Revr-475/2005-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 475/05-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te mr. Jasne Brežanski, Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. M. iz Z., koga zastupa punomoćnik Z. M., odvjetnik iz Z., protiv tuženika B. t. d.o.o. Z., koga zastupa T. G., odvjetnica iz Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Zadru od 24. studenog 2004. godine broj Gž-1657/04 kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Zadru od 7. listopada 2004. godine broj P-2197/00, u sjednici održanoj dana 11. listopada 2005. godine,

r i j e š i o j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Rješenjem Županijskog suda u Zadru od 24. studenog 2004. godine broj Gž-1657/04 povodom žalbe tužitelja djelomično je preinačeno rješenje Općinskog suda u Zadru od 7. listopada 2004. godine broj P-2197/00 tako da se tužba odbacuje kao nedopuštena, dok se žalba tužitelja Z. M. odbija kao neosnovana i potvrđuje u preostalom dijelu prvostupanjsko rješenje.

Prvostupanjskim je rješenjem odbačena kao nepravodobna tužba tužitelja kojom je zahtijevao utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu od 18. studenog 1999. godine, uz nalog tuženiku da tužitelja vrati na posao.

Protiv citiranog drugostupanjskog rješenja reviziju je izjavio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Protivna strana nije odgovorila na izjavljenu reviziju.

Revizija nije osnovana.

Predmetnom tužbom tužitelj je zatražio utvrđenje ništavim, odnosno nedopuštenim otkaza ugovora o radu od 18. studenog 1999. godine, uz obavezu tuženika da tužitelja vrati na rad, kako je to sve pobliže navedeno u tužbi.

Drugostupanjski sud odbacio je tužbu, smatrajući je nedopuštenom, a pri tome polazi od utvrđenja prvostupanjskog suda, da pisana odluka o otkazu nije osobno dostavljana tužitelju, ali da je on za postojanje te odluke kao i za njezin sadržaj saznao još u veljači 2002. godine i to, kako sam navodi, u telefonskom razgovoru, po njegovom pozivu, s direktorom tuženika I. V..

Nadalje, pravilnom primjenom odredaba čl. 126. st. 1. Zakona o radu (“Narodne novine” br. 38/95, 54/95, 17/01, 82/01, 114/03, – dalje ZR) utvrđeno je da je tužitelj po proteku prekluzivnog roka od 15 dana od saznanja za sadržaj odluke izjavio prigovor tek 14. studenog 2000. godine (saznanje tužitelja za odluku o otkazu i njezin sadržaj utvrđeno je na najpovoljniji način za tužitelja, sa danom 31. ožujka 2000. godine).

Stoga je, pravilno ocijenjeno da je tužba tužitelja nedopuštena s obzirom da nisu bile ispunjene procesne pretpostavke za dopuštenost sudske zaštite (čl. 126. st. 1. ZR).

Iz svih navedenih razloga, a budući da drugostupanjsko rješenje sadrži valjano obrazloženje o svim odlučnim okolnostima, a i materijalno pravo pravilno je primijenjeno, nisu ostvareni revizijski razlozi na koje se ukazuje u reviziji, pa je stoga temeljem odredbe čl. 393. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03) trebalo odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 11. listopada 2005. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.