Revr-87/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 87/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, kao predsjednika vijeća, Vlatke Potočnjak-Radej, Gordane Gasparini, Aleksandra Peruzovića i mr. sc. Jadranka Juga, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. M. (ranije P.) iz K., zastupane po punomoćnicima M. K. i Ž. R., odvjetnicima iz K., protiv tuženika K. p. c. d.o.o. iz K., kojeg zastupa punomoćnik M. Š., odvjetnik iz K., radi poništenja odluke o izvanrednom otkazu, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Koprivnici broj Gž-2348/07 od 16. listopada 2008., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Križevcima broj P-205/07 od 3. listopada 2007., u sjednici održanoj 10. lipnja 2009.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje da izvanredni otkaz ugovora o radu od 18. listopada 2005. kojim je tuženik otkazao ugovor o radu nije dopušten, pa njezin radni odnos nije prestao, kao i zahtjevom za naknadu štete od pet prosječnih mjesečnih plaća s osnova sudskog raskida ugovora o radu.

Tom presudom potvrđena je i odluka o parničnom trošku sadržana u prvostupanjskoj presudi kojom je tužiteljica obvezana naknaditi tuženiku trošak u iznosu od 5.860,00 kn. Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

Na reviziju tuženik nije odgovorio.

Revizijski sud ispitao je pobijanu presudu u smislu čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03 i 84/08 – dalje: ZPP) u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a.

Predmet spora je ocjena zakonitosti izvanrednog otkaza ugovora o radu koju je tuženik dao tužiteljici, odnosno je li su se ispunile sve zakonom određene pretpostavke za izvanredni otkaz prema odredbi čl. 114. (ranije čl. 107.) Zakona o radu (pročišćeni tekst: 137/04 – dalje: ZR).

Suprotno tvrdnji tužiteljice nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP-a od strane drugostupanjskog suda, jer je taj sud postupao u skladu s citiranom odredbom budući je odgovorio samo na one revizijske razloge koji su od odlučnog značenja.

Ovo stoga što navodi revizije ne potvrđuju sadržaj označene bitne povrede.

Naime, tužiteljica ukazuje na povrede odredbe čl. 300. st. 2. ZPP-a koju je počinio prvostupanjski sud kada je odbio dokazne prijedloge tužiteljice bez obrazloženja, a na tu povredu se nije osvrnuo drugostupanjski sud iako je u žalbenim navodima upozoren na istu.

Iz obrazloženja odluke prvostupanjskog suda proizlazi da se navode razlozi zašto je odbio dokazne prijedloge tužiteljice smatrajući ih neodlučnim za razrješenje spora, a prema odredbi čl. 220. st. 2. ZPP-a sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, dok je drugostupanjski sud takve žalbene navode ocijenio kroz ocjenu činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda i primjenu materijalnog prava.

Propust drugostupanjskog suda da se nije očitovao na žalbene navode koji ukazuju na proturječnosti iskaza svjedoka na kojima je prvostupanjski sud utemeljio svoju odluku, što bi ukazivalo na bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ovaj sud nije ispitivao budući da ih u reviziji revidentica konkretno nije ni naznačila već je uputila na navode žalbe, što nije dopušteno s obzirom na odredbu čl. 392.a. ZPP.

Prvostupanjski sud je utvrdio a drugostupanjski sud prihvatio činjenična utvrđenja kako slijedi:

- da je tužiteljica kod tuženika bila u radnom odnosu od 2001. na poslovima tajnice – administratora, a od 2003. samostalno radila računovodstvene i blagajničke poslove što je ugovorom o radu sklopljenim s tužiteljicom 1. siječnja 2005. samo potvrđeno, te joj je tim ugovorom i povišena plaća,

- da je Ured za državnu reviziju obavljajući reviziju poslovanja društva K. p. c. d.o.o. K. za 2004. u razdoblju od 12. rujna do 23. prosinca 2005. (list spisa 41) utvrdio razliku stanja blagajne s danom 31. prosinca 2004. u iznosu od cca 56.000,00 kn što nije odgovaralo stanju u poslovnim knjigama tuženika koje je samostalno vodila i prikazala tužiteljica,

- da su na to upozoreni predstavnici tuženika od strane revizora na zajedničkom sastanku 5. listopada 2005.,

- da je 12. listopada 2005. direktorica tuženika zajedno s tužiteljicom izvršila provjeru stanja blagajne i poslovnih knjiga, te se potvrdilo postojanje manjka nakon čega je tužiteljica otišla s posla i od 13. listopada 2005. više i nije dolazila na posao,

- da je tuženik 18. listopada 2005. donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici.

Kako navedena utvrđenja revizijski navodi ne mogu dovesti u sumnju, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova s obzirom na poslove koji su joj povjereni (samostalno obavljanje i vođenje knjigovodstvenih poslova, sastavljanje temeljnih financijskih izvješća…) da nesavjesno i neodgovorno ponašanje tužiteljice u odnosu na radne zadatke uslijed kojih je i utvrđen manjak predstavlja povredu radne obveze koja ima značenje osobito teške povrede uslijed koje uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa nije moguć. Time je ujedno i ostvaren opravdan razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu iz odredbe čl. 114. st. 1. ZR-a.

Suprotno tvrdnji revidentice u reviziji, a što je isticala i tijekom postupka odlukom o otkazu ne stavlja joj se na teret da bi osobno počinila falsifikat određenih dokumenata, niti da bi izvršila otuđenje pečata, a osim toga poslodavac, a ni građanski sud nisu ovlašteni utvrđivati je li pojedinim radnjama počinjeno kazneno djelo, pa stoga za odlučivanje u ovom postupku nije od odlučnog značenja okolnost da li je i protiv direktorice tuženika pokrenut istražni postupak, za određena kaznena djela, a niti su odlučni rezultati same istrage.

Pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da je ugovor o radu izvanredno otkazan u roku od 15 dana od saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji u smislu čl. 114. st. 2. ZR. Ni sama revidentica ne dovodi u sumnju utvrđenje nižestupanjskih sudova da je dan saznanja za poslodavca počeo teći 12. listopada 2005., no tužiteljica dovodi u sumnju dan donošenja odluke poslodavca o izvanrednom otkazu budući da joj je ta odluka preporučeno uručena 22. studenoga 2005. Tužiteljica stoga smatra da je poslodavac postupio suprotno odredbi čl. 118. ZR-a (ranije čl. 111. ZR).

Takve tvrdnje tužiteljice koje ponavlja i u reviziji sudovi s osnovom nisu prihvatili, budući da Zakon o radu, pa ni odredba čl. 118. čiji stavak 3. propisuje da se otkaz mora dostaviti osobi kojoj se otkazuje, ne određuje rok u kojem to poslodavac mora učiniti, kao ni način dostave, a u postupku je utvrđeno da je prije preporučene dostave tužiteljica pozivana telefonom da preuzme radnu knjižicu i odluku o otkazu budući je i sama tražila da joj se dokumentacija pripremi radi preuzimanja.

Kako se dakle nisu ostvarili razlozi iz revizije, a ni oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to je u smislu odredbe čl. 393. ZPP-a valjalo odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 10. lipnja 2009.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.