Legislator Case Law & Legislation
Rev-1881/1991-2 AI generated

Supreme Court partially allowed appeal, overturning lower court's dismissal of rent compensation claim for marital property use.

Case Number Rev-1881/1991-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court partially allowed the appeal against a final judgment that dismissed the wife's claim for rent compensation. While the court upheld the finding of joint ownership and the revocation of a gift, it found the lower courts erred in rejecting the claim for rent due to the husband's exclusive use of the marital home. The court ruled that a co-owner who uses the property without compensation unjustly enriches themselves and must pay the nominal rent, regardless of the property's rental feasibility.

Legislator headnote

AI generated

čl. 394. Zakona o obveznim odnosima; suvlasnik koji koristi suvlasnički dio nekretnine bez naknade dužan je platiti odgovarajuću najamninu kako bi se izjednačilo imovinsko stanje.

Keywords

AI generated
joint property division rent compensation claim unjust enrichment marital property co-ownership rights nominal rent value property usage

Cited Legislation

AI generated
čl. 394. Zakona o obveznim odnosima
S obzirom da je riječ, kako je rečeno, o izvorno novčanoj obvezi nema osnova za revalorizaciju (čl. 394. Zakona o obveznim odnosima).
čl. 166. st. 4. Zakona o parničnom postupku
S obzirom na navedeno ukinuta je i odluka o parničnom trošku (čl. 166. st. 4. Zakona o parničnom postupku) a sud će u konačnoj odluci o glavnoj stvari odlučiti o cjelokupnim parničnim troškovima.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1881/1991-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna kao predsjednika vijeća, te Radomire Felicijan-Maoduš, Stanka Jesenković, Stanislava Plazonića i Stanka Hautza kao članova vijeća, u gradjansko-pravnoj stvari tužitelja M. V. iz M., zastupanog po punomoćniku D. S., odvjetniku iz N. G., protiv tužene G. R. iz M., zastupane po punomoćniku M. D., odvjetniku iz N. G., radi utvrdjenja i podjele zajedničke imovine te isplate, rješavajući reviziju tužene - protutužiteljice protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Slavonskoj Požegi od 8. veljače 1991. br. Gž-1328/90, kojom je potvrdjena presuda Općinskog suda u Novoj Gradiški od 22. lipnja 1990. br. P 168/87, u sjednici održanoj dana 28. studenog 1991.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana revizija u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja - protutuženog i utvrdjeno da su nekretnine upisane u z.k.ul. 384 k.o. M. i to k.č. br. 420/4 kuća i dvorište u površini od 75 čhv zajednička imovina stranaka sa udjelom tužitelja u 31/45 dijela a tužene u 14/45 dijela te u dijelu kojim je tužiteljica odbijena sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u odnosu na zahtijevanu naknadu za korištenje suvlasničkog dijela poljoprivrednog zemljišta.

r i j e š i o j e :

Ukidaju se nižestepene presude u dijelu u kojem je protu-tužiteljica odbijena sa zahtjevom za opoziv dara 1/2 dijela k.č. br. 20/4 upisane u z.k.ul. 384 k.o. M., te za isplatu naknade za korištenje suvlasničkog dijela stambenog objekta pa s tim u vezi i odluka o parničnom trošku i u tom se omjeru predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

U dijelu kojim je odlučeno o opozivu dara te o zajednički stečenim pokretninama kao nepobijane presude nisu dirane.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom prvostepenog suda utvrdjeno je da nekretnine upisane u z.k.ul. 384 k.o. M. i to k.č. br. 420/4 kuća i dvorište sa 75 čhv predstavljaju zajedničku imovinu stranaka stečenu u braku sa udjelom tužitelja od 31/45 dijela a tužene od 14/45 dijela s obvezom tužene da preda tužitelju tabularnu ispravu. S preostalim je dijelom tužbenog zahtjeva tužitelj odbijen. Odlučujući o protutužbenom zahtjevu prvostepeni je sud usvojio protutužbeni zahtjev i opozvao darovanje učinjeno protutuženom od protutužiteljice u odnosu na k.č.br. 639 oranica i voćnjak u površini od 1131 m te k.č.br. 423/5 oranica sa 216 čhv sve upisano u z.k.ul. br. 384 k.o. M.. Utvrdjeno je nadalje da pokretnine pobliže navedene u izreci prvostepene presude (toč. II/2) predstavljaju zajedničku imovinu stranaka svake u 1/2 dijela uz razvrgnuće suvlasničke zajednice. Djelomično je usvojen i protutužbeni zahtjev i obvezan je protutuženi da za korištenje suvlasničkog dijela poljoprivrednog zemljišta protutužiteljice ovoj isplati 2.091,96 dinara sa kamatama pobliže navedenim u izreci presude (toč. II/3). S preostalim je dijelom protutužbenog zahtjeva protutužiteljica odbijena. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

Drugostepeni je sud odbio žalbe stranaka kao neosnovane i u pobijanim dijelovima potvrdio presudu prvostepenog suda.

Protiv pravomoćne presude drugostepenog suda izjavila je reviziju tužena - protutužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.

13. te čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 375. st. 1. Zakona p parničnom postupku kao i pogrešne primjene materijalnog prava. Opravdavajući navedene prigovore u reviziji se ukazuje da drugostepeni sud nije odgovorio na odlučne navode žalbe već. je naprotiv "frazama" potvrdio presudu prvostepenog suda. Posebno se to odnosi na prigovore žalbe, a ponovljene u reviziji, u odnosu na nalaz i mišljenje poljoprivrednog vještaka za koji revizija nalazi da je sud trebao suglasno procesnim odredbama otkloniti eventualne nesuglasnosti s time da i revizija konačno cijeni da se ne radi o nesuglasnosti izmedju dva nalaza i mišljenja već o tome da je u drugom nalazu i mišljenju obuhvaćen period unazad kada su vještaku bile poznate sve okolnosti pa je "mogao iskazati kako je stanje u tom trenutku bilo u odnosu na cijene koje su ranije postojale". Prigovara revizija ocjeni nižestepenih sudova o omjeru doprinosa stranaka u stjecanju zajedničke nepokretne imovine (kuća i dvorište). Ovo posebno s obzirom na okolnost što je, kako se navodi, protutužiteljica u bračnu zajednicu unijela kao dar svojih roditelja upravo zemljište na kojem je kuća sagradjena. Prigovara, se dosudjenoj vrijednosti naknade za korištenje suvlasničkog dijela poljoprivrednog zemljišta kao i presudi kojom je odbijen protutužbeni zahtjev za isplatu naknade za korištenje zajedničke kuće iz koje je protutužiteljica iselila a koristio je sam protutuženi.

Predloženo je da se revizija prihvati.

Na reviziju nije odgovoreno niti se nadležni javni tužitelj izjasnio o podnesenoj reviziji.

Revizija je djelomično osnovana.

Bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje revizija upućuje nisu ostvarene. Presude ne trpe od nedostataka koji bi omogućavali njihovo ispitivanje, a kraj okolnosti da je drugostepeni sud u cijelosti prihvatio utvrdjenje i pravne zaključke prvostepenog suda, s time da i ovaj sud nalazi da u pogledu ocjene nalaza i mišljenja nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka, pa stog niti žalbeni prigovori u tom pogledu nisu imali relevantan značaj pa ih nije trebalo posebno cijeniti (čl. 375. st. 2. ZPP). Proizlazi dakle da prigovor postojanja bitnih povreda odredaba parničnog postupka nije osnovan.

Utvrdjenje sudova da su nekretnine upisane u z.k.ul. br. 420/4 kuća i dvorište sa 75 čhv upisane u z.k.ul. br. 384 k.o. M. zajednička imovina stranaka sa udjelom tužitelja u 31/45 dijela i tužene u 14/45 dijela rezultat je pravilne primjene materijalnog prava (čl. 287. Zakona o braku i porodičnim odnosima). Naime, sudovi su u ispravno provedenom postupku i detaljnom ocjenom raspravnih rezultata utvrdili da su ulaganja parničnih stranaka, imajući u vidu njihov neposredan rad kao i rad njihovih roditelja na izgradnji cijelog objekta, kao i uložen rad i materijal u izgradnji kata jednaki. Veći priznati udio tužitelja opravdava se činjenicom da je tužiteljev otac prije izgradnje kuće kupio gotovo sav materijal za prizemni dio kuće te dao svu gradju i crijep za pokrivanje objekta, u kojem je dijelu (prizemni dio) objekt upravo i osposobljen za stanovanje. Pritom bez relevantnog značaja tužena ukazuje na vrijednost zemljišta na kojem je kuća sagradjena s obzirom na navod tužene (list 32 spisa) "nisu roditelji tužene darovali zemljište strankama već tuženoj, a ona je jednu polovinu tog darovala tužitelju", koja je dispozicija došla do izražaja i u provedbi kroz zemljišne knjige. Dakle, stranke su spornu kuću gradile na nekretninama koje su u vrijeme stjecanja zajedničke imovine bile njihovo suvlasništvo pa su u pogledu zemljišta doprinijele stjecanju sporne zajedničke imovine u istoj vrijednosti. Kada je sporno zemljište izgradnjom kuće postalo izgradjeno i s kućom predstavlja cjelinu nema osnova zahtjev za preuknjižbu prava vlasništva na zemljištu u cijelosti na ime protutužiteljice, sve da je zahtjev za opoziv dara i osnovan, kao niti za vrednovanje zemljišta kao isključiv doprinos tužiteljice u stjecanju zajedničke kuće.

Medjutim, navedeni pravni pristup ne isključuje razmatranje dijela tužbenog zahtjeva samo na opoziv darovanja 1/2 dijela zemljišne čestice 420/4 upisanu u z.k.ul. br. 384 k.o. M. a sve pod pretpostavkom postojanja pretpostavki iz čl. 297. ZBPO i s učinkom iz čl. 298. ZBPO. Zbog navedenog odnosni je dio presuda nižestepenih sudova valjalo ukinuti (čl. 395. st. 2. ZPP).

Sudovi su takodjer pravilnom primjenom materijalnog prava obvezali protutuženog da za iskorištavanje suvlasničkog dijela zemljišne čestice koja sada nosi oznaku 843 u površini od 4877 m a koju posjeduje i iskorištava protutuženi od prekida bračne zajednice, a koje je protutuziteljica suvlasnica u 1/2 dijela, isplati ovoj 2.091,96 dinara sa kamatama od dospijeća svakog pojedinog godišnjeg prihoda (od 1986. do 1990. godine).

Naime bez osnova protutužiteljica smatra da je trebalo usvojiti u odnosnom pogledu tužbeni zahtjev u cijelosti i kako se navodi dosuditi "punu naknadu", smatrajući da je puna naknada ona koja se temelji na nalazu i mišljenju vještaka od 19. VI. 1990. (list 113/a spisa). Naime, protutužiteljica kao suvlasnica nesumnjivo ima pravo na suposjed i sukorištenje te iskorištavanje stvari u omjeru njezinog prava suvlasništva (čl.

14. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima). Upravo iz tog njezinog prava proizlazi i obaveza protutuženog koji iskorištava i suvlasnički dio zemljišta protutužiteljice da joj naknadi koristi koje ima od iskorištavanja (upotrebe) stvari protutužiteljice (čl. 219. tada mjerodavnog Zakona o obveznim odnosima). Koristi koje je protutuženi imao od obrade poljoprivrednog zemljišta obračunate na bazi kukuruza i nakon odbijanja troškova proizvodnje čistog prihoda koje je polučivao u svakoj godini iskorištavanja predstavljaju odredjenu novčanu vrijednost ostvarenu svake godine iskorištavanja zemljišta.

Dakle, koristi od prihoda, a time i obveza protutuženog je izvorno novčanog karaktera. Upravo stoga i u tom kontekstu cijeneći pismeni nalaz i mišljenje, vještaka od 21. XI. 1988. (list 74 spisa), usmeno objašnjenje vještaka na ročištu glavne rasprave (list 80 spisa), te nalaz i mišljenje istog vještaka od 19. VI. 1990. (u oba nalaza i mišljenja količina uroda i troškovi proizvodnje su isti), sudovi su valjanom ocjenom tog procesnog materijala o odnosnom obveznopravnom zahtjevu protutužiteljice sudili. Naime, nesumnjivo je da su u prvobitnom nalazu i mišljenju, na koje stranke nisu imale primjedbe (dapače na bazi tih cijena je protutužiteljica bila i konkretizirala svoj prvobitni tužbeni zahtjev - list 78 spisa), iskazane koristi (čisti prihod) na bazi cijena iz 1988. (pa kad su protutužiteljici priznate koristi i za 1986. i za 1987. na bazi cijena iz 1988. godine, dakako, da nije sudjeno na njezinu štetu), a koristi koje je protutuženi polučio u 1989. i 1990. godini na bazi cijena iz 1990. godine a koje su priznate na temelju nalaza i mišljenja vještaka od 19.

VI. 1990. godine. S obzirom da je riječ, kako je rečeno, o izvorno novčanoj obvezi nema osnova za revalorizaciju (čl. 394. Zakona o obveznim odnosima). Stoga je o odnosnom dijelu tužbenog zahtjeva sudjeno uz pravilnu primjenu materijalnog prava i u odsustvu bitne povrede odredaba parničnog postupka. Takodjer je sud s osnovom odbio daljnji tužbeni zahtjev iz navedenog osnova s obzirom da za dosudjenje u vrijeme sudjenja nedospjelih potraživanja koji svoj osnov imaju u stjecanju bez osnova u konkretnom slučaju nema mjesta.

Pogriješili su, medjutim, sudovi kad su odbili tužbeni zahtjev kojim je protutužiteljica od protutuženog zahtijevala naknadu za korištenje zajedničke (sada nakon diobe zajedničke imovine suvlasničke) kuće koju su stranke stekle za trajanja braka, a koju je nakon prekida bračne zajednice koristio samo protutuženi. Naime, iz sadržajno istih suvlasničkih prava protutužiteljice u odnosu na kuću o kojima je naprijed bila riječ kao i karaktera obveze protutuženog s time u vezi, protutužbeni koji je koristio cijelu kuću dužan je protutužiteljici platiti odgovarajuću naknadu. Naime, suvlasnik koji je koristio bez naknade suvlasnički dio kuće drugog suvlasnika neosnovano se obogatio za visinu najamnine koju bi inače trebao da plati pa je to korist koju je dužan naknaditi i to u nominalnom iznosu najamnine kako je dospijevala za naplatu.

Dakle, o pitanju faktične (ne)mogućnosti iznajmljivanja kuće ne ovisi i pravo jednog suvlasnika da traži od drugog suvlasnika koji koristi i iskorištava cijelu stvar plaćanje odgovarajuće naknade kako su to pogrešno cijenili nižestepeni sudovi, pa stoga, a zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu utvrdili odlučne činjenice - da li kada i u kojem je dijelu protutuženi koristio suvlasnički dio kuće tužiteljice, te visinu naknade u vidu najamnine za svaki mjesec iskorištavanja u nominalnom iznosu.

Tek pošto sud dopuni postupak i u navedenom pogledu o još uvijek spornom dijelu tužbenog zahtjeva ponovno će odlučiti.

S obzirom na navedeno ukinuta je i odluka o parničnom trošku (čl. 166. st. 4. Zakona o parničnom postupku) a sud će u konačnoj odluci o glavnoj stvari odlučiti o cjelokupnim parničnim troškovima.

U Zagrebu, 28. studenog 1991.

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v.r.