Revt-354/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 354/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja G. d.d. u stečaju, Z., kojeg zastupa punomoćnik N. K., odvjetnik u Z., protiv tuženika: 1. S. M. iz T., 2. A. M. iz T., 3. A. M. iz T., 4. S. M. iz T., 5. J. M. iz T., i 6. T. M. iz P., koje zastupa S. M. iz T., uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja D. , Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž - 9019/12-3 od 16. travnja 2013., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P - 3616/11 od 26. srpnja 2012., u sjednici održanoj 13. rujna 2017.,

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen zahtjev tužitelja za proglašenje nedopuštenom ovrhe određene rješenjem Općinskog suda u Požegi br. Ovr – 1445/04 od 12. listopada 2004. na nekretnini tužitelja označenoj kao k. č. br. 1613/2 z. u. 4387 k. o. P., u naravi kuća i dvor površine 303. m2 i to na 32/100 suvlasnička dijela. Odlukom o troškovima postupka tužitelj je obvezan naknaditi tuženicima 1.859,00 kuna.

Protiv drugostupanjske presude reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) je podnio tužitelj, uz prijedlog da se presuda preinači shodno navodima iznijetim u reviziji, odnosno ukine.

Tuženici su odgovorili na reviziju s prijedlogom da se odbije kao neosnovana.

Revizija je nedopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a, u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a, mogu je podnijeti protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice: - ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, - ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, te – ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

U smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP-a, u reviziji iz st. 2. ovog članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Dakle, revizija u ovom slučaju treba sadržavati tri elementa, i to određeno navedeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni,. U okolnostima kada u reviziji izostane bilo koji od navedenih elemenata nisu ispunjene pretpostavke za razmatranje osnovanosti revizije. Naime, prema odredbi čl. 392.b ZPP-a, revizija se odbacuje kao nedopuštena ako u njoj nije određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojega se podnosi uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, kao i zato što u njoj nisu određeno izloženi razlozi zbog kojih podnositelj smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (st. 2.), te ako pravno pitanje zbog kojega je ona izjavljena nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (st. 3.).

Tužitelj postavlja pitanja: „1. Da li u slučaju kada obveza podmirenja određenog iznosa duga dužnika prema vjerovniku temeljem samog zakona prelazi na neko državno tijelo, na tog novog dužnika temeljem zakona prelaze i sva sporedna prava (kao npr. obveza plaćanja kamata i dr.) nastala nakon otvaranja stečajnog postupka i to posebno ako taj novi dužnik taj iznos ne isplati na vrijeme? 2. Da li je u tom slučaju štediša koji ima založno pravo na nekretninama banke u stečaju, razlučni vjerovnik za iznos osigurane štednje ili ne, s obzirom da sukladno odredbi čl. 95. st. 1. t. 4. Zakona o bankama (N.N. br. 161/98) iznosi osigurane štednje uopće ne predstavljaju novčanu tražbinu prema stečajnom dužniku bilo višeg ili nižeg isplatnog reda te se ne ispituju jer su s danom otvaranja stečajnog postupka nad bankom postali obveza D. ? 3. Tko je aktivno legitimiran potraživati kamate koje je banka sukladno nalogu samog štediše iz zaključenog Ugovora o deviznom štednom ulogu – depozitu po dospijeću svakog mjeseca obračunavala i isplaćivala na račun drugog štediše kod te iste banke, da li je aktivno legitimiran taj štediša kao nalogodavac ili pak štediša na čiji račun je obračunata kamata prenošena i isplaćivana koji je u naravi time postao vlasnikom tog novčanog iznosa kamata?“

Pri tom tužitelj cijeni da su nižestupanjski sudovi o postavljenim pravnim pitanjima zauzeli pogrešno pravno shvaćanje, pa kako revizijski sud o istima nije zauzeo pravno shvaćanje, ubuduće se očekuje različita praksa drugostupanjskog suda o ovim pitanjima.

Navedenim revident u reviziji nije određeno izložio razloge zbog kojih smatra da su pitanja zbog kojih je revizija podnesena važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Naime, u reviziji se samo općenito ističe pogrešno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova, dok se određeno ne ukazuje na različitu praksu drugostupanjskih sudova, niti na zauzeta shvaćanja revizijskog suda koja eventualno nisu podudarna s iznijetim pravnim shvaćanjem u pobijanoj odluci, što nije dovoljno za ocjenu dopuštenosti revizije u smislu cit. odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a. Isto tako, da bi se postavljena pravna pitanja mogla smatrati važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu citirane odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a nije dovoljno samo navesti da su pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog toga što revident ima različito pravno shvaćanje od onoga koje je zauzeto u pobijanoj odluci.

Slijedom izloženog, kako u reviziji nisu određeno izloženi razlozi zbog kojih podnositelj smatra da su pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, te kako se postavljena pitanja ne mogu smatrati važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, valjalo je temeljem odredbe čl. 392.b st. 2. i 3. ZPP-a odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 13. rujna 2017.

Predsjednik vijeća

Željko Glušić, v.r.