Rev-1710/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1710/1994-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Đorđa Bjegovića, Radomire Felicijan-Maoduš, Borisa Guttmanna i Stanislava Plazonića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Đ. Prva hrvatska tvornica tračnih vozila d.o.o. S.B., koga zastupa J.H.-N. iz S.B., protiv tuženice K.K. iz S.B., radi otkaza stanarskog prava, rješavajući reviziju tuženika protiv presude Okružnog suda u Požegi od 27. svibnja 1993.g. br. Gž 367/93-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 13. travnja 1993.g. br. P 307/92-11, u sjednici održanoj dana 27. listopada 1994.g.,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tuženika, ukida se presuda Okružnog suda u Požegi od 27. svibnja 1993.g. br. Gž 367/93-2 i presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 13. travnja 1993.g. br. P 307/92-11, i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvoga stupnja odbijen je zahtjev tužitelja za otkaz stanarskog prava tuženici.

Sud drugog stupnja je potvrdio presudu suda prvoga stupnja.

Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači u smislu navoda revizije ili da ukine presude obaju sudova nižega stupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tuženica nije odgovorila na reviziju, a niti Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o njoj nije izjasnio.

Revizija je osnovana.

Tužitelj, koji je davatelj spornoga stana na korištenje, u tužbi tvrdi da tuženica, koja ima stanarsko pravo na tom stanu, u stanu ne stanuje, već da je cijeli stan izdala podstanarima. Smatra da je time ostvaren otkazni razlog predviđen u čl. 97. st. 1. toč. 5. Zakona o stambenim odnosima.

Sud prvoga stupnja je utvrdio da je tuženica uzela podstanare, a da zato nije imala suglasnost tužitelja. Jednako tako je utvrdio da ih je uzela zato da joj kao staroj i bolesnoj osobi daju pomoć, a nakon njezina smještaja u Dom umirovljenika da oni djelomično snose troškove njezina smještaja.

Iz tih razloga je taj sud tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim.

Sud drugog stupnja je potvrdivši tu presudu u razlozima svoje odluke naveo da je tužitelj bio dužan temeljem odredbe prije spomenutog čl. 97. st. 2. navedenoga zakona tuženicu opomenuti da ukloni razloge za otkaz, a kako u postupku nije dokazano da je to učinio taj sud smatra da ne postoje pretpostavke za otkaz stanarskog prava.

Pravna stajališta sudova nižega stupnja nisu pravilna, pa ih stoga ne može prihvatiti ovaj sud. Odredba naime čl. 97. st. 1. toč. 5. Zakona o stambenim odnosima predviđa da davatelj stana može otkazati stanarsko pravo ako stanar dio stana daje u podnajam bez suglasnosti davatelja stana.

Ta se odredba dakle odnosi na situaciju kada stanar, a da nije pribavio suglasnost davatelja stana na korištenje, izdaje dio stana podstanarima. U to nije uključen slučaj ako on tako izdaje cijeli stan jer je time nastala situacija da je on prestao koristiti stan, pa ako je takvo stanje trajalo neprekidno više od šest mjeseci postoji eventualno otkazni razlog predviđen u čl. 99. st. 1. spomenutoga zakona time da st. 3. toga članka posebno određuje da se smatra da stan nije korišten neprekidno ako stanar daje cijeli stan na korištenje podstanarima.

Sudovi nisu vezani pravnim osnovom navedenim u tužbi, a zbog činjeničnog supstrata tužbe osnovanost tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju trebalo je raspraviti primjenom upravo spomenutog zakonskog propisa.

Kako dakle sudovi nižega stupnja nisu primijenili te zakonske odredbe došlo je do pogrešne primjene materijalnog prava, a kako zbog toga i činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, nije bilo uvjeta za preinaku pobijane presude, pa je stoga reviziju kao osnovanu trebalo prihvatiti, ukinuti presude obaju sudova nižega stupnja i predmet vratiti sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje (čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku, koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske).

U ponovljenom postupku taj sud će, nakon što utvrdi sve odlučne činjenice u ovom sporu dakako uz primjenu odredbe st. 2. članka 99. Zakona o stambenim odnosima o tužbenom zahtjevu donijeti novu presudu.

Usput se napominje da za slučaj primjene odredbe čl. 97. st. 1. toč. 5. Zakona o stambenim odnosima, činjenice koje je sud prvog stupnja naveo kao razloge zbog kojih tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim, nisu od odlučnog značaja.

Sud pak drugog stupnja u razlozima svoje presude pogrešno smatra da u slučaju primjene odredbe čl. 97. st. 2. toč. 5. Zakona ne postoje pretpostavke za otkaz stanarskog prava po toj odredbi ako davatelj stana na korištenje nije prethodno pismeno opomenuo stanara da ukloni razlog za otkaz. Ovo stoga što podnijeta tužba zamjenjuje takvu opomenu ukoliko je od tužbe do presuđenja proteklo vrijeme u kojem je stanar spomenuti razlog mogao ukloniti.

U Zagrebu, 27. listopada 1994.g.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.