III Kr-21/2007-10 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr 21/07-10

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te mr. sc. Branka Zmajevića i Damira Kosa, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv os. N. S. i dr. zbog kaznenog djela iz čl. 224. st. 4. i dr. KZ, odlučujući o zahtjevima os. N. S. i os. B. S. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, što je čine presude Općinskog suda u Zagrebu od 30. ožujka 2006. g. broj KO-131/98 i Županijskog suda u Zagrebu od 11. srpnja 2006. g. broj Kž-1019/06, u sjednici održanoj dana 14. svibnja 2008. g.,

p r e s u d i o j e:

I) Zahtjevi za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude os. N. S. i os. B. S. su djelomično osnovani, pa se djelomičnim prihvaćanjem tih zahtjeva u odnosu na njih, a po službenoj dužnosti temeljem čl. 429. u svezi čl. 420. st. 2. ZKP i u odnosu na os. V. F., preinačuje pravomoćna presuda koju čine presuda Općinskog suda u Zagrebu broj: KO- 131/98 od 30. ožujka 2006. g. i presuda Županijskog suda u Zagrebu broj: Kž-1019/06 od 11. srpnja 2006. g. i iz činjeničnog opisa postupanja zbog kojeg su proglašeni krivima os. N. S., os. V. F. i os. B. S. izostavlja dio aktivnosti koji se odnosi na vremensko razdoblje od 09. travnja 1996. g. do 11. srpnja 1996. g. i u svezi s tim dio sveukupno prenesenog iznosa od 6.000.000,00 kn, pa tako izmijenjeni činjenični opis sada glasi:

„sukladno zajedničkom dogovoru, u nakani da si pribave veliku nepripadnu materijalnu dobit, nakon što je III-opt. V. F., koristeći lažne dokumente na ime G. J., najprije kupila poduzeće „A. – A.“ d.o.o. V. G., u čiju korist je radio i poslovao I-opt. N. S., a potom kupila i poduzeća „L.-E“ d.o.o. Z., „V.“ d.o.o. Z. i „O.“ d.o.o. Z., te se u Z.-u registrirala kao jedini ovlašteni potpisnik tih poduzeća, I-opt. S. N., znajući da se na račun Z.-a broj: … evidentiraju samo vrijednosti obavljenog platnog prometa za naloge koji su poslani TK putem drugim jedinicama Z.-a, uputio IV opt. B. S. da vrijednosti tako obavljenog platnog prometa neistinitim nalozima prenosi u korist poduzeća „L.E“, „V.“ i „O.“, što je ista u vremenskom razdoblju od 12. srpnja 1996. g. do 22. listopada 1996. g. i činila kao kompjuterski operater u Z. – Podružnica V. nadopisujući lažne iznose o prebacivanju sredstava tih platnih prometa na žiro račune navedenih poduzeća, na temelju kojih su sredstva stizala u poslovnicu sjedišta žiro

III Kr 21/07-10

računa, prenijevši na taj način u navedenom vremenskom razdoblju sveukupan iznos od 2.250.000,00 kuna, a sa kojih su računa po nalozima za gotovinsku isplatu ovlaštene osobe u više poslovnica Z.-a, ne sumnjajući u ispravnost naloga, isplatili III-opt. V. F. – „G. J.“ sveukupni iznos od 750.000,00 kuna, koji iznos su međusobno podijelili, dok su novčana sredstva u iznosu od 1.500.000,00 kn ostala nepodignuta, a da bi to prikrila IV-opt. B. S. uništavala je izvješća kontrole podataka, na koji način su stekli nepripadnu materijalnu dobit u iznosu od 750.000,00 kuna, a za isti iznos oštetili Z.“

te se pravno označuje da su time ostvarili kaznena djela, i to os. N. S. kazneno djelo protiv imovine – pomaganjem u prijevari u službi – opisano u čl. 344. st. 1. i 2. KZ u svezi čl. 38. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97 i 27/98, u daljnjem tekstu: KZ), a kažnjivo po čl. 344. st. 2. u svezi čl. 38. KZ, os. V. F. kazneno djelo protiv imovine – prijevarom – opisano u čl. 224. st. 1. i 4. KZ, a kažnjivo po čl. 224. st. 4. KZ, te os. B. S. kazneno djelo protiv imovine – prijevarom u službi – opisano u čl. 344. st. 1. i 2., a kažnjivo po čl. 344. st. 2. KZ.

II) Uslijed odluke pod I), preinačuje se citirana pravomoćna presuda u odluci o kazni u odnosu na os. N. S. i os. B. S., te se opt. N. S. zbog kaznenog djela iz čl. 344. st. 1. i 2. u svezi čl. 38. KZ, za koje je proglašen krivim, temeljem čl. 344. st. 2. u svezi čl. 38. KZ osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od četiri (4) godine, a opt. B. S. se zbog kaznenog djela iz čl. 344. st. 1. i 2. KZ temeljem čl. 344. st. 2. KZ osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od četiri (4) godine.

Temeljem čl. 63. KZ optuženom N. S. se u izrečenu kaznu zatvora uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 6. lipnja 1997. g. do 20. veljače 1998. g. i od 5. prosinca 2005. g. do 4. siječnja 2006. g., a optuženoj B. S. od 4. svibnja 1997. g. do 20. veljače 1998. g. III) Uslijed odluke pod I) preinačuje se citirana pravomoćna presuda i u odluci o imovinskopravnom zahtjevu, na način da se temeljem čl. 132. st. 2. ZKP oštećenoj Financijskoj agenciji imovinskopravni zahtjev djelomično dosuđuje, te se optuženi N. S., optužena B. S. i optužena V. F. solidarno obvezuju naknaditi štetu oštećeniku prouzročenu počinjenjem kaznenog djela u iznosu od 750.000,00 kn, dok se oštećenik s preostalim dijelom imovinskopravnog zahtjeva upućuje na parnicu.

IV) U ostalom dijelu zahtjevi os. N. S. i os. B. S. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odbijaju se kao neosnovani.

Obrazloženje

Pravomoćnom presudom naznačenom u uvodu os. N. S. proglašen je krivim zbog kaznenih djela protiv imovine – pomaganja u prijevari – opisanog u čl. 224. st. 1. i 4. KZ, a kažnjivog po čl. 224. st. 4. u svezi čl. 38. KZ, te pomaganja u prijevari u službi opisanog u čl. 344. st. 1. i 2. KZ, a kažnjivog po čl. 344. st. 2. u svezi čl. 38. KZ, pa su mu utvrđene pojedinačne kazne zatvora, i to u trajanju od po četiri godine za svako kazneno djelo, nakon čega je temeljem čl. 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest godina. Istom presudom os. V. F. proglašena je krivom zbog kaznenog djela protiv imovine – prijevare – opisanog u čl. 224. st. 1. i 4. KZ, a kažnjivog po čl. 224. st. 4. KZ i osuđena na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, a os. B. S. proglašena je krivom zbog kaznenih djela

III Kr 21/07-10

protiv imovine, i to pomaganja u prijevari, opisanog u čl. 224. st. 1. i 4. KZ, a kažnjivog po čl. 224. st. 4. u svezi čl. 38. KZ, te prijevare u službi, opisanog u čl. 344. st. 1. i 2. KZ, a kažnjivog po čl. 344. st. 2. KZ, nakon čega su joj utvrđene pojedinačne kazne zatvora i to u trajanju od po četiri godine za svako djelo, pa je temeljem čl. 60. KZ osuđena na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest godina.

Protiv te pravomoćne presude os. N. S. osobno i po branitelju i os. B. S. osobno podnijeli su zahtjeve za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Os. N. S. u osobno podnesenom zahtjevu ističe zakonske osnove iz čl. 427. toč. 1., 2. i 3. ZKP i predlaže da se obje citirane presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje, odnosno da se te presude preinače imajući u vidu povrede kaznenog zakona uz odgovarajuće sniženje izrečene kazne, dok se u zahtjevu podnesenom po branitelju J. G. odvjetniku u Z., poziva na osnovu iz čl. 427. toč. 1. ZKP, s prijedlogom da se „preinače presuda Županijskog suda u Zagrebu broj: Kž-1019/06 od 11. srpnja 2006. g. i ukine presuda Općinskog suda u Zagrebu broj: KO-131/98 od 30. ožujka 2006. g. i odbije optužba“.

Os. B. S. u osobno podnesenom zahtjevu navodi zakonske osnove iz čl. 427. toč. 1. i 3. ZKP, uz prijedlog da se pobijane presude ukinu i predmet vrati sudu na ponovno suđenje, odnosno da se preinače u pravnoj oznaci djela uz odgovarajuće sniženje izrečene kazne.

Sukladno čl. 428. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 115/06; u nastavku: ZKP) dostavljeni su primjerci zahtjeva sa spisom Državom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je podneskom od 28. veljače 2008. djelomično podržalo zahtjeve u odnosu na zakonsku osnovu iz čl. 427. toč. 1. ZKP, nalazeći osnovanim istaknute povrede kaznenog zakona vezane uz nastup apsolutne zastare dijela aktivnosti, kao i pravne oznake djela.

Zahtjevi os. N. S. i os. B. S. su djelomično osnovani.

Os. N. S. nalazi da je povreda kaznenog zakona na njegovu štetu ostvarena na više načina: kao prvo, smatra da činjenični opis ne sadržava radnje koje bi se mogle podvesti pod bilo kakav opis kaznenog djela, a iz upotrijebljenih riječi nije jasno radi li se o poticanju, pomaganju ili nečem trećem. Podredno napominje da je proglašen krivim zbog dva kaznena djela u stjecaju – pomaganja u prijevari u službi (čl. 344. st. 1. i 2. u svezi čl. 38. KZ) i pomaganja u prijevari (čl. 224. st. 1. i 4. u svezi čl. 38. KZ), dok se u ovom potonjem radi samo prividno o kaznenom djelu. Taj zaključak izvodi iz akcesorne prirode oblika sudioništva u izvršenju kaznenog djela zbog kojeg je proglašen krivim. Naime, u radnjama os. B. S. stječu se obilježja samo kaznenog djela prijevare u službi (čl. 344. st. 1. i 2. KZ), a ne i pomaganja u prijevari (čl. 224. st. 1. i 4. u svezi čl. 38. KZ), pa je on u odnosu na IV-osuđenicu mogao samo pomagati u prijevari u službi. Isključeno je da bi mogao biti proglašen krivim zbog pomaganja u prijevari os. V. F., jer takva njegova djelatnost nije opisana. Ističe da je za barem dio inkriminirane djelatnosti nastupila apsolutna zastara kaznenog progona u vrijeme održavanja drugostupanjske sjednice vijeća, pa je, sukladno tomu, iz činjeničnog opisa inkriminacije valjalo ispustiti dio aktivnosti poduzet do 11. srpnja 1996. g., što implicira i manji iznos pribavljene koristi, pri čemu je mišljenja da se to moralo odraziti i na visinu kazne. U zahtjevu podnesenom po branitelju napominje da, prihvati li se pravna kvalifikacija njegove aktivnosti kao pomaganje u prijevari u službi, tada treba zaključiti da je ta djelatnost

III Kr 21/07-10

morala prethoditi prvoj radnji izvršenja neposrednog počinitelja (dakle, prije 09. travnja 1996. g.), što konsekventno dovodi do zaključka da je apsolutna zastara nastupila u odnosu na njega u potpunosti.

Smatra da je ostvarena i povreda odredaba kaznenog postupka (osnova iz čl. 427. toč. 2. ZKP), jer se presuda temelji na nezakonitim dokazima, i to obrazlaže nezakonitom pretragom njegovog stana tijekom koje je pronađena nekakva krivotvorena fotokopija zbirnog aviza podružnice Z.-a V., koja je ključni dokaz. Naglašava da je počinjen niz propusta u toj pretrazi: nije upozoren da pretrazi može prisustvovati njegov branitelj, nije bilo naloga iz kojeg bi bilo razvidno koji se predmeti kod njega zaista traže, potpisi svjedoka pretrage na zapisniku ne potvrđuju da je pronađen upravo spomenuti dokument, a nalog o pretrazi uopće ne glasi na stan gdje je taj dokument navodno pronađen.

Nadalje nalazi da mu je povrijeđeno i pravo na obranu u formalnom i materijalnom smislu (tj. da je ostvarena osnova iz čl. 427. toč. 3. ZKP). Opširno izlaže da je tijekom prvostupanjskog postupka njegov dotadašnji branitelj M. Ž. udaljen iz sudnice, te mu je onemogućena daljnja stručna pomoć tog odvjetnika (temeljem čl. 10. st. 3. ZKP odvjetniku Ž. uskraćena je obrana bilo kojeg od optuženika, a čime je sud po njegovom mišljenju također prekoračio ovlasti), a povrijeđeno je i načelo javnosti jer je taj odvjetnik udaljen iz sudnice. O žalbi protiv takvog rješenja suca pojedinca pritom je po mišljenju žalitelja odlučivalo nenadležno vijeće (izvanraspravno vijeće prvostupanjskog suda, umjesto drugostupanjski sud). Te povrede prava na obranu u formalnom smislu su se odrazile i na pravo obrane u materijalnom smislu. Naime, os. S. ostao je bez stručne pravne pomoći, a koja bi mu svakako omogućila nastup apsolutne zastare (kao laik nije to znao, a odvjetnik bi znalačkim dokaznim prijedlozima ili drugim procesnim mogućnostima svakako oduljio postupak i time ishodio odbijajuću presudu). Najzad, osuđenik je podneskom sudu prije rasprave dostavio popis pitanja za vještake, a ta pitanja im sud nije postavio. Neshvatljivim i proturječnim smatra da se s jedne strane kao ključni dokaz koristi dokument koji se odnosi na dio aktivnosti koju je iz činjeničnog opisa terećene aktivnosti zbog nastupa apsolutne zastare ispustio državni odvjetnik. Najzad, povredu ZKP-a vidi i u žalbenom postupku, budući je drugostupanjski sud paušalno ocjenjivao njegove žalbene navode.

Os. B. S. povredu kaznenog zakona iz čl. 427. toč. 1. ZKP nalazi ostvarenom time što su prvostupanjski i drugostupanjski sud njenu kriminalnu aktivnost označili istovremeno kao vlastito kazneno djelo (prijevaru u službi iz čl. 344. st. 1. i 2. KZ) i pomaganje u tuđem djelu prijevare ( tj. kao djelo iz čl. 224. st. 1. i 4. u svezi čl. 38. KZ), iako se radi samo o prividnom stjecaju, i to po osnovi specijaliteta, što je u suprotnosti sa vladajućim stajalištem teorije i prakse da nitko ne može biti pomagač u vlastitom izvršilačkom djelu. Osim toga, napominje da je za dio inkriminirane djelatnosti u vrijeme donošenja drugostupanjske odluke nastupila apsolutna zastara, pa je u skladu s tim valjalo izmijeniti i činjenični opis djela, a manja kriminalna količina koja bi tako ostala morala je rezultirati i blažom kaznom.

Osuđenica također smatra da je povrijeđeno njeno pravo na obranu u formalnom i u materijalnom smislu, te da su povrijeđene odredbe kaznenog postupka u žalbenom postupku, za što iznosi identičnu argumentaciju kao i os. S.

U dopuni zahtjeva navodi da je tijekom prvostupanjskog postupka razdvojen postupak protiv opt. Ž. J., no da su prema pravomoćnoj presudi protiv koje je podnijela zahtjev za

III Kr 21/07-10

njezino izvanredno preispitivanje njih troje osuđenika obvezani da svaki u jednoj trećini nadoknadi sveukupnu štetu nanesenu navodno oštećenom Z.-u, što drži nelogičnim. Tek naknadno, nakon što je postupak protiv njih troje okončan došlo je do obustave kaznenog postupka protiv opt. Ž. J., a to je po njenoj ocjeni znakovito.

Kao prvo, valja reći da, suprotno mišljenju oboje podnositelja zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, nije povrijeđeno njihovo pravo na obranu. I sami podnositelji zahtjeva akceptiraju podatak da su se u jednom trenutku tijekom trajanja prvostupanjskog postupka stekli uvjeti za primjenu odredaba Zakona o kaznenom postupku, umjesto dotada važećeg Zakona o krivičnom postupku, zbog čega isti odvjetnik nije mogao braniti više optuženika u postupku koji se protiv njih vodi za isto kazneno djelo. Uvidom u spis utvrđeno je da je na ročištu održanom dana 01. travnja 2003. g. (l. 1499 spisa) sudac pojedinac donio rješenje kojim temeljem čl.

63. st.

1. ZKP („Narodne novine“ 58/02) uskraćuje odvjetniku M. Ž. istodobno zastupanje opt. N. S., opt. Ž. J., opt. V. F. i opt. B. S. Ovo rješenje je povodom žalbe, a po službenoj dužnosti, ukinuo i vratio na ponovno odlučivanje Županijski sud u Zagrebu rješenjem broj: Kž-592/03 od 15. srpnja 2003. g. (l. 1507 i 1508). Potom je sudac pojedinac dana 01. rujna 2003. g. ponovno donio takvu odluku pozivom na istu odredbu ZKP (list 1509). Izvanraspravno vijeće Općinskog suda u Zagrebu je rješenjem Kv-2236/03 od 19. svibnja 2004. g.(l. 1523 i 1534) odbilo kao neosnovanu žalbu odvjetnika Ž., a to rješenje je odvjetnik Ž. primio dana 31. svibnja 2004. g., nakon čega je u podnescima koje je sastavio u ime opt.

S. i opt. S. od 31. kolovoza 2004. g. (l.1530 i 1544) naveo da su podnositelji zahtjeva obaviješteni da je branitelju uskraćena istodobna obrana protiv njih, kao i da je žalba podnesena protiv te odluke odbijena. Na raspravnom ročištu od 06. listopada 2004. g. (l. 1554), kojem su nazočili opt. S. i opt. S. sudac pojedinac pozvao je odvjetnika Ž. da izvijesti sud koga će od optuženika dalje zastupati u predmetnom postupku, nakon čega je ovaj izjavio da „se ne može očitovati, te da je u međuvremenu podnio državnom odvjetništvu prijedlog za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti protiv tog rješenja“.

Potom je sudac donio rješenje kojim je temeljem odredbe čl.

10. st.

3. ZKP odvjetniku Ž. uskraćuje pravo da u tom postupku zastupa bilo kojeg od sudionika, pri čemu žalba protiv tog rješenja ne odgađa izvršenje, nakon čega je odvjetnik Ž. udaljen iz sudnice. Zatim je glavna rasprava odgođena, s tim da je iduće ročište zakazano za 08. studeni 2004. g., što su prisutni primili na znanje, a pritom su upozoreni da se glavna rasprava može održati bez njihovog branitelja, jer u tom predmetu obrana po branitelju nije obvezna. Iz iznesenog nepobitno slijedi da su, ne ulazeći u osnovanost žalbenog navoda o tomu koji je sud bio nadležan za odlučivanje o žalbi branitelja protiv rješenja kojim mu se uskraćuje obrana četvero optuženika u tom predmetu (s obzirom da to može biti jedino predmet odlučivanja zahtjeva za zaštitu zakonitosti), podnositelji zahtjeva bili upoznati s takvom odlukom suda.

Suprotno mišljenju izraženom u ovom izvanrednom pravnom lijeku, nema govora o tome da bi im takvim postupanjem bilo povrijeđeno pravo obrane, jer su imali dovoljno vremena (imajući u vidu navedenu kronologiju zbivanja) da, smatraju li to potrebnim, pronađu i angažiraju nove odvjetnike. Za naglasiti je s tim u svezi da je odmah po udaljavanju odvjetnika Ž. iz sudnice došlo do odgode ročišta, što znači da čak niti tada podnositelji zahtjeva nisu bili ugroženog prava na obranu, a uzgredice se napominje da je I-opt. S. u isto vrijeme imao i drugog branitelja – Ž.

P., koji je bio nazočan tom ročištu. Nadalje, prvostupanjski sud je izradio pisani otpravak rješenja s tog ročišta (l. 1585), protiv kojeg su žalbu podnijeli opt. S., opt. J., opt. F. i opt. S., a ta je žalba odbijena rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj: Kž-73/05 od 08. veljače 2005. g. (l. 1580-1582 spisa). Nadalje, samo od 06. listopada 2004. g. do 25. studenog 2005. g. sazvano je ukupno šest raspravnih ročišta koja

III Kr 21/07-10

su bila odgađana zbog izostanka nekoga od optuženika (dana 08.11.2004. g., 12.01.2005. g., 25.04.2005. g., 09.06.2005. g., 25.10.2005. g., 10.11.2005. g. – pri čemu je opt. S. u još dva navrata po sucu podučena da ima pravo angažirati drugog branitelja, te da se iduća rasprava može održati i bez toga, jer obrana nije obvezna). U nastavku postupka je određen pritvor protiv opt. S., kojem je dotadašnji odvjetnik P. otkazao punomoć podneskom od 09. studenog 2005. g., ali mu je sud postavio novog branitelja po službenoj dužnosti (zbog određivanja pritvora) u osobi H. H. (l. 1620), dok je sam opt. S. potpisanom punomoći dana 06. prosinca 2005. g. (l. 1630) angažirao kao branitelja odvjetnika N. M. Stoga se doista ne može govoriti o tomu da podnositelji zahtjeva nisu na raspolaganju imali dovoljno vremena da potraže i nađu, ukoliko to smatraju potrebnim, adekvatnu stručnu pomoć za obranu u ovom predmetu, a opt. S. ju je pritom i imao.

Nadalje, osuđeni S. je uistinu dostavio sudu popis primjedaba i pitanja na nalaze i mišljenja knjigovodstvenog i informatičkog vještaka podneskom od 23. siječnja 2006. g. (l. 1653-1656) prije raspravnog ročišta održanog 25. siječnja 2006. g. Uvidom u zapisnik s tog ročišta utvrđeno je da su tada dodatno ispitani vještaci ing. M. A. i D. B., te je omogućeno strankama da postavljaju pitanja, što su iste i iskoristile, pa je promašena tvrdnja ovog osuđenika da mu je bilo povrijeđeno pravo obrane jer tim vještacima „sud nije postavio ta pitanja“. Naime, sud treba omogućiti stranci ispitivanje svjedoka i vještaka, što ne uključuje „zastupanje“ bilo koje od stranaka. Prigovor, pak, kojim podnositelji zahtjeva ističu da bi, da su imali profesionalnu pomoć, uspjeli ishoditi nastup apsolutne zastare, i to „znalačkim dokaznim prijedlozima ili drugim procesnim mogućnostima“, nije valjani argument kojim bi se obrazlagala povreda prava na obranu na glavnoj raspravi, jer se takvim tvrdnjama aludira na različite zlouporabe procesnih ovlaštenja, što nije suština prava na obranu.

Slijedom izloženog, nije utvrđeno da bi ijednom od podnositelja bilo povrijeđeno pravo na obranu na glavnoj raspravi, a što je osnova za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka.

U pogledu navoda osuđenika S. o pretrazi stana kao nezakonitom dokazu, ovaj sud je pregledom spisa utvrdio da je ista obavljena u cijelosti sukladno tada važećim odredbama Zakona o kaznenom postupku. Kao prvo, temeljem rješenja istražnog suca broj Kir-1314/97 od 10. ožujka 1997. g. (l. 472) određena je pretraga stana N. S. u Z., … i …, pa nije osnovana tvrdnja osuđenika da za pretragu jednog od dva stana nije bilo naloga. Iz zapisnika o pretragama tih stanova (l. 489 do 492) razvidno je da im je nazočila suvlasnica stana, supruga osuđenika, D. S. (kojoj je nalog i uručen, dok je u to vrijeme N. S. bio nedostupan, te se nije znalo gdje se nalazi), kao i dva svjedoka. Tijekom pretrage stana u … ulici izdane su potvrde o privremenom oduzimanju predmeta (l. 493 i 494) iz kojih je razvidno da je, između ostalog, izuzeta i „razna dokumentacija“, a sve potvrde potpisala je upravo D. S., iz čijeg je svjedočenja (l. 865-866) uočljivo da je prisustvovala pregledu oduzete dokumentacija u policijskoj postaji, te da je čula kada je jedan od policajaca tijekom pregleda komentirao da je nađen avizo. Povezivanjem tih podataka proizlazi da nema nikakve sumnje da bi se radilo o nezakonitoj pretrazi ili nekom drugom nezakonitom dokazu. Ostali navodi iz zahtjeva os. N. S. kojima analizira kvalitetu pojedinih dokaza odnose se u suštini na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, a iz te osnove nije dopušteno ulagati ovaj izvanredni pravni lijek. Što se tiče istaknutih prigovora o paušalnim ocjenama žalbenih navoda koje je po mišljenju podnositelja zahtjeva u svojoj presudi naveo drugostupanjski sud, čime se evidentno

III Kr 21/07-10

aludira na počinjenu povredu odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, ovaj Vrhovni sud nije našao da bi ta povreda bila ostvarena. Naime, to što je drugostupanjski sud na pojedine opširne navode žalbe dao sumarne i šturije odgovore, ne dovodi do takve povrede.

Razdvajanje postupka protiv jednog od optuženika (opt. J.) je procesno i činjenično pitanje koje nema utjecaja na zakonitost i pravilnost odlučivanja u predmetnom postupku, niti se iz dopune zahtjeva os. S. može razabrati kako bi time bila ostvarena neka od povreda iz čl. 427. ZKP.

Međutim, osnovano os. B. S. ističe da je ostvarena povreda kaznenog zakona na štetu osuđenice iz čl. 368. toč. 4. ZKP, budući je doista primijenjen zakon koji se ne može primijeniti. Naime, sudovi prvog i drugog stupnja su njenu aktivnost koja je činjenično opisana u izreci prvostupanjske presude kao jedna radnja pravno kvalificirali kao idealni stjecaj, zaključujući da se time ostvaruju obilježja dva kaznena djela: prijevare u službi iz čl. 344. st. 1. i 2. KZ i pomaganja u prijevari (optuženoj F.) iz čl. 224. st. 1. i 4. u svezi čl. 38. KZ. No, takva pravna kvalifikacija je pogrešna, jer se nepobitno radi o prividnom stjecaju. Naime, kazneno djelo prijevare u službi je specijalno kazneno djelo prijevare (zbog toga što ga može počiniti samo osoba koja ima posebno svojstvo, ovdje službena ili odgovorna osoba), pri čemu os. B. S. počinjenjem tog djela prijevare u službi (koje ima prednost u kvalifikaciji postupanja temeljem načela specijaliteta) pribavlja protupravnu imovinsku korist i drugome, tj. V. F., pa je u ostvarenje tog kaznenog djela (kao njegovo bitno obilježje) uključena aktivnost koju su sudovi prvog i drugog stupnja pogrešno podveli pod pomaganje u prijevari. Uslijed toga je aktivnost os. B. S., sadržana u činjeničnom opisu, pravno označena samo kao kazneno djelo prijevare u službi iz čl. 344. st. 1. i 2. KZ, a pravomoćna presuda preinačena u pravnoj oznaci djela, kao u izreci pod toč. I).

I podnositelj zahtjeva N. S. osnovano se poziva na osnovu iz čl. 427. toč. 1. u svezi čl. 368. toč. 1. ZKP, budući iz postupanja koje je činjenično njemu stavljeno na teret proizlazi da je time ostvario samo jedno kazneno djelo, i to pomaganja u prijevari u službi B. S. iz čl. 344. st. 1. i 2. u svezi čl. 38. KZ. Naime, i ovaj sud nalazi da se radnje os. S. koje su ostvarene „…upućivanjem opt. B. S. da vrijednosti tako obavljenog platnog prometa neistinitim nalozima prenosi u korist poduzeća… nadopisujući lažne iznose o prebacivanju sredstava tih platnih prometa…“ svode na davanje savjeta i uputa, te intelektualnu podršku B. S., a što je os. S. činio „znajući da se na račun Z.-a … evidentiraju samo vrijednosti obavljenog platnog prometa za naloge koji su poslani TK putem drugim jedinicama Z.-a“ (a čime je utvrđena njegova intelektualna komponenta tj. njegovo znanje o činjenicama bitnim za ostvarenje tog i takvog kaznenog djela koje usmeno prenosi os. S., na način kako je to ranije citirano). Suprotno mišljenju izraženom u zahtjevu, on time ne djeluje na volju os. S., a što ne proizlazi ni iz njemu inkriminiranog postupanja, pa da bi se moglo govoriti o dilemi između pomaganja i poticanja (a potonji oblik sudioništva podrazumijeva utjecaj na volju poticane osobe), no nepobitno time počiniteljici pruža informacije koje su joj potrebne da bi uspješno izvršila kazneno djelo.

No, iz opisa inkriminacije nije razvidno u čemu bi se sastojala njegova radnja izvršenja kaznenog djela pomaganja u prijevari os. V. F. Naime, tekst inkriminacije ne sadrži opis ikakvog obraćanja N. S. os. V. F. ili bilo kakve druge komunikacije između njih kojom bi se ostvarivalo takvo kazneno djelo. Stoga je u tom dijelu njegov zahtjev osnovan, a učešće i

III Kr 21/07-10

djelovanje N. S. opisano u inkriminaciji pravno je označeno kao jedno kazneno djelo pomaganja u prijevari u službi iz čl. 344. st. 1. i 2. u svezi čl. 38. KZ, te je pravomoćna presuda preinačena u pravnoj oznaci djela, pa je odlučeno kao u toč. I) izreke.

Također osnovano oboje podnositelja ističe prigovor apsolutne zastare za dio inkriminirane djelatnosti, tj. povredu zakona iz čl. 368. toč. 3. ZKP. Doista je u trenutku donošenja drugostupanjske odluke, 11. srpnja 2006. g. (tj. prije pravomoćnosti) nastupila apsolutna zastara za sve radnje koje su poduzete prije 11. srpnja 1996. g., imajući u vidu da je za ta kaznena djela prema primijenjenom Kaznenom zakonu („Narodne novine“ broj 110/97 i 27/98, u daljnjem tekstu: KZ) bila zaprijećena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina, pa apsolutna zastara prema odredbama čl. 20. st. 1. i 6. u svezi čl. 19. st. 1. alin. 4. KZ nastupa protekom deset godina od dana počinjenja kaznenog djela. Stoga je iz činjeničnog opisa inkriminacije valjalo izostaviti dio radnji podnositelja zahtjeva koji je ostvaren u razdoblju od 09. travnja 1996. g. do 11. srpnja 1996. g. kao i dio iznosa imovinske koristi pribavljene u tom razdoblju, što je i učinjeno u izreci ove odluke. S obzirom da razlozi iz kojih je donesena takva odluka u korist podnositelja zahtjeva postoje i za os. V. F. (koja se tereti zbog kaznenog djela prijevare iz čl. 224. st. 1. i 4. KZ, za koje je bila propisana jednaka kazna zatvora, što znači da vrijede isti zastarni rokovi), to je po službenoj dužnosti, temeljem čl. 429. u svezi čl. 420. st. 2. ZKP, preinačena presuda i u odnosu na nju, kao da je i ona podnijela isti izvanredni pravni lijek, pa je odlučeno kao u toč. I) izreke. Ovdje treba napomenuti da iz činjeničnog opisa inkriminacije proizlazi da su svo troje osuđenika počinili tzv. produljeno kazneno djelo, zbog čega je promašen prigovor os. S. o tome da je njegov dio aktivnosti logički prethodio prvoj radnji izvršenja djela os. S. Naime, riječ je o činjeničnom pitanju, u što nije ovlašten ulaziti ovaj Vrhovni sud Republike Hrvatske, a pritom se nije pojavila ozbiljna sumnja u istinitost činjenica utvrđenih u pravomoćnoj presudi.

Sukladno takvoj odluci, odnosno kako je pravomoćna presuda preinačena u pravnoj oznaci, to je valjalo preinačiti istu i u odluci o kazni u odnosu na podnositelje zahtjeva, budući je zaključeno da je svaki od njih svojim postupanjem ostvario obilježja samo jednog kaznenog djela, tj. os. N. S. kaznenog djela pomaganja u prijevari u službi iz čl. 344. st. 1. i 2. u svezi čl. 38. KZ, a os. B. S. prijevare u službi iz čl. 344. st. 1. i 2. KZ. Iako je dio aktivnosti podnositelja zahtjeva zbog nastupa apsolutne zastare izostavljen iz inkriminacije, te je time kriminalna količina njihove djelatnosti smanjena, ovaj sud, razmatrajući visinu izrečene kazne za preostali dio inkriminiranih aktivnosti, ne nalazi da bi se radilo o tako drastičnom smanjenju koje bi opravdavalo odmjeravanje kazne zatvora u kraćem trajanju, nego im je to odmjerio prvostupanjski sud za navedena kaznena djela, a imajući u vidu da se i dalje radi o kvalificiranim oblicima kaznenih djela prijevare u službi, te pomaganja u prijevari u službi, odnosno prijevare (u odnosu na opt. V. F.), pri čemu i iznos ovako pribavljene imovinske koristi daleko nadmašuje svotu od 30.000,00 kn. Takve kazne odražavaju sve već utvrđene olakotne i otegotne okolnosti i podobne su za ostvarenje svih zakonom predviđenih ciljeva.

Stoga su podnositelji zahtjeva osuđeni, i to N. S. temeljem čl. 344. st. 2. u svezi čl. 38. KZ, a B. S. temeljem čl. 344. st. 2. KZ, na kazne zatvora u trajanju od po četiri godine (koje su im po sudu prvog stupnja bile utvrđene kao pojedinačne za ta kaznena djela), a kazna zatvora u trajanju od četiri godine, izrečena V. F. zbog kaznenog djela iz čl. 224. st. 1. i 4. KZ ostala je neizmijenjena.

III Kr 21/07-10

U skladu s kogentnom odredbom čl. 63. KZ optuženom N. S. i optuženoj B. S. je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, a kako je to naznačeno u izreci ove odluke.

Isto tako, s obzirom da je zbog apsolutne zastare iz inkriminacije ispušten dio aktivnosti svih optuženika, što je rezultiralo i nižim iznosom štete prouzročene oštećenoj Financijskoj agenciji, valjalo je pravomoćnu presudu preinačiti i u odluci o imovinskopravnom zahtjevu, budući da se imovinskopravni zahtjev može u kaznenom postupku dosuditi samo u onom iznosu koji je prouzročen kaznenim djelom zbog kojeg je okrivljenik proglašen krivim. Stoga su optuženici solidarno obvezani da naknadu štete u iznosu od 750.000,00 kn, kako to slijedi iz ovom presudom utvrđenog činjeničnog opisa inkriminacije.

Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude, sukladno odredbi čl. 429. u svezi čl. 421. i 422. ZKP.

U Zagrebu, 14. svibnja 2008. g.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Sanja Katušić-Jergović, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.