Legislator Case Law & Legislation
Gzz-211/2001-2 AI generated

Croatian Supreme Court dismissed request for legal protection against first-instance court ruling on unpaid salary increase.

Case Number Gzz-211/2001-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Croatian Supreme Court dismissed the State Prosecutor's request for legal protection against a first-instance court judgment ordering the payment of an unpaid salary increase. The prosecutor argued that a specific administrative decision was required before a civil court could award salary adjustments, citing the status of such decisions as administrative acts. The court ruled that the first-instance judge correctly applied the Civil Procedure Act to decide the existence of the right as a preliminary question, finding no need for a separate administrative ruling.

Legislator headnote

AI generated

čl. 12. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku; č. 408. st. 1. i 2. ZPP; č. 393. ZPP; č. 5. st. 2. ZDSN; č. 19. ZPPDS; When a court decision depends on a question of legal relationship not yet decided by an administrative body, the court may resolve it as a preliminary question under the Civil Procedure Act, even if the subject matter involves administrative acts.

Keywords

AI generated
legal protection request preliminary question ruling salary increase entitlement administrative act status civil procedure law state civil servant unpaid wages claim

Cited Legislation

AI generated
čl. 12. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku
čl. 408. st. 1. i 2. ZPP
čl. 393. ZPP
Stoga je presuda suda prvog stupnja na zakonu osnovana, pa je valjalo iz navedenih razloga u svemu odbiti zahtjev za zaštitu zakonitosti kao neosnovan i odlučiti kao u izreci ove presude pozivom na odredbu čl. 408. st. 2. u svezi s čl. 393. ZPP.
čl. 5. st. 2. Zakona o državnim službenicima i namještenicima i o plaćama nositelja pravosudnih dužnosti
U zahtjevu za zaštitu zakonitosti u bitnome se ističe kako je prema odredbi čl. 5. st. 2. Zakona o državnim službenicima i namještenicima i o plaćama nositelja pravosudnih dužnosti ("Narodne novine", br.
čl. 19. Zakona o područjima od posebne državne skrbi

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz-211/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S UDA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Damira Mratovića, Ivke Zlokić, dr. Ivana Kaladića i Davorke Lukanović- Ivanišević, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. K. iz P., zastupanog po punomoćniku Ž. D., odvjetniku iz P., protiv tuženice Republike Hrvatske - Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske u Zagrebu, zastupane po Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, radi isplate plaće, rješavajući zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske od 29. lipnja 2001. godine, a zaprimljenog na sudu 4. srpnja 2001. godine, br. G-DO-791/01. protiv pravomoćne presude Općinskog suda u Pakracu od 29. ožujka 2001. godine, br. P-47/01., u sjednici održanoj dana 5. ožujka 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske kao neosnovan.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u toč. I. izreke naloženo je tuženici platiti tužitelju na ime razlike neisplaćene netto plaće za razdoblje od 19. prosinca 1997. godine, pa do 1. prosinca 2000. godine, iznos od 25.160,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedino dospjevajuće mjesečne iznose razlike plaće od njihovog dospjeća od svakog 10-og u mjesecu, pa do isplate, a sve pobliže označeno u toj točci izreke, te mu ujedno naknaditi parnični trošak u iznosu od 2.732,80 kn sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske podigao je zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv prije navedene prvostupanjske presude, a zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da se navedena presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na zahtjev za zaštitu zakonitosti nije odgovoreno.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije osnovan.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama istaknutih razloga iz zahtjeva za zaštitu zakonitosti, sukladno čl. 408. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92. i 112/99. - dalje ZPP), ovaj je sud utvrdio da oni nisu ostvareni.

Naime, u ovoj pravnoj stvari nije prijeporno da su se na strani tužitelja ostvarile pretpostavke temeljem kojih tužitelj, a primjenom odredbe Zakona o područjima od posebne državne skrbi ("Narodne novine", br. 44/96, 57/96, 124/97. i 73/00. - dalje ZPPDS) ulazi u krug osoba kojima taj Zakon, kroz razmatrano razdoblje od 19. prosinca 1997. godine, pa do 1. prosinca 2000. godine, priznaje pravo na isplatu uvećanja plaće od 25%.

Nije prijeporno niti to da tužitelj posjeduje rješenje o redovnoj plaći, ali ne i ovoj uvećanoj.

U zahtjevu za zaštitu zakonitosti prijeporna je sudska nadležnost za ostvarenje prava na ovu isplatu, te osnovanost samog zahtjeva, u situaciji nepostojanja odluke - rješenja upravnog tijela kojim bi se to pravo tužitelju priznalo.

Kako je tužitelj s tužbenim zahtjevom zatražio isplatu razlike plaće, to ovaj spor ima obilježje radnog spora, za koji, suprotno navodima zahtjeva za zaštitu zakonitosti, predleži sudska nadležnost, temeljem čl. 16. st. 1. toč. 2.h) Zakona o sudovima ("Narodne novine", br. 3/94, 100/96, 131/97, 129/00. - dalje ZS) u svezi sa čl. 127. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 38/95, 54/95, 65/95. i 17/01. - dalje ZR), prema kojoj općinski sudovi sude u građanskim predmetima u sporovima iz radnih odnosa.

Zato je Općinski sud u Pakracu bio nadležan za postupanje u ovome predmetu.

Kada je, a slijedom i neprijepornih utvrđenja, udovoljeno tužbenom zahtjevu, i materijalno je pravo, suprotno zahtjevu za zaštitu zakonitosti, pravilno primijenjeno.

Naime, predmet spora, a kako je i prethodno navedeno, predstavlja zahtjev tužitelja radi isplate plaće koja mu pripada kao zaposleniku - službeniku Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske zaposlenom i s prebivalištem na području posebne državne skrbi u P., odnosno O., a u visini od 25% od pripadajuće plaće, sve to pozivom na čl. 19. ZPPDS.

Prvostupanjski je sud odlučio o tužbenom zahtjevu tužitelja na način da je ovome udovoljio, s time da je o postojanju prava tužitelja na uvećanu plaću, odlučio kao o prethodnom pitanju, jer nije bilo prijeporno da posebnu odluku o tome tuženica nije donijela do zaključenja glavne rasprave u ovoj parnici.

U zahtjevu za zaštitu zakonitosti u bitnome se ističe kako je prema odredbi čl. 5. st. 2. Zakona o državnim službenicima i namještenicima i o plaćama nositelja pravosudnih dužnosti ("Narodne novine", br. 74/94, 86/94, 7/95 i dr. - dalje ZDSN) određeno da rješenjem kojim se odlučuje o svim pitanjima primanja u državnu službu, prestanku službe, postavljenju odnosno imenovanju i razrješenju, te položaju, pravima i obvezama i odgovornostima državnih službenika, da predstavlja upravni akt, što znači, da odluka upravnih tijela tuženika o plaći, pa i o uvećanoj plaći tužitelja, prema čl. 19. ZPPDS ima značenje upravnog akta.

Zato se u zahtjevu iznosi stajalište kako prije donošenja takvog upravnog akta državni službenik ne može s uspjehom zahtijevati putem suda isplatu plaće bez donošenja odluke o toj plaći.

Ovaj Vrhovni sud smatra da pravno shvaćanje izraženo u zahtjevu za zaštitu zakonitosti nije pravilno i nema oslonca u odgovarajućim odredbama ZPP.

Odredbom čl. 12. st. 1. i 2. ZPP, propisano je da kada odluka suda ovisi o rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), da sud može sam riješiti to pitanje, ako posebnim zakonom nije drugačije određeno, a odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno. Polazeći od navoda iznesenih u zahtjevu za zaštitu zakonitosti, da odluka o plaći državnog službenika predstavlja upravni akt po kojem odlučuje nadležno tijelo tuženice, takva okolnost, po nalaženju ovog Vrhovnog suda, ne sprječava sud da u situaciji kada rješenje o uvećanoj plaći nije doneseno, o pitanju da li tužitelju pripada pravo na uvećanu plaću, kao prethodnom pitanju, sud sam odluči pozivom na čl. 12. ZPP, s učinkom ograničenim na parnicu u kojoj je to pitanje riješeno.

Slijedom navedenog nižestupanjski je sud bio ovlašten o pravu tužitelja na isplatu uvećane plaće gore navedenom Zakonu, odlučiti kao o prethodnom pitanju, pa kako je utvrđeno da su se na strani tužitelja ispunile pretpostavke za 25% uvećanja plaće po tom Zakonu, valjano je njegovom tužbenom zahtjevu udovoljeno.

Stoga je presuda suda prvog stupnja na zakonu osnovana, pa je valjalo iz navedenih razloga u svemu odbiti zahtjev za zaštitu zakonitosti kao neosnovan i odlučiti kao u izreci ove presude pozivom na odredbu čl. 408. st. 2. u svezi s čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 5. ožujka 2002.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.