II Rev-21/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Rev 21/1993-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Vesne Milošević, Jakoba Miletića i Stanka Hautza kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Poljoprivredne zadruge "Č. " iz Č., zastupane po punomoćniku A.B., odvjetniku iz T., protiv tuženika "C. " o.Z., d.d. filijala D., radi isplate, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Privrednog suda Hrvatske od 27.X. 1992. godine br.Pž-970/92-2, kojom je djelomično preinačena presuda Okružnog privrednog suda u Splitu od 22. siječnja 1992. godine br. P-1020/91, u sjednici održanoj dana 21. travnja 1993. godine,

r i j e š i o j e :

Revizija se prihvaća, ukida se presuda Privrednog suda Hrvatske od 27. X. 1992. godine br. Pž- 970/92-2 u dijelu kojim je preinačena presuda Okružnog privrednog suda u Splitu br. P-1020/91 od 22. siječnja 1992. godine i odbijen zahtjev tužitelja za plaćanje zatezne kamate na iznos od 48.885 HRD i na iznos od 2.996 HRD za razdoblje od 10. V. 1988. godine do 31. V. 1989. godine, pa se u tome predmet vraća Privrednom sudu Hrvatske na ponovno sudjenje.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda drugog stupnja djelomično je usvojena žalba tuženika, pa je preinačena presuda suda prvog stupnja u dijelu odluke o zateznim kamatama na glavnicu i to samo za razdoblje od 10. svibnja 1988. godine do 31. svibnja 1989. godine i u tom dijelu je tužbeni (sporedni) zahtjev odbijen. Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja u dijelu preinačenja presude suda prvog stupnja reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se ukine presuda suda drugog stupnja u dijelu u kojem je preinačena presuda suda prvog stupnja i predmet vrati na ponovno sudjenje ili da se preinači pobijana presuda usvajanjem dijela i tužbenog zahtjeva koji je odbijen. Kao bitna povreda odredaba parničnog postupka odredjeno se navodi da je to povreda odredaba iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku (taj zakon se primjenjuje kao zakon Republike Hrvatske - "Narodne novine" br. 53/91) iz razloga jer da je sud drugog stupnja izmijenio činjenično stanje bez da je proveo raspravu odnosno imao pretpostavke za to, a to u odnosu na činjenicu utvrdjenja vremena obavijesti tuženika o nastalom osiguranom slučaju i o činjenici osobe predstavnika tuženika - osiguratelja za područje K..

Revizija (pravovremena, potpuna i dopuštena) dostavljena je tuženiku, te Javnom tužitelju Republike Hrvatske, ali Javno tužiteljstvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo o podnesenoj reviziji.

U odgovoru na reviziju pak tuženik osporava opravdanost revizijskih razloga i predlaže da se revizija odbije kao neosnovana.

Revizija je osnovana.

Zahtjev tužitelja temelji se na ugovornoj obvezi tuženika kao osiguratelja tužiteljeve imovine te nastalom, a osiguranom riziku - potresu na području gdje se nalazi tužiteljeva imovina a koji je prouzrokovao štetu na betonskim cisternama vlasništvo tužitelja. Izmedju stranaka više nije sporno plaćanje i visina novčane naknade za nastalu štetu iz osiguranog slučaja, već je sporno pravo tužitelja na zateznu kamatu na dospjelo, a kroz odredjeno vrijeme i neplaćeno takvo tužiteljevo potraživanje.

S obzirom da pravo na zateznu kamatu koju tužitelj zahtijeva zavisi od vremena dospijeća obveze tuženika - osiguratelja, a dospjelost plaćanja novčane naknade regulirano je odredbama čl. 919. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (primjenjuje se kao zakon Republike Hrvatske temeljem odredbe čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine" br. 53/91), to je sud prvog stupnja raspravljao i utvrdio - prije svega - činjenice: kada je tužitelj obavijestio tuženika da se je dogodio osigurani slučaj i da je takva obavijest dana predstavniku - zastupniku tuženika u K. - B.K.,. s tim da mu je dostavio i primjerak pismenog zahtjeva upućenog Institutu za ispitivanje materijala u B.L.. Dakle utvrdjenje je tog suda da je tuženik po navedenom zastupniku obaviješten o nastalom osiguranom slučaju 26. IV. 1988. godine pa primjenom odredbe čl. 919. ZOO sud utvrdjuje vrijeme dospijeća tuženikove obveze sa danom 10. V. 1988. godine, a sve odlučno za početak toka zatezne kamate na neplaćenu visinu naknade po osnovi ugovora o osiguranju imovine.

U pobijanoj presudi, medjutim, navodi se: "nije čak ni utvrdjeno da bi pok. K.B. bio predstavnik tuženika za K... da je prvostepeni sud pogrešno iz provedenog postupka zaključio da je tužitelj još 26. IV. 1988. godine obavijestio tuženika o šteti. Ovo zbog toga jer je činjenično utvrdjenje da je tužitelj pismenom prijavom br. 111/89 uputio tuženiku najkasnije 16. V. 1989. godine ..."

Suprotno, dakle, utvrdjenju navedenih dviju činjenica od strane suda prvog stupnja je utvrdjenje drugostupanjskog suda, a da zato nisu postojale zakonom propisane procesne pretpostavke u odredbama čl. 373. toč. 1. do toč. 3. ZPP, pa je u pravu tužitelj kada ukazuje da je tim i takvim načinom u odlučivanju počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP.

Već to je osnovan razlog, s obzirom da obaveza obavještavanja osiguratelja ima u odnosu stranaka važnost, pa time i vrijeme kada je to učinjeno - za ukidanje presude suda drugog stupnja temeljem odredbe čl. 394. st. 1. ZPP i vraćanja tom sudu na ponovno sudjenje.

U odnosu na primjenu materijalnog prava u odnosu na sporedni tužbeni zahtjev valja ukazati na slijedeće: Prema odredbama čl. 919. ZOO kojima su regulirane obaveze osiguratelja (pa su i sustavno unijete u odsjek IV. pod nazivom obveze osiguratelja) za osiguratelja obveza plaćanja naknade po ugovoru o osiguranju nastaje u propisanom roku time da je u pravilu to rok od najkasnije 14 dana od dana obavijesti osiguranika da se dogodio osigurani slučaj. Obaveza je, dakle, osiguranika da obavijesti osiguratelja da je osiguranim rizikom na njegovoj imovini nastala šteta. Ako osiguratelj, a po primljenoj obavijesti, dovede u pitanje svoju ugovornu odgovornost u osnovi ili pak visini naknade, tada će njegova obaveza plaćanja nastupiti tek kada istekne isti taj rok ali računajući ga od vremena koje je isteklo a bilo je potrebno da se utvrdi postojanje obveze osiguratelja ili iznos obveze (odredba st. 2. čl. 919. ZOO).

Medjutim, osim navedenih odredaba Zakona o obveznim odnosima valja uzeti u obzir i pravila kojima je reguliran ugovorni odnos stranaka a koja proizlaze iz općih uvjeta za osiguranje imovine i u njima reguliranih obveza obiju stranaka kada nastupi osigurani slučaj.

U Zagrebu, 21. travnja 1993.

II Rev 21/93

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin v.r.