I Kž-954/2004-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 954/04-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću za mladež, sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Erike Kocijančić, kao predsjednice vijeća, te Zlate Lipnjak-Bosanac i Ranka Marijana, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Aleksandre Holjevac, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. V. I., zbog kaznenog djela iz čl. 192. st. 1. KZ-a i dr., odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika, podnijetima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 16. srpnja 2004. godine, broj KZM-3/04, u sjednici održanoj dana 19. siječnja 2005. godine, u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Božice Cvjetko,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se kao neosnovane žalbe opt. V. I., te državnog odvjetnika, i potvrđuje se presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu, proglašen je krivim opt. V. I. zbog dva kaznena djela iz čl. 192. st. 1. KZ-a, na štetu djece, I. P. i R. P., te mu je za svako djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri godine, te za kazneno djelo iz čl. 196. st. 1. KZ-a, za koje mu je kazneno djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, te za dva kaznena djela iz čl. 197. st. 1. KZ-a, počinjena na štetu djece, I. P. i R. P., za svako od tih djela, utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, a primjenom odredaba o stjecaju iz čl. 60. st. 1. i 2.c) KZ-a, optuženik je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam godina, u koju mu je kaznu na temelju čl. 63. st. 1. KZ-a, uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru, kako to proizlazi iz izreke pobijane presude.

Na temelju čl. 75. st. 1. i 2. KZ-a, izrečena mu je i sigurnosna mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja, kao i mjera iz čl. 80. st. 1. KZ-a.

Istom presudom, prema opt. R. P. zbog dva kaznena djela iz čl. 213. st. 1. KZ primijenjena je uvjetna osuda, i u odnosu na ovu optuženicu nije izjavljena žalba.

I Kž 954/04-3

Žalbu je podnio optuženik V. I. po svom branitelju E. M., odvjetniku iz Z., iz žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine, i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U odnosu na ovog optuženika žali se i državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u pogledu odluke o kazni, na način da se optuženiku izrekne primjerenija jedinstvena kazna zatvora.

Na žalbu nije podnesen odgovor.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske u svom pismenom mišljenju koje je stavljeno na temelju čl. 373. st. 1. ZKP-a ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02 – u nastavku: ZKP-a), predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana, a žalba državnog odvjetnika prihvati, te postupi sukladno njegovom prijedlogu.

Žalbe stranaka nisu osnovane.

Obrazlažući žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, žalitelj nalazi da je sa više opreza trebalo ocjenjivati nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka prof. dr. D. K.-H., u odnosu na vjerodostojnost iskaza maloljetnih oštećenika. U tom sklopu, žalba nalazi da je psihologijska znanost otišla dalje u primjeni znanstvenih testova, u odnosu na one testove koji su primijenjeni prema maloljetnim oštećenicima.

Uz navedeno, žalba nalazi da je veći broj činjenica, sadržani u iskazima maloljetnika, neprovjeren, kao i da su ti iskazi kontradiktorni i u suprotnosti su s provedenim dokazima. Ovdje se misli na nedostatak tjelesnih povreda koje su svojstvene kaznenom djelu pod toč. 1. i 2., a koje kod maloljetnih oštećenika nisu nađene. U odnosu na kazneno djelo iskorištavanja djeteta za pornografiju, među oduzetim predmetima, fotografijama, nisu pronađene fotografije maloljetne oštećenice pornografskog sadržaja.

U odnosu na kazneno djelo iz čl. 197. st. 1., počinjena prema oba maloljetna oštećenika, žalitelj poriče učin tih kaznenih djela.

Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje žalba nalazi u potrebi provedbe ginekološkog vještačenja, u odnosu na maloljetnu oštećenicu R. P., a vezano za kazneno djelo pod toč. 2. izreke pobijane presude.

Suprotno izloženim tvrdnjama žalitelja, u ocjeni stupnja seksualnog i emocionalnog zlostavljanja maloljetnih oštećenika, stalna sudska vještakinja prof. dr. D. K.-H., provela je pored psihijatrijskog, još i psihologijsko, te defektološko vještačenje zlostavljane djece, brata i sestre, žrtava kaznenog djela iz čl. 192. st. 1. KZ-a, i pri tom primijenila znanstvene metode visoke razine, koje su znanstveno verificirane, ne samo u načinu pristupa djeci, žrtvama seksualnog zlostavljanja, već i u ocjeni rezultata primijenjenih metoda, imanentnih psihologijskoj znanosti u svijetu. Temeljem tako provedenih vještačenja, a s obzirom na vrijeme kroz koje je optuženik spolno iskorištavao djecu, na način opisan primarno pod toč. 1. i 2., kao i toč. 3. i 4. izreke pobijane presude, na nedvojbeni je način dokazano da su djeca bila

I Kž 954/04-3

žrtve, kako spolnog, tako i emocionalnog zlostavljanja, zbog čega se pravilnom ocjenom provedenog vještačenja, radi o visoko traumatiziranoj djeci.

Do istih znanstvenih rezultata došlo se i psihologijskim nalazom i mišljenjem Poliklinike Z., u odnosu na maloljetne oštećenike, pa su dakle dva odvojena stručna tima, dali istu ocjenu u pogledu seksualnog i emocionalnog zlostavljanja djece.

Nije dakle, u tom dijelu, osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Okolnost da kod djece nisu utvrđene svježe povrede (opisane u žalbi optuženika), nije okolnost koja bi dovela u sumnju utvrđeni način postupanja optuženika prema djeci, prevalentno u odnosu na kazneno djelo pod toč. 1. i 2. izreke pobijane presude, a niti ne upućuje na potrebu upotpunjavanja činjeničnog stanja izvođenjem novog, u žalbi predloženog dokaza, u vidu provedbe ginekološkog vještačenja.

Ovo stoga, što je naprijed navedena važna činjenica utvrđena na temelju iskaza svjedokinje dr. N. Š.-D., ginekologinje Poliklinike Z., koja je pregledala maloljetnu oštećenicu, i nije našla oštećenja vagine, ali je njezin svjedočki iskaz, ujedno i kontrolna činjenica o onome, što je o načinu postupanja optuženika prema djeci, opisala maloljetna oštećenica pred navedenom svjedokinjom.

Iz izloženog proizlazi, da je prvostupanjski sud posve pravilno, i taj dio svjedočkog iskaza, svjedoka po čuvenju, prihvatio kao pouzdan izvor saznanja, zbog čega se izložene žalbene tvrdnje ne ukazuju takvima da bi dovele u sumnju pouzdanost činjeničnih zaključaka prvostupanjske presude i u tom dijelu, posebno jer se temelji na priloženoj povijesti bolesti za maloljetnu oštećenicu.

U pobijanoj presudi sud prvog stupnja dao je potpunu i pravilnu ocjenu vjerodostojnosti iskaza maloljetnih oštećenika, koji su inače saslušani putem "LINKA", tehničkog uređaja za prijenos zvuka i slike, u prisutnosti stručne osobe (čl. 119. st. 2. . 4. Zakona o sudovima za mladež), a pravilnom ocjenom tih dokaza, kao i provedenim vještačenjem po vještaku psihijatru dr. D. K.-H., te ostalim provedenim vještačenjima, uz materijalne dokaze sadržane u potvrdi o oduzetim predmetima, slikama i časopisima pornografskog sadržaja, te kazetama istog sadržaja, uključujući tu i iskaze preslušanih svjedoka, sve su odlučne činjenice potpuno i pravilno utvrđene, i pri tom je sud prvog stupnja ispravno zaključio da je optuženik počinio kaznena djela pod toč. 1., 2., 3. i 4. izreke pobijane presude, dajući pri tom potpune i pravilne razloge za svoje činjenične zaključke, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Nije stoga u cjelini osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Kada je sud prvog stupnja utvrđivao kazne za svako pojedino kazneno djelo izvršeno na štetu djece, te izrekao jedinstvenu kaznu zatvora, pošao je prvenstveno od težine kaznenih djela označenih pod toč. 1. i 2. izreke pobijane presude, ali i brojnosti djela prema istim maloljetnicima pod toč. 1. – 4. izreke pobijane presude, uz daljnju činjenicu da se radi o visoko traumatiziranoj djeci, što je direktna posljedica djela optuženika. U okviru generalno

I Kž 954/04-3

preventivnih svrha, posebno je cijenjena okolnost porasta ove vrste kaznenih djela, te njegova opasnost, posebno po psihičko zdravlje i razvoj djece uopće.

Ova je ocjena suda prvog stupnja potpuno prihvatljiva, kada se procjenjuje u cjelini ponašanje optuženika prema maloljetnim žrtvama djela. Međutim, radi se o počinitelju kaznenog djela, kojem je, pored kroničnog alkoholizma i uznapredovale šećerne bolesti, dijagnosticiran i organski psiho sindrom, koji je doveo do oštećenja na emocionalnom i socijalnom planu, dok su mu intelektualne sposobnosti relativno očuvane, zbog čega je i njegova ubrojivost u vrijeme počinjenja djela bila smanjenja, na srednjem stupnju umanjenja, što predstavlja vrlo značajnu olakotnu okolnost.

Izložena okolnost, zajedno s ostalim utvrđenim olakotnim i otegotnim okolnostima, pravilno je ocijenjena po sudu prvog stupnja, tako da preocjena navedenih okolnosti nije potrebna, kako se to pledira u žalbi optuženika, ni kako to smatra državni odvjetnik, već je u svemu pravilno sud prvog stupnja za svako od kaznenih djela iz čl. 192. st. 1., pravilno utvrdio (ne izrekao, niti osudio) kazne zatvora u trajanju od četiri godine, a za kazneno djelo iz čl. 196. st. 1. KZ-a (na štetu maloljetne oštećenice), u trajanju od dvije godine, te za dva kaznena djela iz čl. 197. st. 1., pravilno je utvrdio za svako djelo kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, a primjenom odredaba o stjecaju iz čl. 60. st. 1. i 2. c) KZ-a, izrekao je primjerenu jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam godina, te u istu uračunao i vrijeme provedeno u pritvoru, kako to proizlazi iz izreke pobijane presude.

Takvim utvrđivanjem pojedinačnih kazni, te izricanjem jedinstvene kazne zatvora, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u cijelosti će se ostvariti svrhe kažnjavanja iz čl. 50. u svezi s č. 6. KZ-a.

Stoga žalba optuženika i državnog odvjetnika zbog odluke o kazni nije mogla biti prihvaćena.

Pobijana presuda ispitana je i po službenoj dužnosti u smislu čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP-a, te nije nađena povreda zakona navedenih u tim odredbama, a ispitana je i u pogledu izrečenih sigurnosnih mjera obveznog psihijatrijskog liječenja iz čl. 75. st. 1. i 2. KZ-a, te oduzimanja predmeta iz čl. 80. st. 1. KZ-a, pri čemu je ustanovljeno da su navedene sankcije u svemu zakonito i pravilno izrečene.

S obzirom na sve naprijed izloženo, presuđeno je na temelju čl. 387. ZKP-a, kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 19. siječnja 2005. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Aleksandra Holjevac, v.r.

Erika Kocijančić, v.r.