Legislator Case Law & Legislation
I Kž-888/1994-3 AI generated

Criminal appeal upheld for aggravated traffic offense; sentence increased from one to two years due to high danger level.

Case Number I Kž-888/1994-3
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia upheld the first-instance conviction for endangering public traffic but increased the prison sentence from one to two years. The defendant argued procedural errors and insufficient evidence regarding street lighting, while the prosecutor requested a harsher penalty. The court rejected the defendant's claims but found the original sentence too lenient given the high degree of danger posed by the specific circumstances of the accident.

Legislator headnote

AI generated

čl. 161. st. 2. KZRH; čl. 38. toč. 2. i čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH: When a crime endangers public traffic with a significantly high degree of danger, the court must impose a proportionate penalty that reflects the severity of the offense rather than the minimum statutory mitigation limit.

Keywords

AI generated
endangering public traffic criminal appeal sentencing guidelines statutory mitigation procedural error traffic accident criminal liability

Cited Legislation

AI generated
čl. 161. st. 2. KZRH
zbog kaznenog djela iz čl. 161. st. 2. KZRH, odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnijetima protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 3.
čl. 38. toč. 2. OKZRH
čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH
i čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH, na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine.
čl. 63. OKZRH
Optuženiku je, također, izrečena i sigurnosna mjera iz čl. 63. OKZRH za vrijeme od jedne godine.
čl. 31. OKZRH
čl. 377. st. 1. ZKP
čl. 374. ZKP
i čl. 374. ZKP, kao u izreci.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-888/1994-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Horvatinović mr. Ružice, kao predsjednika vijeća, te Drakulić Milene, Primorac Vladimira, Novoselec dr. Petra i Mikor Milivoja, kao članova vijeća i savjetnika Lipnjak-Bosanac Zlate, kao zapisničara u kaznenom predmetu protiv opt. B. D. zbog kaznenog djela iz čl. 161. st. 2. KZRH, odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnijetima protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 3. listopada 1994. broj K-59/94, u sjednici održanoj 26. siječnja 1995., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Lovrić Ivana,

p r e s u d i o j e:

I. Uvažava se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni, te se opt. B. D. za kazneno djelo zbog kojeg je tom presudom oglašen krivim, na temelju čl. 161. st. 2. KZRH primjenom čl. 38. toč. 2. i čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH, na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine.

osuđuje

II. Odbija se kao neosnovana žalba opt. B. D., te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom Županijskog suda u Bjelovaru oglašen je krivim opt. B. D. zbog teškog kaznenog djela protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 161. st. 2. KZRH u svezi s čl. 157. st. 1. KZRH, koje je opisano u izreci prvostupanjske presude, te po istom zakonskom propisu, primjenom odredaba o ublažavanju kazne iz čl. 38. toč. 2. i čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

Optuženiku je, također, izrečena i sigurnosna mjera iz čl. 63. OKZRH za vrijeme od jedne godine.

Pravovremeno podnijetim žalbama presudu pobijaju obje stranke.

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, i predlaže da se pobijana presuda preinači i izrekne stroža kazna zatvora.

Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, te odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, sukladno žalbenim prijedlozima, ili ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske u svom pismenom prijedlogu stavljenom temeljem čl. 360. st. 2. ZKP, predložio je da se žalba državnog odvjetnika uvaži i optuženiku izrekne stroža kazna, a žalba optuženika da se odbije kao neosnovana.

Zahtjevu za obavještavanjem o sjednici vijeća, izloženom u žalbi optuženika, nije udovoljeno, sukladno čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o kaznenom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok optuženikova žalba nije osnovana.

Nije u pravu optuženik kada tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP, tvrdnjom da su u obrazloženju presude izostavljeni razlozi o odlučnoj činjenici koja se odnosi na zaslijepljenost svjetlima vozila iz suprotnog pravca (zbog koje je onda optuženik svojim vozilom izvršio pomak u desno), kao osnovnom uzroku ove prometne nezgode.

Takova bitna povreda odredaba kaznenog postupka, po ocjeni ovog suda drugog stupnja, nije ostvarena. Stoga se u konkretnom slučaju ne radi o odlučnoj činjenici, već samo važnoj činjenici, koja je zajedno s ostalim utvrđenim prometnim uvjetima dovela do smanjene preglednosti nad cestom, a što se detaljno razlaže na str. 5 posljednja alinea presude, te na str. 6, o kojoj je dakle važnoj činjenici sud prvog stupnja dao potpune i valjane razloge, prihvaćajući nastanak stanja zaslijepljenosti, i pri tom se to stanje cijeni u okviru one i onakove vožnje optuženika kakvu je on trebao poduzeti neposredno prije približavanja mostu.

Sve ostalo što se navodi u žalbi optuženika, u odnosu na nepostojanje razloga o ovoj važnoj činjenici predstavlja zapravo žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Naime, sud prvog stupnja postojanje stanja zaslijepljenosti kao dokazanu važnu činjenicu vrednuje u okviru onih uvjeta vožnje kakvi su postojali u vrijeme prometne nezgode, zbog kojih smatra da optuženikova vožnja brzinom od 55 km/h (koja tek minimalno prelazi dopuštenu brzinu kretanja za ovaj dio ceste), nije bila prilagođena smanjenoj vidljivosti zbog magle, vožnje po mokrom i skliskom kolniku, nailasku na most s jasno upozoravajućim prometnim znakom suženja ceste, o kojoj važnoj činjenici je optuženik imao detaljnog saznanja, kako to uostalom proizlazi iz navoda njegove obrane (list br. 53 spisa), kao i smanjenoj preglednosti nad cestom zbog nailazećeg vozila iz suprotnog pravca s upaljenim putnim svjetlima koja su ga zaslijepila.

To su bili, dakle, oni konkretni otežavajući uvjeti prometa koji su nalagali krajnje opreznu vožnju zbog kojih se optuženik, u trenutku izlaska s benzinske pumpe, te uključenja na magistralnu prometnicu (Križevci - Zagreb), trebao kretati smanjenom brzinom, već i zbog, ovom sudu poznate činjenice, da udaljenost od benzinske pumpe do početnog dijela mosta uz koje se proteže betonski pješački nogostup, iznosi svega 25 m, pa je dakle optuženik imao direktnog saznanja ne samo o vremenski otežanim uvjetima vožnje na putu, već i o karakteristici ceste na tom dijelu puta, kao i mogućem kretanju pješaka po kolniku uz sam pješački nogostup.

Stoga, upravo, podatak o neznatnoj udaljenosti benzinske pumpe, iz čijeg je prostora optuženik izlazio, do početnog dijela mosta, ukazuje nadalje da nailazak vozila iz suprotnog pravca koje je imalo upaljena putna svjetla za njega, u trenutku uključenja na magistralnu prometnicu, nije bilo iznenađujuće, a zaslijepljenost je nastupila tek prilaženjem tom vozilu pa je optuženik imao vremena prilagoditi svoju vožnju i toj novonastaloj okolnosti, prvenstveno smanjenjem brzine kretanja svog vozila (a ne približiti se mostu brzinom od 55 km/h).

Po ocjeni ovog suda drugog stupnja optuženikova reakcija u vožnji u trenutku nailaska na most, bila je dakle potpuno pogrešna, tim više što je on imao neposrednog saznanja da se s desne strane puta nalazi povišeni betonski pješački nogostup u kojeg bi mogao udariti, kao i direktnog saznanja o tome da se ne samo po pješačkom nogostupu, već i po kolniku kreću pješaci.

Opisano prometno ponašanje optuženika, u cjelini gledano, kada on nastavlja vožnju istom brzinom (55 km/h) i u trenutku dolaska na most, sud prvog stupnja s pravom dovodi u uzročnu vezu s optuženikovom alkoholiziranosti, jer je očito, da upravo zbog djelovanja alkohola od 1,82 g/kg alkohola u krvi, optuženik nije bio sposoban za sigurnu vožnju, što je i rezultiralo potpuno pogrešnom procjenom prometne situacije u trenutku dolaska na most (pomakom vozila u desno).

Slijedom toga, zaključuje se da je optuženik svojom nepropisnom vožnjom skrivio nastalu opasnu prometnu situaciju, koja se onda mora dovesti u nužnu uzročnu vezu s njegovom alkoholiziranosti, zato što ukazuje da je optuženik približavajući se mostu, bez smanjenja brzine kretanja svog vozila, bio svjestan ne samo svoje nesposobnosti za vožnju već i mogućeg ugrožavanja javnog prometa, pa je vozeći dalje do samog mosta nesmanjenom brzinom, očito pristao na ugrožavanje javnog prometa, kao temeljnu posljedicu djela.

Ne opravdava optuženika pri tom ni njegova mladost, vozačko neiskustvo a niti tvrdnja da se to moglo dogoditi i potpuno trijeznom vozaču (zbog postojanja koincidencije većeg broja složenijih uvjeta prometa) jer iz mišljenja vještaka toksikologa nedvojbeno proizlazi da su kod naprijed utvrđene g/kg vrijednosti alkohola u krvi, svi vozači motornih vozila apsolutno nesposobni za sigurnu vožnju, zato što tako utvrđena vrijednost alkohola u krvi nužno dovodi do bitnog smanjenja psihofizičkih funkcija, što je onda u konkretnom slučaju rezultiralo odabirom potpuno pogrešne i nepromišljene reakcije u vožnji (pomakom vozila u desno), te udara u rubni kamen pješačkog nogostupa, kako to uostalom potpuno i pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, a na temelju provedenog toksikološkog vještačenja i prometnog vještačenja.

Ostali žalbeni navodi optuženika isticani na str. 2 žalbe, o nepostojanju svjetala ulične rasvjete na mjestu prometne nezgode, potpuno su deplasirani, kraj postojanja onih činjeničnih utvrđenja koja su evidentirana u zapisniku o uviđaju, fotodokumentaciji, kao i nalazu i mišljenju prometnog vještaka, iz kojih sud prvog stupnja, s pravom izvodi zaključak da su u trenutku prometne nezgode svjetla javne rasvjete bila upaljena (zbog kojih je optuženik, da se kretao smanjenom brzinom i pri koncentraciji na sam kolnik mogao uočiti kretanje oštećenica po mostu).

U svemu ostalom ovaj sud prihvaća u potpunosti razloge prvostupanjske presude.

Iz izloženih razloga žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

Ovaj Vrhovni sud međutim smatra, uvažavanjem žalbe državnog odvjetnika, da je u konkretnom slučaju izrečena preblaga kazna i da nema mjesta ublažavanju kazne do same zakonske granice ublažavanja.

Naime, u ovom slučaju radi se o vožnji u složenim prometnim uvjetima koji su optuženiku, u cjelini gledano, bili poznati i prije uključivanja na magistralnu prometnicu, dok je o nailasku vozila iz suprotnog pravca primio direktno saznanje u trenutku kada je ušao na magistralu, što sve ukazuje na osnovanost navoda državnog odvjetnika da nepropisno kretanje oštećenice, djelomično i po kolniku, nije bilo od utjecaja na nastanak prometne nezgode, kada se vozilo optuženika našlo na mostu pri brzini kretanja od 55 km/h te udaljenosti od desnog ruba kolnika za svega 0,50 cm, pa bi, dakle, udar u obje oštećenice bio neizbježan i da su se one kretale jedna iza druge.

Sve to ukazuje da je kazneno djelo ugrožavanja javnog prometa ostvareno sa znatno visokim stupnjem tog ugrožavanja i ono se ne može cijeniti kao manje opasno djelo samo zbog postojanja općenitih olakšavajućih okolnosti koje je našao i sud prvog stupnja, pa slijedom toga po ocjeni ovog suda drugog stupnja neprihvatljivo je bilo izreći optuženiku kaznu zatvora na samoj donjoj granici ublažavanja, već je uvažavanjem svih konkretno utvrđenih okolnosti utjecajnih na izricanje kazne optuženiku, trebalo izreći primjereniju kaznu zatvora, koja odgovara kako težini djela tako i stupnju kaznene odgovornosti i s kojom će kaznom biti ostvarene svrhe kažnjavanja iz čl. 31. OKZRH.

Iz svih izloženih razloga ujedno je neosnovana žalba optuženika zbog odluke o kazni, a osim toga primjenom odredaba krivičnog zakona o granicama ublažavanja kazne iz čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH, optuženiku se i ne može izreći manja kazna zatvora za to kazneno djelo. Optuženik se žali zbog izrečene sigurnosne mjere, pa je ovaj sud ispitao i taj dio presude, te našao da je izrečena sigurnosna mjera na zakonu osnovana, kao i da je njeno trajanje za vrijeme od jedne godine primjereno i potrebno da bi se ostvarila svrha te sankcije.

Iz svega naprijed izloženog presuđeno je, temeljem čl. 377. st. 1. i čl. 374. ZKP, kao u izreci.

U Zagrebu, 26. siječnja 1995.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata v.r.

Horvatinović mr. Ružica v.r.