Revr-310/2004-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 310/04-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka, Vlatke Potočnjak- Radej i Damira Mratovića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. H. iz G. S., zastupanog po P. Ž., odvjetniku u S., protiv tuženice Č. d.o.o. Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu od 23. prosinca 2003. godine, br. XIII Gžr 101/03-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 22. siječnja 2002. godine, br. Pr 1310/98, u sjednici održanoj dana 8. rujna 2004. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje nedopuštenosti tuženikovog izvanrednog otkaza ugovora o radu tužitelju od 18. svibnja 1998. godine i vraćanje tužitelja na rad te naknada plaće u iznosu od 105.860,60 kn. Protiv te drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj, a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da pobijana presuda bude preinačena „u smislu revizijskih navoda“ ili da presuda bude ukinuta i predmet da bude vraćen na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a državni odvjetnik nadležan za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99 – ZPP) koje se u ovom slučaju primjenjuju, o zahtjevu se nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Raspravljajući i ocjenjujući pitanje dopuštenosti izvanrednog otkaza ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju 18. svibnja 1998. godine, sudovi su utvrdili postojanje okolnosti na kojima se odluka o otkazu temelji – da je kritične zgode tužitelj došao u sukob sa radnikom tuženika E. B. koji ga je fizički napao za vrijeme radnog vremena i da je time prouzročio poremećaj u organizaciji rada, jer su oba sudionika sukoba bila upućena kući, a njihov posao čistača morali su obavljati drugi radnici uz obavljanje svog redovitog posla, te. s obzirom na činjenicu da je do sukoba došlo na ulici ispred tuženikovih poslovnih prostorija, da je narušen ugled tuženika, te su osnovano zaključili da je navedenim ponašanjem tužitelj počinio osobito tešku povredu radne obveze i da uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana nastavak njegovog radnog odnosa s tuženikom više nije moguć.

U reviziji se neodlučno navodi da tuženik nije dokazao, a niti dokazivao da mu je počinjena bilo kakova šteta, jer za počinjenje osobito teške povrede radne obveze nije odlučno da je tom povredom poslodavcu prouzročena šteta.

Osim toga u reviziji se također neodlučno ističe da je odluka o otkazu donesena za vrijeme tužiteljevog bolovanja, a da se ta činjenica „ne spominje“ u nižestupanjskim presudama.

Navedenu činjenicu tužitelj je isticao i u žalbi protiv prvostupanjske presude navodeći da je bolovanje koristio zbog povrede zadobivene u predmetnom sukobu.

Odredbom čl. 73. st. 1. Zakona o radu – ZR ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01 i 114/03) zabranjeno je otkazivanje ugovora o radu za vrijeme radnikove privremene nesposobnosti za rad ako je nesposobnost uzrokovana ozljedom na radu ili profesionalnom bolešću.

Ozljeda koju je tužitelj zadobio u fizičkom sukobu zbog kojeg mu je otkazan ugovor o radu nema značenje ozljede na radu, jer ta ozljeda nije nastala u svezi s procesom rada, pa stoga činjenica tužiteljevog bolovanja ne predstavlja pravno odlučnu činjenicu o kojoj bi se nižestupanjski sudovi trebali izjasniti.

Budući da je odluka o otkazu donesena iz opravdanog razloga u skladu s odredbom čl. 107. st. 1. ZR, te da ne postoji neki formalnopravni razlog njezine nezakonitosti, sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan. Stoga nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Nije ostvaren niti revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka jer ne postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP na koju se u reviziji opisno ukazuje uopćenom tvrdnjom da drugostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer da „razlozi iste ne opravdavaju izreku odnosno u suprotnosti su sa istom, stanjem spisa i dokazima provedenim u ovom postupku.“, a ne postoji niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju, sukladno odredbi čl. 386. ZPP, revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Slijedom izloženog proizlazi da revizijski razlozi nisu ostvareni, pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP revizija odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 8. rujna 2004. godine

Predsjednik vijeća:

Petar Milas, v.r.