Rev-3052/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3052/1990-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Djordja Bjegović kao predsjednika vijeća, te Stanka Jesenković, Radomire Felicijan Maoduš, Borisa Guttmann i Stanislava Plazonić, kao članova vijeća u gradjansko-pravnoj stvari tužitelja 1) Općine S., zastupane po Općinskom javnom pravobraniocu S. i 2) Javno pravobranilaštvo Općine S., protiv tuženika 1) D. J., 2) D. V. i 3) D. T., svi iz S. i zastupanih po Z. A., odvjetniku iz S., te 4) P. S. i 5) P. S., oba iz S., ..., radi utvrdjenja i isplate, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Splitu od 29. listopada 1990. br. Gž-951/90, kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu od 8. veljače 1989. br. P-1479/86, u sjednici održanoj dana 17. siječnja 1991,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom prvostepenog suda prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja i naloženo tuženicima pod 1) do 3) da plate tužiteljici Općini Split iznos od 23,60 konvertibilnih (236.000 prijašnjih) dinara sa zateznim kamatama, a svim tuženicima da na ime naknade parničnog troška solidarno plate tužiteljima iznos od 35,70 konvertibilnih (357.040 prijašnjih) dinara.

Odlučujući o žalbi I-III tuženici drugostepeni je sud svojom presudom tu žalbu uvažio te prvostepenu presudu preinačio tako da je tužbeni zahtjev tužitelja odbio.

Protiv ove pravomoćne presude tužitelji su izjavili reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se ona preinači u smislu revizijskih navoda.

Odgovor na reviziju nije podnesen, niti se nadležni javni tužilac izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Postupak pred nižestepenim sudovima proveden je u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku - dalje ZPP - pa nije opravdan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, koju revidenti nisu pobliže ni označili niti obrazložili.

Nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

U postupku je utvrdjeno:

- da je č. zem. 849/1 k. o. S. nacionalizirana i prešla u društveno vlasništvo 8. kolovoza 1968;

- da su prvo do trećetuženici bili vlasnici tih nekretnina, a nakon nacionalizacije da su nosioci prava korištenja;

- da su prvo do trećetuženici te nekretnine "prodali" ugovorom od 26. studenog 1981. ostalim tuženicima za iznos od 23,60 konvertibilnih (236.000 prijašnjih) dinara;

- da su četvrto i petotuženici na navedenom zemljištu, bez akta nadležnog organa kojim im se zemljište daje na korištenje i bez odobrenja za gradjenje, sagradili obiteljsku stambenu zgradu;

- da su četvrto i petotuženici podnijeli zahtjev Skupštini općine S. da im se isto zemljište dodijeli na korištenje odnosno da se legalizira njihova gradnja.

Pravomoćnom odlukom utvrdjen je ništavim spomenuti ugovor o prodaji od 29. studenog 1981., što je u skladu s odredbom čl. 6. i čl. 48. Zakona o gradjevinskom zemljištu ("Narodne novine" br. 54/80 u slijedu izmjena i dopuna).

Pobijanom presudom sudovi su odlučili o zahtjevu tužitelja da prvo do trećetuženici (prodavaoci) predaju ono što su primili (236.000 prijašnjih dinara) prvotužiteljici Općini Split.

Pravilna je ocjena drugostepenog suda da se u ovom slučaju nisu ostvarile pretpostavke iz čl. 104. st. 2. Zakona o obveznim odnosima - dalje Z00 - za oduzimanje u korist općine onog što su prvo - trećetuženici dobili na osnovu zabranjenog ugovora od ostalih tuženika.

Kad je riječ o posljedicama ništavosti, opće se pravilo sastoji u obvezi ugovornih strana da vrate jedna drugoj sve ono što su primile odnosno ostvarile po osnovu apsolutno nevaljanog posla. Odstupanje od načela povraća ja u prijašnje stan je, od načela naturalne restitucije, može biti opravdano samo onda ako se i kada primjenom polazne posljedice ništavosti ne bi za svaki konkretni slučaj postigli ciljevi sankcije, sami ciljevi ništavosti.

U ovom slučaju i po nalaženju ovog suda takvi ciljevi i oni represivni pa i oni preventivni - mogu biti i jesu postignuti konstatacijom ništavosti, koja daje mogućnost primjene pravila o naturalnoj restituciji, a to znači da nije bilo opravdanog razloga da sudovi odluče po članu 104. st. 2.

Z00 tj. da ono što su prodavaoci primili bude oduzeto u korist općine.

Ne samo da utvrdjene okolnosti u ovom postupku u kojem su prvo do trećetuženici primili novac kao naknadu za gradjevinsko zemljište, već ni činjenice koje ističu revidenti, nisu dovoljna osnova za oduzimanje utuženog iznosa u korist općine. Takvu sankciju ne opravdava ni eventualni utjecaj konkretnog nedopuštenog posla na porast bespravne gradnje, kako to pogrešno smatraju revidenti.

Utvrdjeno je tako da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, pa je stoga, na temelju čl. 393. ZPP, revizija tužitelja odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 17. siječnja 1991.

Predsjednik vijeća:

Djordje Bjegović, v. r.