Rev-2204/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2204/1995-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna kao predsjednika vijeća, te Stanka Jesenkovića, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M.V. iz Z., koga zastupa T.T., odvjetnik u Z., protiv tuženice "C. o. " d.d. Z., radi nadoknade štete, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 21. veljače 1995. br. Gž-8954/94, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 21. lipnja 1994. br. Pn-1481/93, u sjednici održanoj dana 29. rujna 1998.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženica na ime nadoknade štete plati iznos od 30.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od utuženja do isplate i parničnim troškom.

Protiv ove pravomoćne presude donesene u drugom stupnju tužitelj je izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se ona preinači u smislu revizijskih navoda ili da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

Odgovor na reviziju nije podnesen, niti se nadležni državni odvjetnik izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Nije se ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Tužitelj u ovom sporu traži nadoknadu na ime tjelesnih bolova koje je pretrpio zbog tjelesnog povređivanja u prometnoj nezgodi dana 3. travnja 1992. u Z., a koju je sam prouzročio. Tužitelj svoj zahtjev temelji na proširenom osiguravajućem pokriću na odštetne zahtjeve osoba koje se u smislu postojećih propisa o obaveznom osiguranju od automobilske odgovornosti ne smatraju trećim osobama, ugovorenom sa tuženicom.

Sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužitelja, jer su utvrdili da je tužitelj u trenutku prometne nezgode bio pod utjecajem alkohola u krvi pri udjelu od najmanje 1,22 g/kg, što je u uzročnoj vezi s tim štetnim događajem.

Sudovi su pravilno primijenili odredbe Pravilnika tuženice za osiguranje od automobilske odgovornosti koja čine sastavni dio ugovora sklopljenog između parničnih stranaka na kojem tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev.

I po nalaženju ovog suda tužitelj je u smislu čl. 3. st. 1. toč. 3. i toč. 3a. tih Pravila kao osiguranik tuženice izgubio pravo iz osiguranja da mu se nadoknadi šteta nastala zbog konkretne tjelesne ozljede, jer je bio pod utjecajem alkohola u krvi pri udjelu preko 0,8 g/kg i jer nije dokazao da štetni događaj nije u uzročnoj vezi s tim utjecajem alkohola.

Dokazano je upravo suprotno od toga tj. da je alkoholiziranost tužitelja u uzročnoj vezi sa štetnim događajem o kojem je ovdje riječ.

Tužitelj u reviziji prigovara da je u trenutku nezgode imao znatno manju količinu alkohola u krvi nego što su to utvrdili sudovi i da ta njegova alkoholiziranost nije u uzročnoj vezi s predmetnim štetnim događajem. Bez obzira na to što revident ne prikazuje činjenično stanje u svjetlu cjelokupnih raspravnih rezultata i ocjene svih okolnosti koje ukazuju na stupanj alkoholiziranosti tužitelja koji su utvrdili sudovi i uzročnu vezu te alkoholiziranosti sa štetnim događajem, valja istaknuti da se ovakvi prigovori revidenta svode na pobijanje činjeničnih utvrđenja sudova, a to u ovom revizijskom stadiju postupka nije dopušteno prema izričitoj zakonskoj odredbi čl. 385. st. 3. ZPP.

Posebno treba istaknuti da je tužitelj pravomoćnom presudom krivičnog suda oglašen krivim da je učinio krivično djelo protiv sigurnosti javnog prometa - ugrožavanja javnog prometa iz čl. 163. st. 1. KZRH, jer je dana 3. travnja 1992. u Z. uslijed stanja alkoholiziranosti pri udjelu od najmanje 1,22 g/kg i nedopuštene brzine u kočenju prednjim dijelom svog automobila naletio na zadnju stranu specijalnog teretnog automobila, koji se kretao ispred njega u istom smjeru, a kojom prilikom je njegov suvozač zadobio tjelesne povrede.

Prema odredbi čl. 12. st. 3. ZPP parnični sud je vezan ovim utvrđenjima da je tužitelj kao okrivljenik počinio krivično djelo koje je i prijeporni štetni događaj te da je za tu radnju krivično odgovoran. U krivičnom postupku su izrijekom osuđujuće presude utvrđeni kao elementi krivičnog djela za koje je tužitelj oglašen krivim upravo njegova alkoholiziranost od najmanje 1,22 g/kg i uzročna veza te alkoholiziranosti sa izvršenjem djela.

Te okolnosti parnični sud nije ni mogao drugačije utvrditi zbog svoje vezanosti za pravomoćnu presudu krivičnog suda.

Utvrđeno je tako da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, pa je stoga, na temelju čl. 393. ZPP revizija tužitelja odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 29. rujna 1998.

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann v.r.