Revr-616/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 616/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. G. iz K. S., kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u S., protiv tuženika D. d.d. iz S., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžrs-77/12 od 24. siječnja 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj IV P-648/07 od 31. siječnja 2012., u sjednici vijeća održanoj 20. ožujka 2018.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana u dijelu u kojem je Županijski sud u Splitu poslovni broj Gžrs-77/12 od 24. siječnja 2013. potvrdio presudu Općinskog suda u Splitu poslovni broj IV P-648/07 od 31. siječnja 2012. u dijelu kojim je odlučeno o glavnom tužbenom zahtjevu.

r i j e š i o j e :

I. Prihvaća se revizija tužitelja kao osnovana i ukidaju se presuda Županijskog suda u Splitu poslovi broj Gžrs-77/12 od 24. siječnja 2013. u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj IV P-648/07 od 31. siječnja 2012. u dijelu kojim je odbijen eventualno kumuliran tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog diskriminacije u iznosu 480.000,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj IV P-648/07 od 31. siječnja 2012. u tom dijelu, te se u navedenom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Odbija se glavni tužbeni zahtjev koji glasi:

„1. Utvrđuje se da je Ugovor o radu sklopljen 1. veljače 2003. između tužitelja A. G. i D. T. d.d. prenesen na tuženika D. d.d. S., u neizmijenjenom obliku i opsegu.

2. Dužan je tuženik D. d.d. S., u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe, tužitelju A. G. isplatiti neisplaćene plaće, i to: za razdoblje od 1. kolovoza 2004. do zaključno 31. prosinca 2004., mjesečno po 6.965,96 kn, za razdoblje od 1. siječnja 2005. do zaključno 31. prosinca 2005.. mjesečno po 7.459,49 kn, za razdoblje od 1. siječnja 2006. do zaključno 31. prosinca 2006. mjesečno po 8.334,00 kn, za razdoblje od 1. siječnja 2007. do zaključno 31. srpnja 2007. mjesečno po 8.403,45 kn, te od 1. kolovoza 2007. pa nadalje mjesečno po 8.403,45 kn, sve to sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini mjesečni iznos od 15-og dana po isteku mjeseca na koji se isplata odnosi pa do konačne isplate.“

II. Odbija se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji glasi:

„Dužan je tuženik u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju naknadu štete, zbog diskriminacije, u iznosu 480.000,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana podnošenja zahtjeva pa do konačne isplate.“

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti, podredno da se presude sudova u postupku koji je prethodio reviziji ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, te traži trošak sastava revizije.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija tužitelja je neosnovana u odnosu na odluku o glavnom tužbenom zahtjevu, dok je revizija tužitelja osnovana u odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za naknadu štete.

U odnosu na odluku o glavnom tužbenom zahtjevu

Prema odredbi čl. 392. a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

U pobijanoj presudi navedeni su jasni i razumljivi razlozi o odlučnim činjenicama, te ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Drugostupanjski sud je ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja te ne postoji ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi odredbe čl. 375. st. 1. ZPP.

Osim toga, s obzirom da je rješenjem Općinskog suda u Splitu broj 24 Su-1750/11 od 5. siječnja 2012. u skladu s odredbama čl. 71. ZPP odbijen zahtjev tužitelja za izuzeće sutkinje tog suda D. R., te s obzirom da je u pobijanoj odluci drugostupanjski sud odgovorio na žalbene navode tužitelja glede predmetne odluke o izuzeću navedene sutkinje, to se tužitelj neosnovana poziva i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, te čl. 354. st. 2. t. 1. ZPP.

Nadalje, prema odredbi čl. 8. ZPP koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

Prema odredbi čl. 220. st. 1. i 2. ZPP dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke i sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

Sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su postupajući u skladu s citiranim odredbama proveli dokaze koje su ocijenili relevantnim i na temelju istih utvrdili činjenice odlučne za ovaj spor zbog čega ne postoji ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 8. i čl. 220. ZPP na koju je ukazano u reviziji.

Revizijskim navodima kojima se ukazuje na pogrešnu ocjenu izvedenih dokaza od strane sudova u postupku koji je prethodio reviziji, prigovara se pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja iz kojeg razloga nije dopušteno izjaviti reviziju kako to proizlazi iz odredbe čl. 385. ZPP. Zato ovaj sud nije cijenio revizijske navode koji ukazuju na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

Predmet spora glavnog tužbenog zahtjeva je zahtjev tužitelja radi utvrđenja da je ugovor o radu koji je tužitelj sklopio s D. T. d.d. prenesen na tuženika u neizmijenjenom obliku i opsegu, te zahtjev za isplatu plaće i naknade plaća od 1. kolovoza 2004. pa nadalje.

Odbijanje tog tužbenog zahtjeva sudovi u postupku koji je prethodio reviziji temelje na sljedećim utvrđenjima i zaključcima:

- da je tužitelj 1. veljače 2003. zaključio ugovor o radu s D. T. d.d. S. na neodređeno vrijeme,

- da je na temelju rješenja Trgovačkog suda u Splitu broj XV St-132/03 od 16. siječnja 2004. otvoren stečajni postupak nad D. T. d.d. S.,

- da je stečajni upravitelj svim radnicima donio odluku o otkazu ugovora o radu, pa tako i tužitelju zbog otvaranja stečajnog postupka,

- da je otkaz ugovora o radu dopušten i zakonit,

- da ugovor o radu nije prenesen na tuženika, jer nije došlo do promjene poslodavca statusnom promjenom ili pravnim poslom,

- da u postupku nije dokazano da je tuženik prenošenjem poduzeća ili dijela poduzeća D. T. d.d. ili na drugi način zlonamjerno izbjegavao ispuniti svoje obveze prema tužitelju.

U revizijskom stupnju postupka sporno je da li je prije donošenja predmetne odluke na temelju odredbe čl. 136. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 114/03, 142/03, 30/04, 137/04-pročišćeni tekst i 68/05 - dalje: ZR) došlo do prijenosa ugovora o radu tužitelju s D. T. d.d. na tuženika D. d.d. i je li tuženik D. d.d. dužan tužitelju isplatiti plaće za razdoblje od 1. kolovoza 2004. pa nadalje.

Pravilno je pravno stajalište sudova u postupku koji je prethodio reviziji da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke propisane odredbom čl. 136. st. 1. (ranije čl. 129.) ZR. Tužitelj tijekom postupka nije dokazao da bi statusnom promjenom ili pravnim poslom na novog poslodavca bilo preneseno poduzeće ili dio poduzeća (pogon) u kojem slučaju bi bili preneseni i svi ugovori o radu radnika koji rade u poduzeću ili dijelu poduzeća koje bi bilo predmet prenošenja.

Statusne promjene su se zbile prilikom pretvorbe tijekom 1993.–1994. dakle, prije nego je stupio na snagu Zakon o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 114/03, dalje ZR) koji je odredbom čl. 129. (sada 136.) propisao pretpostavke koje moraju biti ispunjene da bi došlo do prenošenja ugovora o radu na novog poslodavca.

S obzirom da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da bi tuženik D. d.d. S. prenošenjem poduzeća ili dijela poduzeća D. T. d.d. ili na neki drugi način zlonamjerno izbjegavao ispuniti svoje obveze prema njemu pravilno su sudovi u postupku koji je prethodio reviziji primijenili materijalno pravo kada su kao neosnovan odbili zahtjev kojim je zatraženo da se naloži tuženiku preuzimanje ugovora o radu te isplata plaće i naknade plaće za razdoblje od 1. kolovoza 2004. pa nadalje.

Iz iznesenih razloga nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Zbog navedenog, a s obzirom da ne postoje razlozi na koje ukazuje revident to je primjenom odredbe čl. 393. ZPP revizija tužitelja odbijena kao neosnovana u odnosu na odluku o glavnom tužbenom zahtjevu, te je odlučeno kao u izreci ove presude.

U odnosu na odluku o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu za naknadu štete

Tužitelj je podnio i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev predmet kojeg je zahtjev tužitelja za naknada imovinske štete u iznosu 480.000,00 kn u vidu izgubljenih plaća zbog diskriminacije tužitelja.

Polazeći od utvrđenja da tužiteljev ugovor o radu nije prenijet na tuženika jer nije došlo do promjene poslodavca statusnom promjenom ili pravnim poslom, da je tuženik zaključio određeni broj ugovora o radu s radnicima D. t. d.o.o. među kojima nije bio tužitelj, da takvo ponašanje tužitelj pripisuje diskriminaciji zbog tužiteljeve sindikalne aktivnosti, ali da usprkos takvim tvrdnjama tužitelj na okolnost osnovanosti istih navoda nije priložio nijedan dokaz, prvostupanjski sud je ocijenio da, s obzirom da ugovor o radu predstavlja dvostranoobvezni ugovor koji se zaključuje slobodnom voljom stranaka, tužitelj tijekom postupka ničim nije dokazao da bi tuženikovim postupanjem tužitelj bio diskriminiran kod zapošljavanja, uslijed čega bi trpio štetu. Zbog toga je prvostupanjski sud odbio kao neosnovan i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za naknadu štete u iznosu 480.000,00 kn. Drugostupanjski sud je prihvatio navedeni zaključak prvostupanjskog suda, te je na tvrdnje tužitelja da je tuženik od ukupno 36 radnika koji su aktivno radili kod D. T. d.d. zaključio ugovore o radu s 35 radnika, ali ne i s tužiteljem, zaključio da ako su ti podaci točni, da se tada radi o zaključenju ugovora o radu nakon što je radnicima zbog otvaranja stečaja, otkazan ugovor o radu s D. T. d.d., a ne o prenošenju ugovora o radu uslijed statusnih promjena ili zaključenog pravnog posla. Pri tome je ocijenio da ako tužitelj takvo postupanje tuženika pripisuje diskriminaciji zbog tužiteljeve sindikalne aktivnosti, da tada tužitelj na tu okolnost nije predložio odgovarajuće dokaze.

U podnesenoj reviziji tužitelj ističe da su sudovi pogrešno primijenili pravo o teretu dokaza, s obzirom da je on tijekom postupka iznio tvrdnje da je diskriminiran od strane tuženika zbog njegove sindikalne aktivnosti, pa da u predmetnom slučaju nije na tužitelju već na tuženiku, teret dokaza da tuženik nije postupao diskriminirajuće prema tužitelju.

Naime, odredbom čl. 102. ZR (sada čl. 109. ZR) propisano je da poslodavac odgovara za štetu koju radnik pretrpi na radu ili u vezi s radom, po općim propisima obveznog prava, te da se pravo na naknadu štete odnosi i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa.

Odredbom čl. 2. st. 1. ZR propisana je zabrana izravne ili neizravne diskriminacije (nejednakog postupanja) prema osobi koja traži zaposlenje i osobi koja se zaposli (radnik, namještenik, službenik ili drugi radnik) na temelju rase, boje kože, spola, spolnog opredjeljenja, bračnoga stanja, porodičnih obveza, dobi, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, rođenja, društvenog položaja, članstva ili nečlanstva u političkoj stranci, članstva ili nečlanstva u sindikatu te tjelesnih ili duševnih poteškoća. Diskriminacija je uz ostalo zabranjena u odnosu na uvjete za zapošljavanje, uključujući kriterije i uvjete za izbor kandidata za obavljanje određenog posla, u bilo kojoj grani djelatnosti i na svim razinama profesionalne hijerarhije, kao i na uvjete zaposlenja i rada i sva prava iz radnog odnosa i u svezi s radnim odnosom, uključujući jednakost plaća.

Prema zakonskoj definicija izravna diskriminacija, u smislu ZR, znači svako postupanje uvjetovano nekim od temelja iz čl. 2. st. 1. ZR kojim se osoba koja traži zaposlenje i osoba koja se zaposli stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji.

Neizravna diskriminacija u smislu ZR postoji kada određena naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, osobu iz čl. 2. st. 1. ZR, zbog njenoga određenog obilježja, statusa, opredjeljenja, uvjerenja ili vrijednosnog sustava koji čini temelje za zabranu diskriminacije iz čl. 2. st. 1. ZR stavlja ili bi stavila u nepovoljniji položaj u odnosu na druge osobe.

Nadalje, prema odredbi čl. 2.b st. 1. ZR (sada članak 4. st. 1. ZR) uznemiravanje i spolno uznemiravanje predstavljaju diskriminaciju u smislu čl. 2. toga Zakona, a prema odredbi st. 2. toga zakonskog članka uznemiravanje je svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od temelja iz čl. 2. st. 1. toga Zakona koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe koja traži zaposlenje i radnika, a koje uzrokuje strah ili neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.

Prema odredbi čl. 2.d ZR (sada čl. 6. ZR) ako osoba koja traži zaposlenje odnosno radnik u slučaju spora iznese činjenice koje opravdavaju sumnju da je poslodavac postupio protivno odredbama članka 2. toga Zakona, kojim je uređena zabrana diskriminacije, na poslodavcu je teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije odnosno da je postupio u skladu s odredbama članka 2.a. toga Zakona (sada čl. 3. ZR), kojim su uređeni izuzeci od zabrane diskriminacije.

Dakle, glede tereta dokazivanja kod zaštite od diskriminacije dovoljno je da radnik iznese činjenice koje opravdavaju sumnju da je diskriminacija počinjena, kada se teret dokazivanja prebacuje na poslodavca koji je dužan dokazati da diskriminacije nije bilo. Tužitelj je u predmetnom slučaju prilikom isticanja eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva, kao i tijekom postupka naveo da je tuženik zaključio određeni broj ugovora o radu s radnicima D. t. d.o.o., među kojima nije bio tužitelj, a to je pripisao diskriminaciji zbog tužiteljeve sindikalne aktivnosti.

Dakle, tužitelj je tim navodima iznio ne samo osnovu diskriminacije (da je sindikalni povjerenik, odnosno članstvo u sindikatu,) već i tvrdnje da je postupanje tuženika prema tužitelju, kao osobe kod koje je tužitelj u suštini tražio zaposlenje, bilo diskriminirajuće, a koje se prema njegovoj tvrdnji ogleda u tome da je tuženik od ukupno 36 radnika koji su radili u D. T. d.d. prije pokretanja stečajnog postupka preuzeo 35 radnika, među kojima jedino nije preuzeo tužitelja jer je isti bio sindikalni povjerenik Nezavisnog sindikata D. h., kao i da je tuženik u radni odnos preuzeo radnika V. K. povjerenika Sindikata t. koji zastupa samo 5 radnika tuženika, za razliku od tužitelja koji je zastupao stotinjak radnika, pa da ga je tuženik kao poslodavac zbog svega toga stavio u diskriminirajući položaj u odnosu na sve ostale radnike D. T. koje je tuženik zaposlio.

Slijedom navedenog, a s obzirom da je tužitelj prilikom isticanja eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva za naknadu štete, kao i tijekom postupka naveo nekoliko tvrdnji u pravcu toga da je postupanjem tuženika prilikom traženja zaposlenja bio diskriminiran, tuženik je trebao dokazati da tužitelj nije bio diskriminiran, a ne obrnuto kako to smatraju sudovi u postupku koji je prethodio reviziji.

Time je u postupku pred prvostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 220. i 221.a ZPP, te čl. 2.d ZR (sada čl. 6. ZR), a na koju se sadržajno pozvao podnositelj revizije, koju bitnu povredu je počinio i drugostupanjski sud kada tu povredu u povodu žalbe tužitelja nije sankcionirao. Zbog svega navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP riješiti kao u izreci ovog rješenja (točka I. izreke).

Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

Zagreb, 20. ožujka 2018.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek, v. r.