I Kž-929/2003-7 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 929/03-7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Marijana Svedrovića i Hajrije Novoselec, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Snježane Mrkoci, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika Z. G., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. KZ-a, odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 21. svibnja 2003. godine, broj K-242/01, u sjednici održanoj dana 23. ožujka 2004. godine, u nazočnosti branitelja optuženika Z. G., Z. V., odvjetnika iz Z., te zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Pavle Vidića,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se žalbe optuženika Z. G. i državnog odvjetnika kao neosnovane, te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. Z. G. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. i 4. KZ-a, činjenično i pravno opisanog u izreci pobijane presude, pa je zbog tog kaznenog djela, po čl. 337. st. 4. KZ-a, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, u koju kaznu mu se po čl. 63. st. 1. KZ-a, uračunava dan uhićenja 17. veljače 2000. godine.

Po čl. 82. KZ-a, od opt. Z. G. oduzeta je imovinska korist ostvarena kaznenim djelom i to u iznosu od 820.839,78 kn.

Po čl. 122. st. 4. ZKP-a, opt. Z. G. u cijelosti je oslobođen obaveze naknade troškova kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1-6 ZKP-a.

Protiv te presude žalbu su podnijeli: opt. Z. G., po branitelju Z. V. i D. B., odvjetnicima iz Z., zbog povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje (iz žalbe opt. Z. G., po branitelju Z. V.), ili,

I Kž 929/03-7

pobijana presuda preinači u pravnoj oznaci kaznenog djela i odluci o kazni, na način da se opt. Z. G. proglasi krivim zbog kaznenog djela iz čl. 292. KZ-a i za to kazneno djelo da se prema njemu primijeni uvjetna osuda; Državni odvjetnik, zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni, na način da se opt. Z. G. "izrekne stroža kazna zatvora".

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Sukladno odredbi čl. 373. st. 1. ZKP-a, predmet je proslijeđen Državnom odvjetniku Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

O sjednici vijeća uredno su izvješteni branitelji opt. Z. G., Z. V. i D. B., odvjetnici iz Z., no na sjednicu vijeća pristupio je samo Z. V., dok je sjednica vijeća održana u odsutnosti branitelja opt. Z. G. i D. B., odvjetnika iz Z. (čl. 374. st. 4. ZKP-a), a sjednici vijeća prisustvovao je i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Pavle Vidić.

Žalbe nisu osnovane.

Na žalbu opt. Z. G.

Prije svega, nije u pravu žalitelj kada u žalbi ističe da je sud prvog stupnja povrijedio Kazneni zakon na štetu opt. Z. G., jer je glede kaznenog djela koji je predmet optužbe, primijenio zakon koji se ne može primijeniti (čl. 368. toč. 4. ZKP-a). Prema žalitelju, opt. Z. G. ostvario je sva bitna obilježja kaznenog djela iz čl. 292. KZ-a (a ne kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. i 4. KZ-a), jer je pogrešno zaključio da je opt. Z. G. postupao u namjeri da sebi pribavi nepripadnu materijalnu korist, umjesto da je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o izbjegavanju plaćanja poreza na dobit, a time i pribavi imovinske koristi za "svoju" pravnu osobu, a ne i za sebe.

Isto tako, žalitelj ističe da je opt. Z. G., kao direktor tvrtke I. m. d.o.o., mogao je samo iskoristiti svoju ovlast, a ne i prekoračiti granice svoje ovlasti (kako je presuđeno od strane suda prvog stupnja), a pored toga, žalitelj ističe da odredba čl. 337. KZ-a predstavlja tzv. blanketni propis, a činjenični opis kaznenog djela (zbog kojeg je opt. Z. G. presuđen), ne sadrži blanketni propis – zbog čega je, prema žalitelju, povrijeđen kazneni zakon na štetu opt. Z. G.

Suprotno navodima žalitelja, sud prvog stupnja nije ostvario navedene povrede kaznenog zakona, na koje ukazuje žalitelj u žalbi.

Prije svega, ono što u bitnome razlikuje kazneno djelo iz čl. 337. KZ-a i kazneno djelo iz čl. 292. KZ-a, jeste upravo okolnost da li odgovorna osoba u pravnoj osobi, ostvaruje korist za sebe ili za tu pravnu osobu. Kako je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je opt. Z. G. ostvario korist za sebe, ni na koji način se postupanje opt. Z. G. nije moglo pravno označiti kao počinjenje kaznenog djela iz čl. 292. KZ-a. Isto tako, ovaj Vrhovni sud u cijelosti prihvaća pravno pozicioniranje opt. Z. G. – kao direktora tvrtke I. m. d.o.o., u smislu odgovorne osobe koja je svojim radnjama iskoristila svoj položaj, ali i prekoračila granice svoje ovlasti. Opt. Z. G., kako to pravilno ističe i sud prvog stupnja, nije nikakav "vlasnik"

I Kž 929/03-7

tvrtke I. m. d.o.o. On u toj tvrtci (društvu), ima samo tzv. članska prava (u smislu sudjelovanja u dobiti tvrtke), a uzimanje dobiti i iz društva (bez odluke skupštine osnivača, ili odluke samog osnivača – ako je on jedini osnivač Društva, kako je to u konkretnom slučaju), predstavlja prekoračenje ovlasti, jer opt. Z. G. nije ovlašten da bez odluke u pisanoj formi (bez obzira na to što on sam može donijeti takvu odluku), uzima sredstva iz tvrtke, a to suštinski znači da opt. Z. G. prekoračuje ovlasti iz tuđe domene, što predstavlja sadržaj tog oblika zlouporabe položaja odgovorne osobe, u smislu odredbe čl. 337. KZ-a.

Što se pak tiče blanketne norme, točno je da se pojedini oblici zlouporabe položaja i ovlasti redovito temelje na povredama drugih propisa. Ono što je bitno, s aspekta povrede kaznenog zakona, na koju ukazuje žalitelj u žalbi, jeste to, da takva povreda propisa bude sadržajno opisana u izreci pobijane presude (što nije izostalo). Osim toga, po odredbi čl. 422. st. 2. ZTD-a ("NN" broj 11/93 od 15. siječnja 1993. godine), uprava društva vodi poslove na vlastitu odgovornost, a odredba čl. 430. st. 1. ZTD-a (kao načelna odredba) obavezuje osnivača društva da posluje sa pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika – a član društva mora postupati u interesu društva i to zakonitim radnjama: odgovornost direktora društva, jeste odgovornost nekoga tko radi sa tuđim povjerenim sredstvima, a ne sa svojim sredstvima. S. d.o.o. su sredstva pravne osobe, a ne sredstva osnivača. Zbog toga opis radnji u izreci pobijane presude, do kraja sadrži opis povrede drugih propisa, zbog čega sud prvog stupnja nije povrijedio kazneni zakon na štetu opt. Z. G., kako ističe žalitelj u žalbi.

Isto tako, nije u pravu žalitelj kada u žalbi ističe da je sud prvog stupnja pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje. Prema žalitelju, opt. Z. G. je "vlasnik trgovačkog društva" (kojemu pripada i dobit tog društva), opt. Z. G. nije pribavio protupravnu dobit, jer je to dobit "na koju on ima pravo", razlozi postupanja opt. Z. G. nalaze se u njegovoj namjeri da "ne plati porez" (zbog čega dohodak tvrtke umanjuje neistinitim računima), a ne da ostvari protupravnu imovinsku korist za sebe – zbog čega se dovodi u pitanje nalaz i mišljenje vještaka V. L. i utvrđenje suda prvog stupnja, na čijem mišljenju se između ostalog temelje razlozi suda prvog stupnja u pogledu navedenih okolnosti. Kako je u pogledu ovih navoda već odgovoreno u ovoj odluci, žalitelj se upućuje na te razloge, a i posebno, razloge navedene u obrazloženju pobijane presude (str. 16 – 17), koje u cijelosti prihvaća i ovaj Vrhovni sud, te na iste upućuje žalitelja.

Nije u pravu žalitelj kada u žalbi ističe da je sud prvog stupnja osudio opt. Z. G. na prestrogu kaznu. Opt. Z. G. osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine – dakle na minimalnu kaznu zatvora koja se može izreći po zakonu, za kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ-a. I prema mišljenju ovog Vrhovnog suda, visina ostvarene protupravne imovinske koristi ne opravdava ublažavanje kazne, a prigovor žalitelja da je visina imovinske koristi bitno obilježje kaznenog djela i da se ne može dvostruko cijeniti (i kao otegotna okolnost i kao kvalifikatorna okolnost), nije prihvatljiv za Vrhovni sud, jer sud prvog stupnja nije dvostruko cijenio tu okolnost, već je samo pravilno dao razlog tome, da je visina ostvarene protupravne imovinske koristi višestruko premašila iznos "znatne imovinske koristi", koja predstavlja zakonsko obilježje kaznenog djela iz st. 4. čl. 337. KZ-a, zbog čega će se izrečenom kaznom ostvariti svi preventivni ciljevi kažnjavanja iz čl. 50. KZ-a, kako to ističe u obrazloženju pobijane presude i sud prvog stupnja, na koje razloge se i upućuje žalitelj. Na žalbu državnog odvjetnika

I Kž 929/03-7

Nije u pravu državni odvjetnik kada u žalbi ističe da je sud prvog stupnja osudio opt. Z. G. na preblagu kaznu, jer nije dovoljno vodio računa o visini iznosa ostvarene koristi, a niti o činjenici da je opt. Z. G. kroz duže vremensko razdoblje kršio propise o poslovanju tvrtke I. m. d.o.o. i na taj način pokazao veći stupanj kaznene odgovornosti.

Bez obzira na navedene okolnosti (kojima je i sud prvog stupnja vodio računa prilikom odmjeravanja kazne optuženiku), ovaj Vrhovni sud je mišljenja, da će se i kaznom zatvora u trajanju od jedne godine, ostvariti sve svrhe kažnjavanja iz čl. 50. KZ-a, kako je to već obrazloženo u ovoj odluci, i na koje razloge se upućuje državni odvjetnik. Primjena odredbe čl. 82. KZ-a (oduzimanje imovinske koristi), temeljena je na zakonu, sud prvog stupnja dao je valjane razloge za njenu primjenu, te se na te iste razloge i upućuje žalitelj.

Zbog svega navedenog, na temelju čl. 387. ZKP-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 23. ožujka 2004. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Snježana Mrkoci, v.r.

Milan Gudelj, v.r.