I Kž-1089/2010-11 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 1089/10-11

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković, kao predsjednice vijeća, te dr. sc. Zdenka Konjića i dr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Jasne Galešić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. V., zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 1. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Puli – Pola od 22. listopada 2010., broj K-34/10, u sjednici održanoj 8. svibnja 2012. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i opt. D. V. kao neosnovane i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Puli – Poli opt. D. V. proglašen je krivim da je na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude počinio kazneno djelo iz čl. 218. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 129/00, 51/01, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07 i 152/08, dalje u tekstu: KZ) te je po istom zakonskom propisu osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca, u koju kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 9. kolovoza 2010. pa nadalje.

Temeljem čl. 80. KZ-a optuženiku je izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta te je od optuženika oduzet plinski pištolj marke „Kimar“ model 92, sa šest komada pripadajućeg streljiva.

Temeljem čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06, dalje u tekstu: ZKP/97) optuženik je oslobođen snašanja troškova kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1-6. ZKP/97.

Temeljem čl. 132. st. 2. ZKP/97 oštećeno poduzeće „C. C.“ upućeno je u parnicu radi ostvarivanja imovinskopravnog zahtjeva.

I Kž 1089/10-11

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik i optuženik.

Državni odvjetnik žalbu je podnio zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili preinači u odluci o kazni te optuženiku izrekne stroža kazna.

Optuženik je podnio žalbu po branitelju M. I., odvjetniku iz P., zbog odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni na način da se optuženiku primjenom odredbi o ublažavanju izrekne blaža kazna.

Na žalbe nisu podneseni odgovori.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske nakon razmatranja spisa, prema čl. 373. st. 1. ZKP/97, pismeno je predložio da se prihvati žalba državnog odvjetnika, a žalba optuženika odbije kao neosnovana.

O održavanju sjednice vijeća uredno su obaviješteni državni odvjetnik i branitelj optuženika, M. I., odvjetnik iz P., koji nisu pristupili pa je sjednica vijeća održana u njihovoj odsutnosti, kao i u odsutnosti opt. D. V., koji je u pritvoru i ima branitelja, a predsjednica vijeća niti vijeće nisu smatrali da bi njegova nazočnost bila svrhovita.

Žalbe nisu osnovane.

Nasuprot tvrdnji državnog odvjetnika, sud prvog stupnja je pravilnom ocjenom iskaza, kako svjedokinje M. B., tako i M. Š., A. B., A. B., potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, zapisnika o očevidu, pregleda foto-dokumentacije, zapisnika o vještačenju balistike i mehanoskopije te obrane optuženika, savjesnom i kritičkom ocjenom tih dokaza svakog za sebe tako i u njihovom međusobnom odnosu ispravno utvrdio da je optuženik počinio kazneno djelo iz čl. 218. st. 1. KZ.

Obrazloženje prvostupanjske presude u tom pravcu sadrži logične i uvjerljive razloge o odlučnim i važnim činjenicama kaznenog djela za koje je optuženik oglašen krivim, a te razloge u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Ispravno sud prvog stupnja pritom polazi od činjenice da optuženik ne osporava da je kritičnog dana postupao u namjeri da dođe do novca, da je bio maskiran crnom ženskom najlon čarapom preko glave i da je u ruci imao plinski pištolj sa pripadajućim spremnim i streljivom, ali bez metka u cijevi i da je prema prisutnim djelatnicama A. B. i M. Š. uperio navedeni pištolj s riječima „ovo je pljačka, vadi novce, daj sve što imaš“. To potvrđuju i navedene svjedokinje, koje suglasno iskazuju da je A. B. odmah otišla u prostoriju iza pulta gdje su se nalazili M. B. i A. B. te da su potom svi četvero nalazili poredani iza pulta, a optuženik je kako se kretao, udarao s druge strane drškom pištolja po pultu ispred svakog od njih, nakon čega je dao vrećicu M. Š. rekavši joj da izvadi novac što je ona uslijed straha i učinila.

Za pravilnu pravnu oznaku djela od značaja je bilo utvrditi na kojoj je udaljenosti optuženik držao plinski pištolj od navedenih svjedoka obzirom da prema nalazu vještaka balističke struke o toj udaljenosti ovisi je li predstavljao objektivnu opasnost za život ili tijelo osoba prema kojima je bio usmjeren. Naime, uporaba plinskog pištolja i plinskog streljiva

I Kž 1089/10-11

predstavlja objektivnu opasnost onda kada se radi o kontaktnim hicima ili onim ispaljenim prema nekoj osobi iz neposredne blizine manje od 50 cm, jer zbog visokih tlakova i temperature plinova ili ispaljenog plinskog naboja tada može doći do ozljeda očiju i kože, a i do težih ozljeda ako su usta cijevi pritom usmjerena prema očima ili prislonjena neposredno uz tijelo na neki od organa.

Budući da objektivnu opasnost od uporabe plinskog prvostupanjski sud u konkretnoj situaciji nije mogao utvrditi s potpunom sigurnošću, to se ni optuženika nije moglo proglasiti krivim za kvalificirani oblik kaznenog djela razbojništva, već je bila opravdana primjena čl. 218. st.

1. KZ-a, kako je to pravilno učinio i sud prvog stupnja u pobijanoj presudi. To zbog toga što se svjedoci nisu mogli točno izjasniti o spornoj udaljenosti već su prema subjektivnom doživljaju dali približnu procjenu, pa je tako prema procjeni svjedoka A. B. udaljenost cijevi plinskog pištolja od njega mogla biti oko 0,5 do jedan metar, procjeni svjedokinje M. B. da je u trenutku kada joj je cijev pištolja bila najbliža udaljenost mogla iznositi od 20 do 50 cm, a kada joj je bila najdalje, metar do dva, prema procjeni svjedokinje M. Š. udaljenost između nje i plinskog pištolja mogla je biti 30 do 50 cm i procjeni svjedokinje A.

B. da je ta udaljenost mogla iznositi od 0,5 metara do jedan metar odnosno oko 0,5 metara, kako je navela i na glavnoj raspravi. Kada se pritom uzme u obzir da se prema opisu svjedoka, kao i slikama foto-elaborata radi o jednom višem pultu koji je prema izmjeri visine 113 cm, u užem dijelu širine 34 cm i jednom nižem pultu širine 63,5 cm kakve je i stol na čijem povišenom dijelu se nalazi kompjuterska tipkovnica koji su bili između svjedoka i optuženika, dok je između nižeg i višeg pulta još i kamena pregrada visine 120 cm, a budući da je svjedokinja M.

B. bila odmaknuta od pulta još za širinu stolca ili kako je navela 20-30 cm, onda je vjerojatnije da je i udaljenost navedenih svjedoka i plinskog pištolja uperenog prema njima od strane optuženika koji se nalazio s druge strane pulta, bila veća od 50 cm. Pritom je životan i logičan zaključak suda prvog stupnja da su se svjedoci u strahu od prijetnje plinskim pištoljem još i odmicali od te potencijalne opasnosti, a kako su bili u strahu, uplašeni postupkom optuženika, tada njihove subjektivne procjene udaljenosti sigurno nisu išle u njegovu korist, pa i ta okolnost ne daje osnova za pouzdan zaključak na štetu optuženika vezano za spornu udaljenost.

Budući da su procjene te udaljenosti prema procjeni svih svjedoka neprecizne i međusobno različite, pa time i neodređene, odnosno nedovoljno pouzdane, kako to ispravno zaključuje i sud prvog stupnja, nije se mogla s potpunom izvjesnošću utvrditi odlučna činjenica na štetu optuženika, tj. da su usta cijevi plinskog pištolja upotrijebljenog po optuženiku bila usmjerena prema navedenim svjedocima na udaljenosti manjoj od 50 cm.

Zbog toga žalba državnog odvjetnika, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene kaznenog zakona, nije osnovana.

Nisu osnovane ni žalbe optuženika i državnog odvjetnika u odnosu na odluku o kazni.

Optuženik prigovara da mu se upornost nije mogla cijeniti kao otegotna okolnost jer to nije utvrđeno, a budući da djelo nije planirao ne može se govoriti niti o većoj pogibeljnosti djela. Državni odvjetnik pak smatra da je sud prvog stupnja precijenio značaj olakotnih okolnosti, a podcijenio značaj otegotnih te u potpunosti zanemario preventivnu komponentu kazne.

I Kž 1089/10-11

Nisu u pravu ni državni odvjetnik ni optuženik jer je sud prvog stupnja ispravno utvrdio optuženiku kao olakotno da je do sada neosuđivana osoba, učesnik Domovinskog rata i odlikovan Spomenicom Domovinskog rata, da je novac od optuženika oduzet i vraćen čime nije nastupila trajna štetna posljedica, zatim da je priznao počinjenje djela i iskreno se pokajao, kao i loše materijalne prilike u kojima je živio. Kao otegotno opravdano je cijenjena okolnost da je uporabio pištolj prema četiri osobe. Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, svim tim utvrđenim okolnostima, kako olakotnim tako i otegotnim sud prvog stupnja dao je primjeren značaj. Stoga se izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca, unatoč učestalosti ovakvih kaznenih djela i posljedici zdravstvenog stanja oštećene A. B., ukazuje kao posve primjerenom ličnosti optuženika, stupnju krivnje i pogibeljnosti djela te u svemu podobna za ostvarenje svrhe kažnjavanja iz čl. 50. i čl. 6. KZ-a.

Slijedom svega izloženog, budući da žalbe optuženika i državnog odvjetnika nisu osnovane, a ni ispitivanjem pobijane presude nisu utvrđene povrede zakona na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/97, na temelju čl. 387. ZKP/97 presuđeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 8. svibnja 2012.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Jasna Galešić, v.r.

Lidija Grubić Radaković, v.r.