Revr-735/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 735/14-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. H. iz P., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica L. Š., odvjetnica iz P., protiv tuženika G. I. n. d.o.o., P., OIB: ..., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli - Pola poslovni broj Gž-32/14-2 od 20. siječnja 2014., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Puli - Pola poslovni broj P-2084/12-10 od 31. listopada 2013., u sjednici održanoj 23. ožujka 2016.,

r i j e š i o j e:

1. Ukida se presuda Županijskog suda u Puli - Pola poslovni broj Gž-32/14-2 od 20. siječnja 2014. i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

2. O troškovima revizijskog postupka odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je otkaz ugovora o radu tužitelju nedopušten pa se poništavaju odluke tuženika broj ... od 28. rujna 2012. kojom je tužitelju redovito otkazan ugovor o radu i broj ... od 5. studenoga 2012. kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava tužitelju (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 3.125,00 kn (točka II. izreke).

Presudom suda drugog stupanja prihvaćena je tuženikova žalba i preinačena presuda suda prvog stupnja tako da je odbijen tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje da je otkaz ugovora o radu tužitelju nedopušten te da se poništavaju odluke tuženika broj ... od 28. rujna 2012. kojom je tužitelju redovito otkazan ugovor o radu i broj ... od 5. studenoga 2012. kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava tužitelju, a odbijen je i tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj navodeći da je pobija zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu tako da se tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti, podredno da se ukine drugostupanjska presuda i predmet vrati tom sudu na ponovno odlučivanje. Potražuje trošak sastava revizije.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora u ovom postupku jest utvrđenje nedopuštenosti tuženikove odluke o otkazu ugovora o radu od 28. rujna 2012. kojom je otkazan tužiteljev ugovor o radu te tuženikove odluke od 5. studenoga 2012. kojom je odbijen tužiteljev zahtjev za zaštitu prava.

Tužitelj je u tužbi zahtjev postavio tako da je tražio utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu te poništenje odluke o otkazu i odluke o odbijanja zahtjeva za zaštitu prava, kao i da se naloži tuženiku da se tužitelja vrati na posao te da mu se priznaju prava iz radnog odnosa.

Prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev prihvatio i utvrdio nedopuštenim odluke o otkazu ugovora o radu i odluke o odbijanju tužiteljeva zahtjeva za zaštitu prava, ali u izreci nije naložio tuženiku vraćanje tužitelja na rad kao i priznavanje svih prava iz radnog odnosa, odnosno nije odlučio o točki II. tužbenog zahtjeva kako je postavljen u tužbi.

Protiv drugostupanjske presude žalbu je podnio tuženik, dok tužitelj, unatoč tome što je drugostupanjski sud propustio odlučiti o svim zahtjevima, nije podnio prijedlog za donošenje dopunske presude (čl. 339. st. 1. ZPP).

Drugostupanjski sud je povodom žalbe tuženika preinačio prvostupanjsku presudu i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenim odluke o otkazu ugovora o radu i odluke o odbijanju tužiteljeva zahtjeva za zaštitu prava.

Svoju odluku drugostupanjski sud temelji na sljedećem:

- zbog tužiteljevog propusta da podnese prijedlog za donošenje dopunske presude u dijelu u kojem je prvostupanjski sud propustio odlučiti o dijelu tužiteljeva zahtjeva (vraćanje na rad i priznavanje svih prava iz radnog odnosa) drugostupanjski sud utvrđuje da se u tom dijelu tužba smatra povučenom sukladno odredbi iz čl. 339. st. 2. ZPP,

- sukladno tome, u žalbenom postupku je preostalo za odlučiti samo u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i poništenja navedenih odluka tuženika, dakle za odlučivanje je preostao samo deklaratorni dio zahtjeva, i to povodom tuženikove žalbe,

- slijedom toga drugostupanjski sud zaključuje da tužitelj više nema pravnog interesa za takav tužbeni zahtjev zbog čega je na temelju čl. 187. ZPP pobijanu presudu valjalo preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

Drugostupanjski sud nadalje ističe da bi se kondemnatorni dio zahtjeva (vraćanje na rad i priznanje prava iz radnog odnosa), za koji se smatra da je tužba povučena, mogao ponovno podnijeti (čl. 193. st. 9. ZPP), ali budući da se radi o radnom sporu, a sudska zaštita se može zahtijevati u zakonskim rokovima propisanim u čl. 129. st. 2. Zakona o radu (Narodne novine broj 149/09, 61/11 i 82/12, dalje: ZR), koji da je rok u konkretnom slučaju protekao, pa bi se nedostatak tužiteljevog pravnog interesa trebao cijeniti i u odnosu na tu zakonsku pretpostavku.

Tužitelj u reviziji tvrdi da do zaključenja glavne rasprave tužbu u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na vraćanje na rad i priznanje prava iz radnog odnosa nije povukao, a da propuštanje podnošenja žalbe na presudu zbog toga što je prvostupanjski sud propustio odlučiti o svim zahtjevima postavljenim u tužbi, ne može rezultirati gubitkom njegova pravnog interesa da mu sud odluči o osnovanosti tužbenog zahtjeva za utvrđenje nedopuštenosti otkaza.

U konkretnom slučaju proizlazi da je drugostupanjski sud, u povodu tuženikove žalbe, sam utvrdio da tužitelj nije podnio žalbu odnosno prijedlog za dopunsku presudu i da je time izgubio pravni interes za podnošenje tužbe odnosno vođenje parničnog postupka s deklaratornim tužbenim zahtjevom. U ovoj situaciji je drugostupanjski sud zapravo po službenoj dužnosti utvrdio navedenu činjenicu budući da je ona nastala tek nakon zaključenja glavne rasprave, odnosno da je po prirodi stvari tuženik u ovoj pravnoj stvari nije niti mogao istaknuti u svojoj žalbi.

Ne ulazeći u postojanje pravnog interesa za deklaratorni zahtjev u konkretnom slučaju, valja istaknuti da se, općenito govoreći u parničnom postupku, prigovor nepostojanja pravnog interesa za tužbu ne može isticati u pravnim lijekovima. Slijedom odredbe iz čl. 187. st. 2. ZPP postojanje pravnog interesa provjerava se do donošenja odluke o tužbenom zahtjevu. Nakon toga, odnosno nakon donošenja meritorne odluke, bilo bi suprotno načelu ekonomičnosti postupka poništavati (u konkretnom slučaju preinačavati) odluku samo zbog toga (tako ovaj sud u odluci poslovni broj Rev-1318/1996 od 22. listopada 1998.).

Štoviše, budući da nakon zaključenja glavne rasprave, dakle u postupku po pravnim lijekovima, nije dopušteno isticati prigovor nepostojanja pravnog interesa, nije niti drugostupanjski sud ovlašten u žalbenoj fazi postupka paziti na postojanje pravnog interesa po službenoj dužnosti. To je, uostalom, protivno i odredbi čl. 365. st. 2. ZPP kojom su propisane granice razloga zbog kojih se prvostupanjska presuda ispituje po službenoj dužnosti, a to su pravilna primjena materijalnog prava i bitne povrede odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2., t. 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP, u što ne spada ispitivanje postojanja pravnog interesa za podnošenje deklaratorne tužbe.

Postojanje pravnog interesa mora postojati do zaključenja glavne rasprave, do kojeg trenutka je prvostupanjski sud ovlašten deklaratornu tužbu zbog eventualnog prestanka postojanja pravnog interesa odbaciti (tako i ovaj sud u odluci poslovni broj Rev-2064/1997 od 20. listopada 1999.). Slijedom toga, kad je već prvostupanjski sud donošenjem meritorne odluke o glavnoj stvari tužitelju dao pravni interes za vođenje parnice, u postupku po pravnim lijekovima se, protivno načelu ekonomičnosti postupka, ne može dopustiti preispitivanje postojanja pravnog interesa za vođenje parničnog postupka, niti po prigovoru stranke, pa niti po službenoj dužnosti.

Povrh toga, u konkretnom slučaju je drugostupanjski sud donošenjem meritorne odbijajuće odluke u žalbenoj fazi postupka koja je obrazložena nedostatkom pravnog interesa prejudicirao odluku o osnovanosti zahtjeva, a bez da je zapravo odlučio o meritumu stvari.

Navedeno proizlazi i iz toga što sam drugostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke ističe da bi zbog pogrešnog pravnog pristupa u odnosu na prvostupanjsku odluku o zahtjevu za utvrđenje nedopuštenosti otkaza trebalo ukinuti prvostupanjsku presudu, ali utvrđujući nepostojanje pravnog interesa, po službenoj dužnosti povodom tuženikove žalbe, donosi odluku kojom preinačuje prvostupanjsku presudu i odbija tužbeni zahtjev.

Nadalje, povodom žalbe prvostupanjska presuda se ispituje samo na temelju činjenica koje su postojale do trenutka zaključenja glavne rasprave (arg. iz čl. 352. st. 1. ZPP), a razlog prestanka postojanja pravnog interesa je po tvrdnji drugostupanjskog suda, nastao tek protekom roka za podnošenje prijedloga za dopunsku presudu koji počinje teći tek nakon dostave pisanog otpravka presude stranci (čl. 339. st. 1. ZPP).

Iz svih navedenih razloga valjalo je stoga na temelju čl. 394. st. 1. ZPP pobijanu odluku ukinuti i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

Zagreb, 23. ožujka 2016.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.