Rev-1005/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 1005/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, dr. sc. Ivana Kaladića, Gordane Matasić-Špoljarić, mr. sc. Lucije Čimić i Đure Sesse, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. d.o.o. iz V., kojega zastupa punomoćnik S. Š., odvjetnik u V., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Vukovaru, Građansko-upravni odjel, radi stjecanja bez osnove i u pravnoj stvari protutužiteljice Republike Hrvatske protiv protutuženika P. d.o.o. iz V., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice - protutužiteljice protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-1708/07 od 2. srpnja 2007., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Iloku poslovni broj P-135/06 od 7. ožujka 2007., u sjednici održanoj 1. travnja 2009.,

p r e s u d i o j e:

Djelomično se odbija kao neosnovana revizija tuženice-protutužiteljice Republike Hrvatske protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-1708/07 od 2. srpnja 2007. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Iloku poslovni broj P-135/06 od 7. ožujka 2007. u odbijajućem dijelu (st. II. izreke).

r i j e š i o j e:

Djelomično se prihvaća revizija tuženice te se ukida presuda Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-1708/07 od 2. srpnja 2007. i presuda Općinskog suda u Iloku poslovni broj P-135/06 od 7. ožujka 2007. u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev (st. I. izreke) na isplatu iznosa 5.990.132,48 kn sa zateznim kamatama tekućim od 7. ožujka 2007. i u odluci o trošku postupka i u tom dijelu se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

O trošku u povodu revizije odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni i naloženo tuženici da tužitelju na ime stečenog bez osnove isplati iznos 5.990.132,48 kn sa zateznim kamatama od 7. ožujka 2007. te da mu naknadi trošak postupka u iznosu 420.243,00 kn (st. I. izreke).

Odbijen je protutužbeni zahtjev protutužiteljice Republike Hrvatske da se naloži protutuženiku P. d.o.o. V. na ime naknade štete i na ime upotrebljavanja tuđe stvari u svoju korist isplatiti protutužiteljici Republici Hrvatskoj iznos 5.500.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od podnošenja protutužbe do isplate (st. II. izreke).

Drugostupanjski sud je potvrdio presudu suda prvog stupnja.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tuženica-protutužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da ovaj sud prihvati reviziju, preinači obje nižestupanjske presude te odbije tužbeni zahtjev i traži trošak postupka uključujući trošak revizije.

U odgovoru na reviziju tužitelj-protutuženik je predložio da ovaj sud odbije reviziju tuženice-protutužiteljice kao neosnovanu te traži trošak odgovora na reviziju.

Revizija je djelomično osnovana.

Primjenom odredbe čl. 392. a. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – odluka USRH – dalje: ZPP) ovaj sud je ispitao pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženica isplati 5.990.132,48 kn sa zateznim kamatama kao i zahtjev protutužbe da protutuženik P. d.o.o. iz V. plati protutužiteljici Republici Hrvatskoj 5.500.000,00 kn sa zateznim kamatama. U revizijskoj fazi postupka je sporno je li tuženica dužna tužitelju na ime stečenog bez osnove isplatiti utuženi iznos, a također je sporno je li osnovan zahtjev protutužbe da protutuženik P. d.o.o. V. isplati protutužiteljici Republici Hrvatskoj na ime naknade štete i upotrebljavanja tuđe stvari u svoju korist iznos 5.500.000,00 kn.

Nižestupanjski sudovi su, pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221. a. ZPP), odbili protutužbeni zahtjev. Potutužiteljica Republika Hrvatska nije pružila nijedan dokaz temeljem kojeg bi se osnovanost zahtjeva da joj protutuženik na ime naknade štete i upotrebljavanja tuđe stvari u svoju korist duguje iznos 5.500.000,00 kn, a nije postupila ni po dopisu prvostupanjskog suda od 21. prosinca 2006. kojim ju je prvostupanjski sud pozvao da predloži dokaze kojima bi se utvrdila visina najamnine vezana za korištenje predmetne nekretnine.

Zato neosnovano revidentica ističe revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava protiv dijela nižestupanjskih presuda kojim je odbijen njezin protutužbeni zahtjev, te je ovaj sud primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a odbio reviziju kao neosnovanu i to u dijelu kojim je odbijen protutužbeni zahtjev Republike Hrvatske (st. II. prvostupanjske presude).

Međutim revidentica s pravom ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja P. d.o.o. iz V. protiv Republike Hrvatske (st. I. prvostupanjske presude).

Nižestupanjski sudovi polaze od utvrđenja:

- da je tužitelj P. d.o.o. u posjedu nekretnina upisanih u zk. ul. br. 3065 u k.o. V. koje se sastoje u kč. br. 1157/2 kuća broj … i dvorište u ulici … površine 3096 m[2] i kč. br. 1157/1 kuća broj … i dvorište u ulici … sa 1213 m[2] , od 1992.

- u posjed predmetnih nekretnina je stupio nakon što je 5. studenog 1992. sklopio ugovor sa Z.p. S. d.o.o. iz S. (R. S.) kao prodavatelja, a iste stranke su vezano za iste nekretnine sklopile još jedan ugovor o kupoprodaji 13. ožujka 1995.,

- da je većina objekata koji su postojali na predmetnoj nekretnini bila oštećena ili uništena u ratu te da je tužitelj u razdoblju od 1992. do 1996. vršio ulaganja na predmetnoj nekretnini na način da je obnavljao oštećene objekte te izgradio i neke nove objekte, a vrijednost izvršenih ulaganja iznosi 5.990.132,48 kn.

Tužitelj je protiv tuženice vodio parnični postupak radi utvrđenja vlasništva spornih nekretnina te je presudom Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-31/00 od 6. studenog 2000. prihvaćen tužbeni zahtjev i utvrđeno je da je tužitelj stekao vlasništvo predmetnih nekretnina. Drugostupanjski sud je presudom poslovni broj Gž-551/01 od 3. srpnja 2002. potvrdio spomenutu presudu, ali je ovaj sud presudom poslovni broj Gzz-207/03 od 30. rujna 2003. preinačio obje nižestupanjske presude i odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. U zemljišnim knjigama je u zk. ul. 3065 k.o. V. kao vlasnik predmetnih nekretnina upisana Republika Hrvatska.

Na temelju tog utvrđenja nižestupanjski sudovi prihvaćaju tužbeni zahtjev smatrajući da je tužitelj u vrijeme vršenja ulaganja u predmetne nekretnine bio pošteni posjednik, misleći da ulaže u svoju nekretninu. Nižestupanjski sudovi smatraju da je stjecanjem vlasništva na predmetnoj nekretnini tuženica ujedno postala vlasnik objekata u koje je tužitelj izvršio određena novčana ulaganja te je na taj način dio imovine tužitelja prešao u imovinu tuženika- protutužitelja, a ovaj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ni u zakonu. Stoga prihvaćaju tužbeni zahtjev pozivom na odredbu čl. 210. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 – dalje: ZOO) koja se primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05).

Ocijenivši da je tužitelj pošteni posjednik predmetnih nekretnina i primjenjujući na odnos stranaka odredbu čl. 210. ZOO nižestupanjski sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo.

Uredba o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 36/91) stupila je na snagu danom objave u Narodnim novinama, tj. 24. srpnja 1991.

U čl. 1. Uredbe propisano je da se zabranjuje raspolaganje i opterećenje nekretnina na teritoriju Republike Hrvatske koje su u vlasništvu, posjedu, na korištenju ili upravljanju organa ili instituta federacije R.p. K. i V..

Zabrana iz st. 1. tog članka odnosi se i na poduzeća kao i druge pravne osobe sa sjedištem izvan Republike Hrvatske. Zemljišno-knjižni odjel nadležnog općinskog suda izvršit će po službenoj dužnosti zabilježbu zabrane iz st. 1. ovog članka u zemljišnim knjigama.

U čl. 3. st. 1. Uredbe propisano je da je pravni posao sklopljen protivno odredbama ove Uredbe ništav.

Tužitelj je sa pravnom osobom sa sjedištem u S., R. S. sklopio ugovor o kupnji spomenutih nekretnina 5. studenog 1992. u vrijeme kada je bila na snazi spomenuta Uredba i stupio u posjed iako za to nije imao valjani naslov, jer je spomenuti ugovor bio ništav. Tu valja napomenuti da za ocjenu valjanosti tog ugovora nije od važnosti sporazum koji je 1991. sklopljen između A.-B., S. (prednika Z.p. S. d.o.o.) i Đ. B. iz V., jer je iz predmetnog sporazuma vidljivo da Đ. B. nije namjeravao kupiti predmetne nekretnine za tužitelja P. d.o.o. iz V. već je sporazum sklopio u svoje ime i za svoj račun. Nepoznavanje pozitivnih propisa nikoga ne ispričava. Stoga pogrešno zaključuju nižestupanjski sudovi da tužitelj nije znao niti imao razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed spomenutih nekretnina i vršenje ulaganja u iste, jer je tužitelj znao ili je bio dužan znati da su ništavi ugovori od 5. srpnja 1992. i 13. ožujka 1995. sklopljeni sa pravnom osobom sa sjedištem izvan Republike Hrvatske, te da predmetne nekretnine koje posjeduje nisu njegove. Zato je suprotno ocjeni nižestupanjskih sudova bio nesavjesni posjednik, jer je ulaganja u predmetne nekretnine vršio znajući da ne ulaže u svoju nekretninu.

Prava i obveze nesavjesnog posjednika stvari utvrđene su odredbom čl. 39. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 9/92 i 77/92 – dalje: ZOVO). Odredba čl. 39. ZOVO se primjenjuje u ovom predmetu iz razloga što je tužitelj stupio u posjed predmetnih nekretnina 1992., a ulaganja u nekretninu su vršena do 1996., dakle za vrijeme važenja tog Zakona.

Zbog pogrešnog pravnog stava nižestupanjski sudovi nisu utvrdili koja prava ima tužitelj kao nesavjesni posjednik nekretnina prema tuženici temeljem spomenute odredbe, pa je činjenično stanje ostalo nepotpuno i pogrešno utvrđeno. Zato je ovaj sud primjenom odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a ukinuo obje nižestupanjske presude u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja P. d.o.o. protiv tuženice Republike Hrvatske i u tom dijelu je vratio predmet istom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (čl. 154. i čl. 166. st. 3. ZPP).

Ukinuta je i odluka o trošku postupka, jer se za sada ne zna uspjeh stranaka u sporu, a o trošku u povodu revizije odlučiti će se konačnom odlukom.

U ponovljenom postupku će prvostupanjski sud utvrditi osnovanost tužbenog zahtjeva, kroz odredbu koja uređuje prava nesavjesnog posjednika stvari, te će potom donijeti novu zakonitu odluku.

U Zagrebu, 1. travnja 2009.

Predsjednik vijeća:

Katarina Buljan, v.r.