Supreme Court dismisses appeal on eviction as lower courts correctly applied tenancy law.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the tenant's appeal against a lower court ruling that rejected his request to terminate the tenants' right to occupy the apartment. The lower courts correctly found that the tenant continued to use the property for residence and paid rent, while the wife had ceased living there years prior. Consequently, the court held that the statutory grounds for eviction were not met and the appeal was unfounded.
Legislator headnote
AI generatedčl. 392.a. ZPP; čl. 97. ZSO; čl. 100. ZSO; čl. 64. ZSO; čl. 61. ZSO; čl. 62. ZSO: An appeal for eviction is dismissed when the tenant continues to reside in the property and pays rent, as statutory conditions for termination are not met.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
Broj: Rev x 20/09-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ivana Kaladića, predsjednika vijeća, te Katarine Buljan, Gordane Matasić-Špoljarić, mr. sc. Lucije Čimić i Đure Sesse, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. K. iz Z., zastupanog po punomoćniku S. M., odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu S. M. i P. M. u Z., protiv 1.tuženika K. H. iz Z., i 2.tužene S. H. iz Z., oboje zastupani po punomoćnici S. U.-B., odvjetnici u Z., radi otkaza stanarskog prava, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-818/07 od 24. lipnja 2008., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu broj Ps-665/04 od 19. listopada 2006., u sjednici održanoj 8. travnja 2009.,
p r e s u d i o j e:
Revizija se odbija kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-818/07 od 24. lipnja 2008. potvrđena je presuda Općinskog suda u Zagrebu broj Ps-665/04 od 19. listopada 2006. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja upravljen na otkaz stanarskog prava 1.tuženiku i 2.tuženici na stanu u Z., površine 63,49 m2 i njihovo iseljenje iz tog stana i predaju stana tužitelju, a prihvaćen tužbeni zahtjev upravljen na iseljenje K. H. iz navedenog stana te ujedno naloženo tužitelju naknaditi 1.tuženiku i 2.tuženoj parnični trošak od 4.514,00 kn.
Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim tužitelj nije uspio sa svojim zahtjevom u odnosu na 1.tuženika i 2.tuženu te odluci o parničnom trošku tužitelj je izjavio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši njezino preinačenje prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja za otkaz stanarskog prava 1.tuženiku i 2.tuženoj i njihovo iseljenje te predaju stana tužitelju uz naknadu mu parničnih troškova.
Rev x 20/09-2
Tuženici su odgovorili na reviziju tužitelja predloživši njezino odbacivanje odnosno odbijanje.
Revizija nije osnovana.
U smislu odredbe čl. 392.a. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 i 84/08 – dalje ZPP) pobijana presuda ispitana je u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Postupajući po tužbi tužitelja nižestupanjski sudovi su svojim odlukama meritorno odlučili o svim zahtjevima uključujući i onom zahtjevu za iseljenje 1.tuženika i 2.tužene, pri čemu drugostupanjski sud donoseći pobijanu presudu nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 17. ZPP a kako to revident pogrešno sugerira, pošto taj sud nije odlučivao o stvarnoj (ne) nadležnosti sudova. Svojom odlukom (izreka presude) sud je meritorno odlučivao o svim zahtjevima tužitelja pa i onom za iseljenjem 1.tuženika i 2.tužene iz spornog stana, a time što je u obrazloženju svoje odluke izrazio stajalište da bi o zahtjevu za iseljenje u smislu odredbe čl. 61. i 62. Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine" broj 51/85, 42/06, 37/88, 47/89, 22/90, 22/92, 58/93, 70/93 i 14/94 – dalje ZSO) faktično bilo nadležno upravno tijelo, nije odlučivao o stvarnoj nenadležnosti suda.
Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi i o sadržaju isprava i samih tih isprava, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.
Prigovori pak činjenične naravi, a koje revident pokušava podvesti pod bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZPP, u smislu odredbe čl. 385. ZPP su nedopušteni u revizijskom stadiju postupka, zbog čega se ovaj sud na iste i neće osvrtati.
Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Predmet spora je zahtjev tužitelja za otkaz stanarskog prava tuženicima na stanu u Z., te njihovo iseljenje i predaju tog stana tužitelju kao njegovom vlasniku. Otkaz stanarskog prava tuženicima tužitelj temelji na odredbi čl. 97. ZSO, a prema kojoj se može otkazati stanarsko pravo: 1) ako stanar ili drugi korisnici stana ne koriste stan za stanovanje ili ga koriste na način kojim se stanu nanosi šteta, 2) ako stanar ili drugi korisnik stana koristi stan na način da drugog stanara ometa u korištenju stana, 3) ako stanar ne plati stanarinu tri mjeseca uzastopno ili tri mjeseca u zadnjih 12 mjeseci, 4) ako se u stanu obavlja djelatnost iz čl. 72. ZS i 5) ako dio stana daje u podnajam bez suglasnosti davaoca stana.
Obzirom na utvrđenje nižestupanjskih sudova:
- da je 1.tuženik kao nositelj stanarskog prava na spornom stanu sa porodicom bio na privremenom radu u A. u razdoblju 1990.-1997., nakon čega se vratio u Republiku Hrvatsku i nastavio stanovati u spornom stanu zajedno sa djecom, dok
Rev x 20/09-2
- da 2.tužena, a nakon što se razvela od 1.tuženika i kupila kuću u Z. ne stanuje u spornom stanu od listopada 1995.
pravilno su nižestupanjski sudovi odbili tužbeni zahtjev tužitelja pravilno ocijenivši da na strani 1.tuženika nisu ostvarene pretpostavke iz čl. 97. st. 1. ZSO za otkaz mu stanarskog prava pošto on nije prestao koristiti taj stan za stanovanje, niti koristeći stan mu nanosi štetu, niti korištenjem stana smeta druge u korištenju stana, uredno plaća najam, u stanu ne obavlja nedopuštenu djelatnost, a niti ga daje u podnajam.
Izbivanje 1.tuženika iz stana u razdoblju dok je bio na privremenom radu u A., pravilno sudovi ne smatraju nekorištenjem stana za stanovanje, već tu pravnu situaciju podvode pod opravdani razlog za nekorištenje stana u smislu odredbe čl. 100. st. 1. ZSO, a zbog čega se ne može stanaru otkazati stanarsko pravo.
Kod utvrđene činjenice da je 2.tužena od 1995. trajno prestala stanovati u spornom stanu, a nakon što se razvela od 1.tuženika, kupila kuću u Z. i u njoj od tada trajno stanuje, pravilno sudovi zaključuju da je 2.tuženoj prestalo stanarsko pravo na tom stanu (čl. 64. ZSO) zbog čega nema ni mogućnosti otkazivanja joj stanarskog prava (moguće je otkazati samo postojeće pravo odnosno pravo na koje osoba polaže neko pravo!). U slučaju da je 2.tužena unatoč stjecanju vlastite kuće nastavila stanovati u tom stanu, bilo bi mjesta traženja njezinog iseljenja i predaje stana i to pred upravnim tijelom, sve u smislu odredbe čl. 61. i 62. ZSO kako to pravilno sudovi zaključuju.
Kod utvrđene činjenice da su se 1.tuženik i 2.tužena razveli početkom 1996., njihova djeca povjerena na čuvanje i odgoj 1.tuženiku s njim nastavila živjeti u spornom stanu, a 2.tužena odselila u svoju kuću, nužno je zaključiti da se na 1.tuženika ne može primijeniti odredba čl. 61. ZSO.
Kako je, dakle, odbijanjem tužbenog zahtjeva prema 1.tuženiku i 2.tuženoj pravilno primijenjeno materijalno pravo, reviziju je trebalo odbiti te odlučiti kao u izreci sve temeljem odredbe čl. 393. ZPP.
U Zagrebu, 8. travnja 2009.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ivan Kaladić, v.r.