Rev-2005/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2005/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. H. iz P., koga zastupa punomoćnik Z. K., odvjetnik u V., protiv tuženika L. d.d. L., koga zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-5580/09-2 od 18. siječnja 2011. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7215/05 od 25. veljače 2009., u sjednici održanoj 26. siječnja 2016.,

p r e s u d i o j e :

I. Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-5580/09-2 od 18. siječnja 2011. se odbija kao neosnovana.

II. Revizija tuženika protiv rješenja o troškovima postupka se odbacuje kao nedopuštena.

III. Tuženiku se ne priznaje trošak revizije.

IV. Tužitelju se ne priznaje trošak odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7215/05 od 25. veljače 2009. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 29.860,33 EUR-a zajedno sa zateznim kamatama po stopi koju tuženik plaća u mjestu ispunjenja na devizne štedne uloge u EUR-ima po viđenju tekućim od 17. kolovoza 2005. do isplate, sve u protuvrijednosti u kunama na dan isplate, te naknaditi mu parnične troškove u iznosu od 20.208,00 kuna (toč. I. izreke).

Tužbeni zahtjev je odbijen za zatezne kamate na iznos od 29.860,33 EUR-a za razdoblje od 26. ožujka 2002. do 17. kolovoza 2005. (točka II. izreke).

Županijski sud u Zagrebu je presudom poslovni broj Gž-3366/10-2 od 29. lipnja 2010. odbio žalbu tuženika i potvrdio točku I. prvostupanjske presude.

Tako su sudovi odlučili u sporu radi isplate novčanih sredstava sa devizne štedne knjižice koju tužitelj ima na štednji kod tuženika od 1977. sa štednim ulogom od 58.401,73 DEM, što preračunato iznosi 29.860,33 EUR-a. Navedeni iznos je tužitelj višekratno potraživao od tuženika, ali mu nije isplaćen.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te da ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a tužitelju naloži da tuženiku naknadi troškove revizije u iznosu od 7.800,00 kuna.

Tužitelj je odgovorio na reviziju i predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske odbije reviziju kao neosnovanu, a tuženiku naloži naknaditi tužitelju trošak odgovora na reviziju u iznosu od 3.075,00 kuna.

Revizija protiv presude je neosnovana, a revizija protiv rješenja o troškovima parničnog postupka je nedopuštena.

Presuda je ispitana po čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08- dalje: ZPP) koja se primjenjuje u ovom predmetu sukladno čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11) samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

Suprotno tvrdnji revidenta nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koja postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Sporno je u revizijskom stupnju postupka može li tužitelj kao vlasnik devizne štedne knjižice slobodno raspolagati sredstvima koja se vode na računu kod tuženika na temelju ugovora o depozitu iz 1977. godine, ili se radi o takvim sredstvima o kojima se treba primjenom Rezolucije 1410 (2004) Parlamentarne skupštine Vijeća Europe, odlučiti dogovorom između država nasljednica bivše SFRJ.

Nije bilo sporno među strankama da je tužitelj vlasnik devizne štedne knjižice broj …, konta … koja je otvorena u tuženikovoj ekspozituri u Č. i odnosi se na oročeni devizni depozit, sa štednjom u iznosu 58.401,73 DEM, što preračunato iznosi 29.860,33 EUR-a. Štednu knjižicu je tužitelju izdao tuženik u smislu odredbe čl. 1043. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO). Utvrdivši da predmetna devizna sredstva tužitelja predstavljaju oročeni novčani depozit čiji je rok oročenja istekao, nižestupanjski sudovi su zaključili da tužitelj, kao deponent, sukladno odredbi čl. 1038. st. 2. ZOO može tim sredstvima raspolagati u svakom trenutku te su stoga, otklonivši pritom prigovor tuženika o nemogućnosti ispunjenja obveze u smislu odredbe čl. 137. st. 1. ZOO, prihvatili tužbeni zahtjev, a time su po ocjeni ovog suda pravilno primijenili materijalno pravo.

Suština revizijskih navoda svodi se na ponovljenu revidentovu tvrdnju o nemogućnosti ispunjenja obveze zbog okolnosti za koje banka ne odgovara (čl. 137. st. 1. ZOO), pri čemu se revident i nadalje poziva na razloge i pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske, koji je objektivne okolnosti na koje ukazuje tuženik - raspad bivše SFRJ, faktični iako nikad proglašeni bankrot Narodne banke Jugoslavije, te okolnost da je ispunjenje predmetne obveze stvar država slijednica bivše SFRJ, a kako je to određeno čl. 7. Aneksa C Ugovora o pitanjima sukcesije („Narodne novine“, Međunarodni ugovori - broj 2/04 i 5/04 – dalje: Aneks), definirao kao višu silu.

Prema pravnom shvaćanju ovog suda, opravdano su nižestupanjski sudovi rečeni prigovor tuženika ocijenili neosnovanim.

Odredbom čl. 7. Aneksa određeno je sljedeće: „Jamstva SFRJ ili njene NBJ za deviznu štednju položenu u nekoj poslovnoj banci ili nekoj od njenih ispostava u bilo kojoj od država slijednica prije datuma njena proglašenja neovisnosti bit će predmetom pregovora bez odgode, time da se pritom posebno uzme u obzir potreba zaštite devizne štednje pojedinaca. Ti će se pregovori održati pod pokroviteljstvom B. ….“

Vezano uz citiranu odredbu, ovaj sud nalazi pravilnim shvaćanje nižestupanjskih sudova da suglasnost država slijednica bivše SFRJ (da će o tim pitanjima pregovarati) nije od utjecaja na obvezu tuženika iz ugovornog odnosa sa tužiteljem, koja nije prestala, a niti je time nastupila promjena dužnika. Ovo tim više, što se Zakon o pretvaranju deviznih depozita građana u javni dug Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 106/93 - dalje: ZPDD) ne primjenjuje na ovaj spor.

Nadalje, pravilno je zaključeno da stajalište tuženika ne potvrđuje ni mišljenje zauzeto u Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-1290/2003 od 19. lipnja 2009., u dijelu u kojemu se spominje predmet K. i drugi protiv R. S.. U odluci je naime navedeno:

„Ustavni sud primjećuje da su države slijednice bivše SFRJ različito uredile kriterije koji se moraju ispuniti ako vlasnik računa u Lj. b. ima potraživanje prema jednoj od podružnica te banke u nekoj od bivših republika da bi priznale ta potraživanja i preuzele ih u svoj javni dug. Razlika u uređenju tog pitanja između Republike Hrvatske i R. S. razvidna je iz presude E. suda K. and O. v. S. [GC] od 3. listopada 2008., kao i iz činjenice da R. S. nije preuzela u svoj javni dug devizne štedne uloge koje su imali hrvatski državljani kao vlasnici računa u Lj. b. d.d. Lj.

S obzirom na specifični kontekst raspada bivše SFRJ koji je onemogućio konzistentno i logično rješenje naprijed navedenog pitanja, Ustavni sud smatra da je u takvim okolnostima dužnost države da pomogne onim svojim državljanima koji su se našli u takvoj situaciji, a upravo je ta dužnost bila objektivnim razlogom donošenja Zakona i Pravilnika temeljem kojih su u konkretnom slučaju presudili nadležni sudovi.

Način na koji je to pitanje uređeno Zakonom i Pravilnikom bilo je uzrokovano činjenicom da su hrvatski državljani ostali bez mogućnosti isplate svojih životnih ušteđevina s jedne strane i s druge strane mogućnostima Republike Hrvatske da u svoj javni dug preuzme samo određeni iznos deviznih ušteđevina iz organizacijskih jedinica banaka sa sjedištem izvan Republike Hrvatske, a da pritom ozbiljno ne ugrozi svoj financijski i gospodarski sustav. Naime, člankom 4. Zakona propisano je da potraživanja iz preuzetog javnog duga Republika Hrvatska iskazuje kao svoju obvezu prema bankama u Republici Hrvatskoj na koje su devizni depoziti preneseni, a člankom 5. Zakona propisano je da Republika Hrvatska osigurava u državnom proračunu sredstva za isplatu tih obveza u 20 polugodišnjih obroka, od kojih prvi dospijeva 30. lipnja 1995. i kamate u visini 5% godišnje. Ovo stoga što sud u svakom konkretnom slučaju ocjenjuje ima li neki događaj značaj više sile zbog kojeg je nastupila nemogućnost ispunjenja obveze iz čl. 137. ZOO, pri čemu nije vezan shvaćanjem Vlade u postupku povodom ocjene ustavnosti zakona (ZPDD), koji se niti ne odnosi na stranke ovog spora.“

Nižestupanjski sudovi su dakle i prema shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske bili nadležni u svakom konkretnom slučaju ocijeniti ima li neki događaj značaj više sile u odnosu na obvezu tuženika po osnovi deviznih depozita takozvane stare devizne štednje i s tim u vezi cijeniti je li nastupila nemogućnost ispunjenja obveze, a u ovom slučaju su pravilno zaključili da raspad bivše SFRJ ne predstavlja takav događaj.

Budući da se tuženikova obveza sastoji u isplati novčanih sredstava kao generičke stvari, sudovi pravilno zaključuju da ona ne prestaje čak i kad sve što dužnik ima od takvih stvari propadne zbog okolnosti za koje on ne odgovara (čl. 355. st. 1. ZOO). Stoga se u ovom slučaju ne može govoriti o nemogućnosti ispunjenja (čl. 137. ZOO), već o posljedicama zakašnjenja dužnika u ispunjenju novčane obveze (čl. 324. ZOO) koje nastupaju bez obzira na dužnikovu krivnju, što znači da je dužnik u zakašnjenju čim ne ispuni dospjelu novčanu obvezu, pa utoliko vjerovniku (tužiteljici) prema čl. 277. i 278. ZOO pripada pravo na zatezne kamate, a kako je sve to podrobno obrazložio prvostupanjski sud u svojoj presudi, što je (njenim potvrđivanjem) prihvatio i drugostupanjski sud,

Naposljetku, neosnovano se revident u reviziji poziva na presudu Velikog vijeća Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu od 3. listopada 2008. u predmetu K. i dr. protiv S.. Naime, u tom predmetu nije donesena nikakva meritorna odluka, naprotiv, rečena presuda je procesnog karaktera i svodi se na to da podnositelji tužbe (K. i M.) nemaju pravni interes za vođenje spora budući da su im u međuvremenu isplaćeni njihovi devizni depoziti zajedno s pripadajućim kamatama, zbog čega Vijeće smatra da je u odnosu na ta dva podnositelja zahtjeva stvar riješena.

Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo (čl. 1038. st. 2. ZOO) kada su prihvatili tužbeni zahtjev, pa utoliko suprotna razlaganja revidenta nemaju osnove i ne mogu se prihvatiti.

Ovaj sud je imao na umu i okolnost da su nakon pravomoćnosti presude u ovom sporu vođeni pregovori između nadležnih tijela Republike Hrvatske i Republike Slovenije oko načina rješavanja pitanja takozvane stare devizne štednje. Rezultat tih pregovora je potpisivanje Memoranduma o suglasnosti između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije u ožujku 2013. Memorandumom je utvrđena suglasnost u rješavanju problema vezanih uz prenesenu deviznu štednju L. u Hrvatskoj na temelju Ugovora o pitanjima sukcesije (Aneks C). Radi se dakle o sporazumnom rješavanju takozvane stare devizne štednje prenesene na dvije banke u Republici Hrvatskoj i to Z. d.d. Z. i P. d.d. Z.. Potpisom Memoranduma Vlada Republike Hrvatske se obvezala osigurati zastoj svih sudskih postupaka koje su pokrenule navedene banke u svezi s prenesenom deviznom štednjom.

Slijedi da pitanje „neprenesene“ stare devizne štednje štediša L. d.d. L., nije bilo predmetom dogovaranja niti se Republika Hrvatska obvezala osigurati zastoj sudskih postupaka koje su pokrenule fizičke osobe radi ostvarivanja prava fizičkih osoba po osnovi stare devizne štednje kod tuženika.

Stoga je reviziju tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci (čl. 393. ZPP).

Tuženik je podnio i reviziju protiv rješenja o troškovima parničnog postupka, međutim rješenje o troškovima parničnog postupak nije takvo rješenje protiv kojega je dopuštena revizija.

O zahtjevu za naknadu parničnih troškova sud odlučuje u presudi ili rješenju kojim se dovršava parnični postupak (čl. 164. st. 4. ZPP), s time što se odluka o trošku u presudi smatra rješenjem (čl. 129. st. 5. ZPP).

Stoga je u pogledu dopuštenosti revizije protiv pravomoćne odluke o troškovima parničnog postupka, mjerodavna odredba čl. 400. st. 1. ZPP koja glasi: Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.).

Iz navedene odredbe slijedi da je revizijom dopušteno pobijati samo ona rješenja drugostupanjskog suda koja predstavljaju pojedinačni akt o predmetu spora i kojima se dovršava postupak po tužbi, pa je za ocjenu o dopuštenosti revizije protiv rješenja o troškovima parničnog postupka potrebno ocijeniti ima li rješenje o parničnim troškovima karakter takvog pojedinačnog akta čijom se pravomoćnošću dovršava parnični postupak. Rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupaka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP protiv kojega je dopuštena revizija jer glede parničnih troškovima spor niti počinje niti se dovršava. Samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispendencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva, i samo u odnosu na predmet spora se postupak dovršava pojedinačnim aktom, bilo presudom ili rješenjem.

Upravo odredbe ZPP o litispendenciji otkrivaju pravu prirodu rješenja o troškovima parničnog postupka slijedom koje rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP. Naime prema odredbi čl. 194. st. 1. ZPP parnica počinje teći dostavom tužbe tuženiku. U pogledu zahtjeva koji je stranka postavila u tijeku postupka parnica počinje teći od časa kad je o tom zahtjevu obaviještena protivna stranka (čl. 194. st. 2. ZPP). Parnica dakle ne počinje teći podnošenjem zahtjeva za naknadu parničnih troškova nego samo u pogledu tužbenog zahtjeva, pa se i litispendencija odnosi na tužbeni zahtjev, a ne i na zahtjev za naknadu parničnih troškova.

Također treba imati na umu i odredbu čl.190. ZPP prema kojoj se objektivna preinaka tužbe odnosi na predmet spora, dok se preinakom zahtjeva za naknadu parničnog troška ne mijenja identitet spora, iz čega također slijedi da zahtjev za naknadu parničnog troška nije sastavni dio predmeta spora, niti o tom zahtjevu teče parnica.

Zaključno, odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi se samo na ona rješenja kojima se prekida litispendencija i pravomoćno dovršava parnični postupak.

Kada su u pitanju parnični troškovi, sama okolnost što se rješenje o troškovima postupka donosi u presudi ili rješenju kojim se pravomoćno dovršava postupak pred sudom ne daje tom rješenju svojstvo rješenja kojim se pravomoćno završava parnični postupak. Parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka ( čl. 151. st. 1. ZPP), o njima sud odlučuje u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim sudom (čl. 164. st. 1. i 2. ZPP), ali nemaju karakter rješenja iz čl. 400. st. 1. ZPP.

Kad je u pitanju postupanje revizijskog suda po reviziji protiv pravomoćne odluke o predmetu spora, treba imati na umu odredbu čl. 166. st. 2. ZPP prema kojoj je sud dužan, samo kad preinači odluku protiv koje je podnesena revizija ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučiti o troškovima cijelog postupka (čl. 166. st. 2. ZPP). Nadalje, kada sud odbaci ili odbije reviziju, odlučit će o troškovima nastalim u postupku u povodu revizije, (čl. 166. st. 1. ZPP). O troškovima parničnog postupka se dakle odlučuje isključivo kao o izdatku nastalom u tijeku i u povodu spora.

O pravnoj prirodi rješenja o troškovima postupka izjasnio se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj U-III-4937/2013 od 11. studenoga 2013. u kojem je navedeno: „Sukladno tome, samo ona odluka kojom je nadležni sud meritorno odlučio o biti stvari, odnosno o pravu ili obvezi ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela podnositelja, jest pojedinačni akt u smislu članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona u povodu kojega je Ustavni sud Republike Hrvatske, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, nadležan štititi ljudska prava i temeljne slobode podnositelja, zajamčene Ustavom Republike Hrvatske.

U ustavnosudskom postupku ocijenjeno je da osporavana odluka, u dijelu koji podnositelj pobija ustavnom tužbom, a kojim je odlučeno o trošku ovršnog postupka, ne predstavlja pojedinačni akt u smislu članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona protiv kojeg bi Ustavni sud bio nadležan pružiti ustavnosudsku zaštitu.“ (tako i u odlukama U-III-4623/2013, U-III-2365/2001, U-III-954/2004, U-III-1794/2009, U-III-565/2012, U-III-140/2014).

Takvo shvaćanje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 16. studenog 2015. i u odluci Vrhovnog suda RH 2005/2012. od 17. studenog 2015.

Stoga je reviziju protiv odluke o troškovima postupka pred nižestupanjskim sudovima valjalo odbaciti.

Tuženik nije uspio u revizijskom stupnju postupka, pa mu tuženik nije dužan po čl. 154. st. 1. ZPP nadoknaditi troškove revizije.

U odnosu na zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi troškove odgovora na reviziju ovaj sud je ocijenio da se radi o troškovima koji nisu bili potrebni, pa neovisno o uspjehu u sporu, nema pravo na naknadu tih troškova po čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP.

Zagreb, 26. siječnja 2016.

Predsjednica vijeća

Katarina Buljan, v. r.