I Kž-836/2010-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 836/10-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković, kao predsjednice vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića, dr. sc. Marina Mrčele, Vesne Vrbetić i Senke Klarić-Baranović, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Maje Štampar Stipić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. Č. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona u vezi čl. 41. Zakona o izmjenama i podnesenoj protiv presude

dopunama Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi opt. M. Č. Županijskog suda u Rijeci od 21. lipnja 2010., broj K-20/09, u sjednici vijeća održanoj dana 11. prosinca 2012., u nazočnosti branitelja opt. M. Č. , G. M., odvjetnika iz R.,

p r e s u d i o j e:

kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda. Odbija se žalba opt. M. Č.

Obrazloženje

i opt. D. O. proglašeni su

Pobijanom presudom Županijskog suda u Rijeci opt. M. Č. krivima zbog počinjenja kaznenih djela zlouporabe opojnih droga, i to opt. M. Č. za kazneno djelo opisano u točki 1) izreke te presude iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 129/00, 51/01, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07 i 152/08, dalje u tekstu: KZ), a opt. D. O. za kazneno djelo opisano u točki 2) izreke te presude iz čl. 173. st. 1. primjenom čl. 173. st. 2. KZ osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri KZ, pa je opt. M. Č. 1

godine, a opt. D. O. po čl. 173. st. 1. KZ na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca, te mu je po čl. 67. KZ primijenjena uvjetna osuda i određeno da se izrečena kazna neće izvršiti ukoliko optuženik za vrijeme od jedne godine ne počini novo kazneno djelo. Po čl. 122. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06, dalje u tekstu: ZKP/97) opt. M. Č. i opt. D. O. dužni su naknaditi troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu i to opt. M. Č. u iznosu od 500,00 kn, a opt. D. O. u iznosu od 700,00 kn.

I Kž 836/10-6

Po čl. 82. KZ opt. M. Č. je na ime protupravno stečene imovinske koristi dužan platiti iznos 8.700,00 kn, time da mu se u taj iznos uračunava oduzeti iznos od 780,00 kn i iznos od 180,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti.

Istom presudom protiv opt. S. F. na temelju čl. 353. toč. 3. ZKP/97 odbijena je optužba da bi počinila kazneno djelo iz čl. 173. st. 1. KZ, a od iste je sukladno čl. 173. st. 7. KZ oduzeto 0,74 grama opojne droge heroin.

Po čl. 123. st. 1. ZKP/97 troškovi kaznenog postupka u odnosu na ovaj odbijajući dio presude padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv osuđujućeg dijela presude žalbu je podnio opt. M. Č. po branitelju G. M., odvjetniku iz R., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženik oslobodi od optužbe, odnosno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi je i zatraženo da se o sjednici vijeća obavijesti optuženika i branitelja.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Prije održavanja sjednice vijeća spis je dostavljen državnom odvjetniku Republike Hrvatske na dužno razgledanje u smislu čl. 373. st. 1. ZKP/97, a spis je vraćen s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

Postupajući prema zahtjevu optuženika u žalbi, u smislu čl. 374. st.1. ZKP/97, o sjednici vijeća obaviješten je optuženik i njegov branitelj, dok je državni odvjetnik o sjednici obaviješten u smislu čl. 373. st. 2. ZKP/97. Sjednici vijeća nazočio je branitelj opt. M. Č. , G. M., odvjetnik iz R., dok optuženik i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske nisu pristupili, iako su bili uredno obaviješteni, pa je sjednica održana u njihovoj odsutnosti, sukladno čl. 374. st. 4. ZKP/97.

Žalba nije osnovana.

Bitnu povredu odredaba Zakona o kaznenom postupku žalitelj nalazi u tome, jer da je presuda utemeljena prije svega na iskazu policajca P. M., koji je rekao da je optuženik iščitao poruku sa svojeg mobitela o tome gdje će se naći s osobom koja će mu prodavati drogu i da je pročitao ime te osobe. Po tvrdnji žalbe radi se i o pretrazi mobitela okr. O. bez sudskog naloga, a na kojim rezultatima pretrage se također presuda temelji.

Suprotno prigovorima žalbe, prije svega valja naglasiti, da se pobijana presuda glede utvrđenja odlučnih činjenica kaznenoga djela za koje je optuženik proglašen krivim uopće ne temelji na iskazu svjedoka djelatnika policije P. M.. Naime, iz sadržaja iskaza tog svjedoka ne proizlazi da bi on u svom iskazu prepričavao ono što je optuženik njemu iskazivao u obavijesnom razgovoru. Činjenica što je svjedok iskazao da je optuženik sam dragovoljno iščitavao sadržaj svojeg mobitela su njegova neposredna zapažanja, a što konačno proizlazi i iz same obrane optuženika koju je dao pred djelatnicima policije u nazočnosti branitelja. Prema tome, iskaz svjedoka M. u sadržaju kakav se ističe u žalbi, ne čini taj dokaz nezakonitim. Neosnovan je također i žalbeni prigovor optuženika da se radi o pretrazi

I Kž 836/10-6

mobitela opt. O. bez sudskog naloga na kojem rezultatu pretrage je utemeljena presuda. Ovo iz razloga što u konkretnom slučaju nije niti vršena pretraga iščitavanja podataka iz mobitela opt. O., jer je optuženik u svojoj obrani pred djelatnicima policije u nazočnosti svojeg branitelja, sam i dobrovoljno iščitao sadržaje svojeg mobitela, a oni su se odnosili na njegove postupke glede prodaje droge heroin, a za takovu radnju optuženika nije bio potreban sudski nalog, pa se ne radi se o nezakonitom dokazu. Okolnost što je mobitel opt. O. bio naknadno oduzet, prema potvrdi o oduzetim predmetima, ne upućuje na nezakonitost postupanja djelatnika policije kod poduzimanja te radnje, niti se iz toga može zaključiti da je izvršena nezakonita pretraga sadržaja mobitela i time nezakonito pribavljanje iščitanog sadržaja.

U pogledu žalbene tvrdnje da je nezakonit zapisnik o ispitivanju opt. S. F., jer da je ona pravomoćno suđena u prekršajnom postupku, žalitelj nije u pravu. Naime, kod opt. S. F. bila je pronađena opojna droga heroin u količini od 0,74 grama, slijedom čega je i bila ispitana kod istražnog suca u svojstvu okrivljenice. Prigovori u žalbi da je ta optuženica podizanjem neosnovane optužbe dovedena u svojstvo optuženika samo iz razloga kako bi se njezin iskaz koristio kao dokaz, proizvoljne su, jer je upravo zbog pravomoćne prekršajne odluke u odnosu na nju na glavnoj raspravi donijeta odbijajuća presuda. Pritom treba reći da bi za opt. M. Č. postupovno bila nepovoljnija situacija da je opt. F. već tada ispitana u svojstvu svjedoka, budući bi u tom svojstvu morala govoriti istinu. Slijedom navedenog, sve prethodne navedene radnje i pribavljeni dokazi su zakoniti i kao takve ih je sud prvog stupnja opravdano koristio u postupku. Stoga, po ocjeni ovog suda drugog stupnja, nisu ostvarene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 2. u vezi čl. 9. st. 2. ZKP/97 istaknute u žalbi, a niti je ovaj drugostupanjski sud ispitivanjem presude u smislu čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP/97 utvrdio da bi bile ostvarene neke druge bitne povrede na koje pazi po službenoj dužnosti, pa žalba optuženika iz te žalbene osnove nije osnovana.

U okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja ne iznosi se ništa novo što već nije bilo predmetom ocjene i analize suda prvoga stupnja, već se i dalje ustraje u

, te iskaze svjedoka

tvrdnji da je sud prvog stupnja pogrešno ocijenio obranu opt. M. Č. 1

njegovog oca, majke i sestre koji da su suglasni sa materijalnim dokazima, kartom za vlak i autobus, a koji onda dovode u pitanje sadržaj inkriminacije.

Međutim, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da optuženik tim navodima žalbe nije doveo u sumnju razloge na kojem je utemeljena prvostupanjska presuda o prodaji opojne droge heroin od strane optuženika opt. O.. Naime, sud prvog stupnja temeljito je i s potrebnom kritičnošću ocijenio obranu opt. O. i opt. F. dane u tijeku postupka, kao i obranu pri čemu je iste detaljno analizirao kako same za sebe, tako i u njihovom opt. M. Č.

međusobnom odnosu te u vezi sa drugim dokazima koji su provedeni u tijeku postupka. Temeljem takve ocjene i analize osnovano je zaključio da su obrane opt. O. pred redarstvenim vlastima u nazočnosti branitelja i opt. F. pred istražnim sucem, vjerodostojne.

u dijelu gdje tvrdi da ne poznaje opt. O., a opt. F. samo iz viđenja, Obranu opt. M. Č. 1

pa da im stoga i nije prodavao opojnu drogu heroin, prvostupanjski sud s pravom ne prihvaća vjerodostojnom. To posebice stoga što je iz suglasnih iskaza opt. O. i opt. S. F. jasno i od početka 2006. do 21. ožujka 2008. godine za nedvojbeno utvrđeno da su od opt. M. Č. 1

svoje potrebe kupovali opojnu drogu heroin u 40 navrata, svaki put za iznose od 200,00 do 400,00 kn, a dana 21. ožujka 2008. za iznos 700,00 kn. Opt. O. u svom iskazu pred djelatnicima policije u nazočnosti branitelja, kao i u iskazu pred istražnim sucem, veoma

I Kž 836/10-6

logično i dosljedno potvrđuje da je u inkriminiranom vremenskom razdoblju zajedno sa opt. F. kupovao opojnu drogu heroin upravo od opt. M. Č. . U tim je iskazima konkretizirao okolnosti u pogledu mjesta, vremena i načina na koji je kupovao opojnu drogu heroin od opt. M. Č. , a što je u skladu i sa sadržajima razgovora obavljenih putem mobilnog telefona opt. O.. Osim toga, prema podacima u spisu, opt. O. nije imao ni najmanjeg razloga tvrditi da je upravo od opt. M. Č. kupovao heroin za svoje potrebe, a i za potrebe opt. F. kada to ne bi odgovaralo istini. S druge strane, opt. M. Č. u svojoj obrani ne iznosi niti jednu činjenicu iz koje bi proizlazilo da je opt. O. imao posebnog razloga baš njega neosnovano teretiti. Upravo ove okolnosti upućuju na neosnovanost njegove obrane u dijelu u kojem poriče prodaju droge heroin navedenim optuženicima u inkriminiranom periodu.

S druge strane, prvostupanjski sud iskaze svjedoka M. Č. , sestre optuženika, D. J.,

, njegova oca, zbog užih rodbinskih veza i zainteresiranosti njegove majke i svjedoka M. Č.

za ishod postupka ispravno smatra neuvjerljivim za utvrđenje činjenice da je optuženik 21. ožujka 2008. godine bio kod sestre u M. i kod oca u V. i U. U tom dijelu njihove iskaze ne potvrđuju ni vozne karte tog datuma na relaciji M. – V. – U. – T. i autobusna karta T. – R.. Ovo iz razloga što iste ne glase na ime, a iz izvješća postaje Granične policije R. proizlazi da tijekom ožujka 2008. godine nije evidentiran ni prijelaz opt. M. Č. na graničnim prijelazima R. i P.. Stoga, suprotno navodima žalbe optuženika, sud prvog stupnja ispravnom ocjenom vjerodostojnosti obrana opt. O. i opt. F. danima u tijeku postupka pravilno utvrđuje i tim optuženicima prodavao heroin u vrijeme, na mjestu, osnovano zaključuje da je opt. M. Č.

u količini te novčanim iznosima, kako je to činjenično opisano u točki 1) izreke pobijane presude.

Primjenjujući kazneni zakon na tako utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud utvrđuje stjecanje svih elemenata kaznenog djela iz čl. opravdano u postupanju opt. M. Č. 1

173. st. 2. KZ, te ga opravdano za isto proglašava krivim. Za svoja činjenična utvrđenja i pravna zaključivanja daje u svemu logične, iscrpne i argumentirane razloge, posebno obrazložene na str. 15. i 16. presude, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Stoga žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana, a nije osnovana ni zbog tzv. posredne povrede kaznenog zakona, dok ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti, sukladno čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP/97, ovaj sud drugog stupnja nije utvrdio da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon. Neosnovana je žalba optuženika i u odnosu na odluku o kazni.

Suprotno tvrdnjama žalbe, sud prvog stupnja, pravilno je utvrdio sve okolnosti koje su od značaja za odabir vrste i mjere kazne sukladno odredbi čl. 56. KZ, te ih pravilno vrednovao. Osnovano je optuženiku kao olakotno utvrđena njegova mladost, a otegotnim njegova dosadašnja osuđivanost za različite vrste kaznenih djela pa i istovrsna, kao i okolnost da je kazneno djelo počinio u razdoblju nakon što je izdržao kaznu zatvora za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ. Pritom je evidentno da dosadašnja višestruka osuđivanost optuženika nije ostvarila očekivane svrhe izricanja kaznenopravnih sankcija. Uzimajući stoga u obzir sve ove okolnosti kojima je prvostupanjski sud je dao primjereni značaj, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, najniža izrečena mjera kazne propisana za počinjeno kazneno djelo, predstavlja kaznu koja je primjerena težini kaznenog djela i osobi počinitelja, a ne postoje, suprotno stavu žalbe, posebno izražene olakotne okolnosti zbog kojih bi se mogle primijeniti

I Kž 836/10-6

odredbe o ublažavanju kazne. Stoga će se prema ocjeni ovog suda izrečenom kaznom ostvariti sve svrhe kažnjavanja predviđene u čl. 56. i čl. 6. KZ.

Kako ne postoje razlozi zbog kojih optuženik pobija prvostupanjsku presudu, to je na temelju čl. 387. ZKP/97, presuđeno kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 11. prosinca 2012.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Maja Štampar Stipić, v.r.

Lidija Grubić Radaković, v.r.