Legislator Case Law & Legislation
Gž-1031/2006-2 AI generated

Appeal dismissed; lower court correctly declared itself non-competent to decide on priority land concession rights.

Case Number Gž-1031/2006-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The appellate court dismissed the appellant's appeal against the first-instance court's ruling declaring itself non-competent. The appellant argued for a declaratory judgment on their right to a priority land concession, but the lower court correctly determined that only the Government of Croatia could grant such concessions under the relevant land law. Consequently, the court ruled that judicial determination of this specific right fell outside its jurisdiction.

Legislator headnote

AI generated

čl. 1, 2, 16 ZPP; čl. 67 Zakona o izmjeni Zakona o poljoprivrednom zemljištu: When a specific administrative body holds exclusive statutory authority to grant a right (such as a priority land concession), a court lacks jurisdiction to issue a declaratory judgment on that right and must declare itself non-competent.

Keywords

AI generated
priority land concession court jurisdiction declaratory judgment administrative exclusivity non-competent court priority right Zakon o poljoprivrednom zemljištu

Cited Legislation

AI generated
čl. 1, 2 i 16 ZPP-a
Isto tako sud prvoga stupnja je pravilno primjenio odredbe čl. 1, 2 i 16 ZPP-a, pa stoga ne stoji osnovano žalbena tvrdnja kako je počinjena i relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl.
čl. 354 st. 2 toč. 11 Zakona o parničnom postupku
čl. 365 st. 2 ZPP-a
2, 4, 8 i 9 ZPP- a, a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365 st. 2 ZPP-a.
čl. 380 st. 1 toč. 2 ZPP-a
Valjalo je stoga odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i temeljem čl. 380 st. 1 toč. 2 ZPP-a, potvrditi pobijano rješenje.
čl. 67 iz Zakona o izmjeni Zakona o poljoprivrednom zemljištu
Naime, prema čl. 67 iz Zakona o izmjeni Zakona o poljoprivrednom zemljištu (N.N.87/02) od 23.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

Broj: Gž.1031/06-2

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, po sucu toga suda Valentinu Habušu, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja PPI V. d.o.o. V., …, zastupanog po punomoćnici S. Ga., dipl. pravnici, protiv tužene REPUBLIKE HRVATSKE, MINISTARSTVO POLJOPRIVREDE, ŠUMARSTVA I VODNOG GOSPODARSTVA, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Varaždinu, Građansko-upravni odjel, radi utvrđenja, a povodom žalbe tužitelja izjavljene protiv rješenja Općinskog suda u Varaždinu od 02. studenog 2005. godine, broj P.470/05-9, dana 03. travnja 2006. godine,

r i j e š i o j e :

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Varaždinu borj P.470/05-9 od 02. studenog 2005. godine.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem sud prvoga stupnja oglasio se stvarno nenadležnim za postupanje u uvodu navedene pravne stvari, ukinuo sve provedene radnje i odbacio tužbu i prijedlog tužitelja za izdavanje privremene mjere.

Navedeno rješenje pobija tužitelj pravodobno izjavljenom žalbom zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači u smislu žalbenih prijedloga, odnosno da se ukine i predmet vrati istome sudu na ponovni postupak.

Žalba tužitelja je neosnovana.

Nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede iz čl. 354 st. 2 toč. 11 Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP), jer, suprotno tvrdnji žalbe, pobijano rješenje ne sadrži nikakvih nedostataka zbog kojih se navodno ne bi moglo ispitati, a s druge strane, sadrži valjane i uvjerljive razloge o svim odlučnim činjenicama.

Potpuno je svojevoljna i proizvoljna žalbena tvrdnja kako se u pobijanom rješenju ne navodi temeljem kojeg zakonskog propisa je sud prvoga stupnja utvrdio da nije stvarno nadležan. Naime, sud prvoga stupnja je citirao sve potrebne materijalnopravne, a isto tako i procesnopravne odredbe temeljem kojih je donio pobijanu odluku i to u tolikoj mjeri jasno, da začuđuje naprijed navedena žalbena tvrdnja.

Isto tako sud prvoga stupnja je pravilno primjenio odredbe čl. 1, 2 i 16 ZPP-a, pa stoga ne stoji osnovano žalbena tvrdnja kako je počinjena i relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 1 u vezi s čl. 1, 2 i 16 ZPP-a.

Nije ostvarna niti jedna druga bitna povreda iz čl. 354 st. 2 toč. 2, 4, 8 i 9 ZPP- a, a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365 st. 2 ZPP-a. Stoga je neosnovan žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, jer je sud prvoga stupnja pravilno primjenio materijalno pravo kada je donio pobijano rješenje.

Naime, prema čl. 67 iz Zakona o izmjeni Zakona o poljoprivrednom zemljištu (N.N.87/02) od 23. srpnja 2002. g. Vlada Republike Hrvatske će pravnim sljednicima prijašnjih društvenopravnih osoba na njihov zahtjev dati poljoprivredno zemljište u prioritetnu koncesiju neposrednom pogodom u površini za koju dostave dokaz da su stekli kupnjom od fizičkih osoba, a u skladu s programom raspolaganja poljoprivrednim zemljištem. Prema toj zakonskoj odredbi dokazom o kupnji smatra se kupoprodajni ugovor. Nadalje, osobe iz st. 1 citiranog članka, dužne su zahtjev s potrebnom dokumentacijom dostaviti Ministarstrvu poljoprivrede i šumarstva do 01. listopada 2002. g., time da istekom navedenog roka prednje osobe gube pravo stjecanja koncesije neposrednom pogodbom.

Pravilno je stoga sud prvoga stupnja zaključio da samo Vlada Republike Hrvatske može dati poljoprivredno zemljište u prioritetnu koncesiju neposrednom pogodbom, naravno pod uvjetom da su ispunjene sve zakonom propisane pretpostavke za davanje prioritetne koncesije neposrednom pogodbom.

Sud prvoga stupnja u razlozima pobijanog rješenja navodi kako je među strankama nesporna činjenica utvrđena na ročištu od 19. svibnja 2005. g., da je tužitelj dana 30. rujna 2002. g. sukladno naprijed citiranoj zakonskoj odredbi podnio Ministarstvu poljoprivrede i šumarstva zahtjev kojim tražim da mu se dodijeli poljoprivredno zemljište u površini od 699 ha, koje je vlasništvo Republika Hrvatske u prioritetnu koncesiju neposrednom pogodbom.

S tim u svezi valja još reći i to da je tužitelj postavio tužbeni zahtjev na utvrđenje, tj. da se utvrdi njegovo pravo na prioritetnu koncesiju: «korištenja 699 ha poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske» i to na području katastarskih općina Varaždin, Biškupec, Jakopovec, Sračinec, Petrijanec, Žabnik, Majerje, Kelemen, Jalžabet, Kućan, Kaštelanec, Šemovec i Kneginec.

Obzirom da je jedino prema citiranoj zakonskoj odredbi Vlada RH ovlaštena davati poljoprivredno zemljište u prioritetnu kocesiju neposrednom pogodbom i to sukladno odredbama Zakona o poljoprivrednom zemljištu (N.N.66/01 i N.N.87/02), to je sud prvoga stupnja pravilno zaključio da nije stvarno nadležan za postupanje u navedenom sporu.

Naime, po logici stvari, obzirom da je Vlada RH ovlaštena davati u prioritetnu koncesiju poljoprivredno zemljište neposrednom pogodbom, nameće se slijedom toga logičan zaključak da o takovoj prioritenoj koncesiji nije ovlašten odlučivati sud, odnosno donositi deklaratornu presudu kojom bi utvrdio da pojedinoj pravnoj osobi pripada navedeno pravo.

Stoga je sud prvoga stupnja pravilno postupio kada se temeljem čl. 16 st. 1 ZPP-a oglasio nenadležnim. Naime, prema ovoj zakonskoj odredbi sve do pravomoćnosti sudske odluke sud po službenoj dužnosti pazi ide li rješenje spora u sudsku nadležnost.

Kako je sud prvoga stupnja pravilno utvrdio da rješenje predmetnog spora ne spada u sudsku nadležnost, to je slijedom toga i pravilno po službenoj dužnosti temeljem naprijed citirane zakonske odredbe oglasio se nenadležnim, odnosno da rješenje predmetnog spora ne spada u sudsku nadležnost.

Sud prvoga stupnja, ne samo da nije počinio niti jednu bitnu povredu, već je s druge strane na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primjenio materijalno pravo kada je donio pobijano rješenje.

Valjalo je stoga odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i temeljem čl. 380 st. 1 toč. 2 ZPP-a, potvrditi pobijano rješenje.

U Varaždinu, 03. travnja 2006. godine.

S U D A C :

Valentin Habuš v.r.