Revt-170/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revt 170/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Crnića kao predsjednika vijeća, Ljubice Munić, mr. sc. Lucije Čimić, Željka Glušića i mr. sc. Jasne Brežanski kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. R. d.o.o. u stečaju iz R., kojeg zastupa punomoćnik V. K., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu V. K., Z. M. i E. B. u R., protiv I-tuženika R. b. d.d. R. i II-tuženika J. d.o.o. u stečaju, J., kojeg zastupa punomoćnik A. B., odvjetnik u R., radi utvrđenja ništavosti i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7236/02-3 od 11. travnja 2006., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-449/02-10 od 17. listopada 2002., kao i protiv rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7236/02-5 od 11. travnja 2006. kojim je potvrđeno rješenje Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-449/02-12 od 13. studenog 2002., u sjednici održanoj 30. siječnja 2008.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja u odnosu na I-tuženika R. b. d.d. R. odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja u odnosu na II-tuženika J. d.o.o. u stečaju odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev da se utvrdi ništavim ugovor o ustupu potraživanja sklopljen između tužitelja i tuženika 16. lipnja 1995. (t. I.) te da se naloži I- tuženiku R. b. d.d. isplatiti tužitelju 1,255.315,44 kn sa zateznim kamatama od podnošenja

nog

tužbe do isplate (t. II.), kao i da se naloži tuženicima naknaditi tužitelju troškove parnič postupka (t. III.).

Nadalje, prvostupanjskim dopunskim rješenjem o troškovima postupka naloženo je tužitelju naknaditi II-tuženiku J. d.o.o. u stečaju troškove parničnog postupka u iznosu 41.632,50 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda. Drugostupanjskim rješenjem također je odbijena žalba tužitelja na rješenje o troškovima postupka i ta odluka je potvrđena.

Protiv presude i rješenja drugostupanjskog suda reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se te odluke suglasno revizijskom navodima preinače ili da se ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija tužitelja u odnosu na I-tuženika R. b. d.d. nije osnovana.

Revizija tužitelja u odnosu na II-tuženika J. d.o.o. u stečaju nije dopuštena.

U odnosu na I-tuženika R. b. revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99. i 88/01. – dalje: ZPP).

U postupku koji je prethodio reviziji nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 10. ZPP glede nepravilnog zastupanja i stranačke sposobnosti.

Suprotno revizijskim razlozima nije učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 13. ZPP jer presude u postupku koji je prethodio reviziji nemaju nedostataka, mogu se ispitati te sadrže jasne razloge o odlučnim činjenicama.

Također time što sud prvog stupnja nije priopćio da je glavna rasprava zaključena u smislu odredbe čl. 304. st. 1. ZPP, već je presudu donio bez tog priopćenja, nije počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi čl. 304. st. 1. ZPP koju sadržajno ističe revident. Taj propust nije bio niti je mogao biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude, a sud je dopustio da se zahtjev za naknadu troškova stavi u naknadnom roku.

Predmet spora u odnosu na I-tuženika R. b. d.d. je, pored deklaratornog preambula na utvrđenje ništavosti ugovora o ustupu potraživanja sklopljenog 16. lipnja 1995. između tužitelja i tog tuženika i kondemnatorni zahtjev kojim je od I-tuženika R. b. d.d. zahtijevana isplata iznosa 1,255.315,44 kn sa zateznim kamatama.

U provedenom postupku utvrđeno je da je ugovorom o ustupu potraživanja sklopljenom između tužitelja i I-tuženika R. b. d.d. 16. svibnja 1995., taj tuženik tužitelju ustupio uz naknadu svoju tražbinu u iznosu 580.428,51 kn koju je imao prema tadašnjem poduzeću I. R. OOUR „J.“ J., a koja je nastala iz ugovora o izdavanju bankarske garancije u iznosu protuvrijednosti 150.000 tadašnjih DEM u korist pravnog prednika S. o. d.d. R., radi osiguranja kratkoročnog kredita dužnika.

Bankarska garancija je od strane ustupitelja i aktivirana te je korisniku garancije S. o. d.d. R. ustupitelj isplatio 553.560,00 kn kao i daljnji iznos 27.827,21 kn. Potraživanje I-tuženika R. b. d.d. kao ustupitelja je bilo osigurano založnim pravom sklopljenom između ustupitelja i dužnika na nekretninama upisanim u zk.ul. 275 k.o. J.. Isto tako je i tužitelj na temelju ugovora o ustupu potraživanja sa bivšim OOUR-om J., J. sklopio sporazum o zasnivanju založnog prava na nekretninama upisanim u zk.ul. 275 k.o. J..

Kako su navedeni ugovori o zasnivanju založnog prava utvrđeni ništavim na osnovu pravomoćne sudske presude, tužitelj smatra da je pozivom na odredbu čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 3/94., 7/96., 112/99. i 88/01. – dalje: ZOO) ništav i predmetni ugovor o ustupu potraživanja.

Zato u odnosu na oboje tuženika tužitelj ističe zahtjev na utvrđenje ništavosti tog ugovora pozivom na odredbu čl. 103. st. 1. ZOO. U odnosu na I-tuženika R. b. d.d. kao ustupitelja tužitelj ističe i zahtjev na povrat novčanog iznosa isplaćenog na ime naknade za ustupanje u iznosu 580.428,51 kn na ime glavnice i 674.886,93 kn na ime zateznih kamata, ukupno 1,255.315,44 kn.

U postupku koji je prethodio reviziji sudovi su u odnosu na I-tuženika R. b. d.d. odbili tužbeni zahtjev jer su utvrdili da predmetni ugovor o ustupu potraživanja nije u suprotnosti ni s Ustavom Republike Hrvatske niti prisilnim propisima i moralom društva u smislu čl. 103. st. 1. ZOO.

Okolnost što je utvrđen ništavim sporazum o zasnivanju založnog prava u korist ustupitelja nema za posljedicu i ništavost samog ugovora o cesiji, jer je riječ o ništavosti sporednog prava bez kojeg ugovor o ustupu može opstati. Tužitelj ni sam ne tvrdi da bi to založno pravo bilo uvjet ili odlučujuća pobuda zbog kojeg je sklopljen ugovor o ustupu potraživanja.

Osim toga u ugovoru o cesiji je izričito rečeno da ustupitelj ne odgovara za naplativost tražbine, a pored založnog prava ugovorom o ustupu potraživanja ugovoreni su i drugi instrumenti osiguranja.

Takva utvrđenja prihvaća i revizijski sud. Zato tužitelj u reviziji pogrešno tvrdi da ništavost jednog ugovora mora imati za posljedicu i ništavost drugog ugovora, jer kako je rečeno utvrđenje ništavosti prava zaloga kao akcesornog prava nije dovelo do nevaljanosti ugovora o ustupu potraživanja.

Zato, posljedično nije osnovan ni zahtjev na isplatu te su sudovi u odnosu na I- tuženika R. b. d.d. u stečaju pravilno primijenili materijalno pravo iz odredbe čl. 103. st. 1. ZOO kada su odbili tužbeni zahtjev. Suglasno navedenom valjalo je u odnosu na tog tuženika na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove presude.

Međutim protiv II-tuženika J. d.d. u stečaju je tužitelj podnio samo deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništavosti ugovora o ustupu potraživanja. Zato zahtjev istaknut na novčanu tražbinu nije mogao biti mjerodavan kod utvrđivanja vrijednost predmeta spora u odnosu na tog tuženika.

Kako je u pogledu deklaratornog zahtjeva kao jedinog zahtjeva u odnosu na II- tuženika J. d.o.o. u stečaju propušteno utvrditi vrijednost predmeta spora, prvostupanjski sud je u smislu odredbe čl. 40. st. 4. novele ZPP ("Narodne novine", broj 117/03.) rješenjem odredio vrijednost predmeta spora u iznosu 10.000,00 kn.

Obzirom da u predmetnom kao trgovačkom sporu u smislu čl. 497. ZPP revizija nije dopuštena ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 500.000,00 kn to revizija tužitelja u odnosu na II-tuženika nije dopuštena.

Isto tako nije dopuštena revizija tužitelja u odnosu na II-tuženika izjavljena i protiv rješenja o troškovima postupka, budući da revizija nije dopuštena protiv odluke o glavnoj stvari niti iznos parničnog troška (41.632,50 kn) također ne prelazi iznos iz navedenog čl. 497. ZPP. Naime, revizija protiv odluke o parničnom trošku bila bi dopuštena samo da su kumulativno ispunjena ta dva uvjeta, tj. da je revizija bila dopuštena protiv glavne stvari i da revizijom pobijani dio odluke o parničnom trošku prelazi iznos iz čl. 497. ZPP-a.

Zbog toga je na temelju odredbe čl. 392. ZPP i čl. 400. st. 2. ZPP valjalo odbaciti reviziju tužitelja u odnosu na II-tuženika J. d.o.o. u stečaju kako protiv pobijane presude, a tako i protiv pobijanog rješenja o troškovima postupka i odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 30. siječnja 2008.

Predsjednik vijeća:

Ivica Crnić, v.r.