I Kž-484/1990-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-484/1990-6

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Gudelj Milana kao predsjednika vijeća, te Drakulić Milene, Mikor Milivoja, Primorac Vladimira i Čuljat Ilije kao članova vijeća i stručnog suradnika Lipnjak-Bosanac Zlate kao zapisničara u krivičnom predmetu protiv opt. R. D. zbog krivičnog djela iz čl. 168. st. 1. KZ SFRJ odlučujući o žalbi javnog tužioca podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Puli od 26. ožujka 1990., K-3/90, u sjednici održanoj 24. travnja 1991, u prisutnosti zamjenika javnog tužioca Hrvatske Pulišelić Petra, te zamjenika optuženikova branitelja odvjetnika S. D. iz Z.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba javnog tužioca kao neosnovana i potvrđuje presuda prvostepenog suda.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Okružnog suda u Puli od 26. ožujka 1990. br. K-3/90, oslobođen je na temelju toč. 3. čl. 350. ZKP opt. R. D. optužbe za kriv. djelo krivotvorenja novca iz čl. 168. st. 1 KZ SFRJ, te je na temelju čl. 99. st. 1. ZKP odlučeno da troškovi krivičnog postupka padaju na teret budžetskih sredstava.

Protiv te presude podnio je žalbu javni tužilac zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i predložio da se ona ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu podnio je optuženik putem branitelja, odvjetnika O. S. iz P. i predložio da se žalba javnog tužioca kao neosnovana odbije.

Na zahtjev iz pravovremeno podnesenog odgovora na žalbu, uredno je o drugostepenoj sjednici obaviješten optuženikov branitelj, pa je sjednici pored zamjenika javnog tužioca Hrvatske Pulišelić Petra prisustvovao i zamjenik optuženikovog branitelja, odvjetnik S. D. iz Z..

Zamjenik javnog tužioca Hrvatske razmotrivši predmet na temelju čl. 370. st. 2. ZKP predložio je pismeno da se žalba javnog tužioca uvaži, a pri istom je prijedlogu ostao i prisustvujući sjednici.

Žalba nije osnovana.

Ne stoji tvrdnja žalitelja da bi pažljivija analiza izvedenih dokaza, a u prvom redu iskaza optuženika, pokazala da postoji zatvoreni krug indicija koji upućuje na pouzdan zaključak da je optuženik ne samo znao da posjeduje krivotvorene novčanice, nego i da je svrha njegova dolaska i kratkotrajnog boravka u zemlji bila upravo plasiranje krivotvorenog talijanskog novca.

Po stanovištu javnog tužioca na takve bi zaključke upućivale nesporne činjenice da je optuženik u toku dva dana u više mjenjačnica promijenio ukupno 650.000 talijanskih lira, pri čemu samo u jednom danu u dva grada na tri mjesta ukupno 300.000, mijenjajući po 100.000 na svakom mjestu, a da za takav postupak nije dao logično i prihvatljivo obrazloženje, a što je po shvaćanju žalitelja neuobičajeno, jer su turisti zbog inflacije mijenjali samo onoliko koliko je trebalo za dnevnu potrošnju. Uz to, optuženik je kao razlog mijenjanja većih iznosa naveo da će u subotu (29.VII. 1989) kupiti sportsku odjeću u robnoj kući u Puli a on to nije učinio, a mijenjao je po 100.000 lira upravo zato da oslabi pažnju službenika na mjenjačnicama. Optuženik kao osoba koja u svom poslovanju rukuje novcem morao je uočiti da se radi o krivotvorinama kada je to uočio mlad i neiskusan radnik u slobodnoj carinskoj prodavaonici Š. M. a optuženik je i nakon što je bio "osumnjičen" u toj prodavaonici otišao u P. i nastavio mijenjati novčanice, iako mu je bio zapisan i broj automobila. Smatra da na neosnovanost obrane optuženika, a koji poriče da je znao da su novčanice lažne, ukazuje i činjenica da je kod njega ukupno pronađeno 500.000 krivotvorenih novčanica (od kojih je 300.000 stavio u promet) a kako je optuženik iskazao da je od ukupno 1,500.000 talijanskih lira koje je ponio sa sobom iz Italije u Jugoslaviju, 500.000 uzeo od utrška prodanih automobila, a 1,000.000 da mu je dala poslovna partnerica (P. D.) koja ih je prethodno podigla u banci, moralo bi se zaključiti da su krivotvorene novčanice podignute u banci, a to je po stanovištu žalitelja isključeno.

Ne može se doduše, poreći izvjesna logika žalitelja vezano za ocjenu dijela obrane optuženika o porijeklu novca kojeg je u iznosu od ukupno 1,500.000 talijanskih lira unio u zemlju, no ta se logika kreće u sferi zaključivanja koje nije jednoznačno, nego suprotno stanovištu žalitelja dopušta i neke druge mogućnosti u svjetlu izvedenih dokaza,a i obrane optuženika, tako da se i usprkos toga i u najmanju ruku ne može isključiti mogućnost da optuženik doista nije znao da posjeduje i mijenja lažne novčanice.

Iz iskaza svjedoka M. S., proizlazi naime, da je svrha optuženikovog dolaska bio zajednički boravak sa svjedokinjom radi provoda, a što je bilo unaprijed pismeno dogovoreno, pa otpada teza žalitelja da je optuženik došao u zemlju radi plasiranja krivotvorenih novčanica. Što se tiče djela obrane optuženika u razlogu zbog kojeg je promijenio (po ocjeni žalitelja) veću svotu novca, a što je doista relativna ocjena kako to s pravom ističe odgovor na žalbu, činjenica je koja također proizlazi iz iskaza navedene svjedokinje, a i obrane optuženika, da je policija lišila optuženika slobode u subotu 29.VII.1989. već oko 17 sati u hotelskoj sobi, pa se ne može isključiti da bi optuženik, da nije bio lišen slobode, stvarno kupio sportsku opremu o kojoj govori. Međutim, nezavisno od toga, činjenica da su novčanice od po 50.000 talijanskih lira ne samo primljene u mjenjačnicama, pošti i carinskoj prodavaonici kao ispravne, i to od osoba koje su dužne kontrolirati njihovu ispravnost, pa su za to i osposobljene nego da je dio tih novčanica čak uredno primljen i u banci, a kako to proizlazi iz iskaza svjedokinje Š. V., pokazuje da se radi o dobrom falsifikatu, koji optuženik zbog toga nije nužno morao učiniti. U to se uostalom, uvjerilo i vijeće prvostepenog suda prilikom komparacije inkriminiranih novčanica s originalnim banknotama. Okolnost što je svjedok Š. M. posumnjao u ispravnost novčanica, sama po sebi doista ne pokazuje da je i optuženik u to morao posumnjati, a ovo pogotovo što se optuženik prema iskazu svjedokinja M. S. i Š. M. i u slobodnoj carinskoj prodavaonici pri kupovini a inače, ponašao mirno i uobičajeno.

Budući da osim iznesenih razloga s druge strane ne stoji ni jedan dokaz ili činjenica koji bi izravno pokazivao da je optuženik bio svjestan činjenice da posjeduje odnosno da stavlja u promet krivotvorene novčanice, ispravno je prvostepeni sud našao kako nije dokazano da bi optuženik učinio djelo za koje se optužuje, te ga zbog toga u skladu sa zakonom i oslobodio optužbe.

Prema tome, žalba javnog tužioca nije osnovana, te je na temelju čl. 384. ZKP odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

U Zagrebu, 24. travnja 1991.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata v.r.

Gudelj Milan v.r.