Rev-2561/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2561/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužitelja M. H. iz B., kojeg zastupa punomoćnica M. D. M., odvjetnica u B., protiv tuženika I. U. d.d. U., kojeg zastupa punomoćnik S. P., dipl. pravnik kod tuženika, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-872/09-2 od 4. srpnja 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bujama poslovni broj P-606/04-32 od 3. prosinca 2008., u sjednici održanoj 15. rujna 2015.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-872/09-2 od 4. srpnja 2011. odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja te je u cijelosti potvrđena presuda Općinskog suda u Bujama poslovni broj P-606/04-32 od 3. prosinca 2008., kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženik na ime rente isplati iznos 2.500,00 kn počev od dana pravomoćnosti rješenja o mirovini, odnosno 10. travnja 2004. pa nadalje, dok za to budu postojali zakonski uvjeti plaćajući dospjele obroke odjednom, a dospijevajuće do svakog 15-og u mjesecu na ruke tužitelja ili da mu tuženik isplati kapitalizirani novčani iznos 600.000,00 kn sa zateznom kamatom (st. I. izreke). Ujedno je odbijen zahtjev tužitelja i tuženika za naknadu parničnih troškova (st. II. i III. izreke).

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijane presude i usvoji zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadu parničnih troškova prema troškovniku, te troška sastava revizije. Podredno predlaže da revizijski sud pobijane presude ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije.

U odgovoru na reviziju tuženik se protivi navodima revizije, te predlaže da se ista kao neosnovana odbije.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – dalje: ZPP), ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Iako se tužitelj u reviziji poziva na bitnu povredu odredaba parničnog postupka (podnosi reviziju zbog svih zakonskih razloga), isti ne obrazlaže pobliže u čemu bi se te povrede sastojale, pa stoga ove prigovore kao neobrazložene ovaj sud niti ne može razmatrati.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi štetu koja je posljedica štetnog događaja, koji se dogodio ... kada je u prometnoj nezgodi tužitelj zadobio teške tjelesne povrede.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je tužitelj ... doživio prometnu nezgodu i zadobio teške tjelesne povrede,

- da je u to vrijeme tužitelj bio zaposlenik tuženika i da se vraćao sa intervencije svojim osobnim vozilom.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi zaključuju da je u konkretnom slučaju šteta nastala nakon rada na povratku zaposlenika s posla kući, dakle da ona nije nastala niti na radu niti u svezi s procesom rada i izvršavanjem radnih zadataka, slijedom čega ocjenjuju da nema odgovornosti tuženika za nastalu štetu i odbijaju tužbeni zahtjev.

Pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev.

Iz odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 114/03, 142/03, 30/04 i 68/05 – dalje: ZR) proizlazi da je poslodavac dužan radniku naknaditi štetu na radu ili u svezi s radom po općim propisima obveznog prava.

S ocjenom nižestupanjskih sudova da poslodavac odgovara samo u slučaju ako je riječ o šteti koju je radnik pretrpio tijekom radnog procesa obavljajući radne zadatke slaže se i ovaj sud, jer se samo u tom slučaju radi o šteti pretrpljenoj na radu ili u svezi s radom. Šteta koja je nastala izvan procesa rada kao što je to u ovom slučaju materijalna šteta koju je tužitelj pretrpio u prometnoj nezgodi vraćajući se s posla kući, nije šteta nastala ni na radu, a niti u svezi s radom. Prema tome ne postoji uzročna veza između nastanka štete i poslova koje je tužitelj obavljao za tuženika na temelju sklopljenog ugovora o radu i stoga za tu štetu tuženik ne odgovara, a kako to pravilno zaključuju nižestupanjski sudovi.

Naime, prema odredbi čl. 15. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ broj 59/96 – dalje: ZZR) propisano je da poslodavac odgovora zaposleniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti), a prema općim propisima obveznog prava.

Stoga je pravilna ocjena nižestupanjskih sudova da se predmetna šteta ne može dovesti u vezu s propustom zaštite na radu tuženika, kao sastavnog dijela organizacije rada i izvođenja radnog procesa.

Tužitelj ponavlja navode iznijete tijekom postupka da je kao radnik tuženika ozlijeđen za vrijeme radnog vremena. U odnosu na navode tužitelja ponovljene u reviziji glede nastanka štetnog događaja za vrijeme rada, odnosno korištenja godišnjeg odmora pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da poslodavac odgovara radniku za štetu samo ako je riječ o šteti koju je radnik pretrpio tijekom radnog procesa obavljajući radne zadatke. U konkretnom slučaju štetu je uzrokovala treća osoba, pa je to okolnost koja prema odredbi čl. 177. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) predstavlja razlog za isključenje tuženika od odgovornosti za štetu, čak i kada bi se radilo o šteti nastaloj na radu i u svezi s radom, a što ovdje nije slučaj. Stoga je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

Budući da su prema ocjeni ovog suda nižestupanjski sudovi pravilno ocijenili da tuženik nije odgovoran za nastalu štetu to su odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenili materijalno pravo (čl. 102. st. 1. ZR i čl. 15. Zakona o zaštiti na radu i čl. 177. st. 2. ZOO).

Stoga ne postoji revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP-a, kako to smatra revident.

Stoga je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 15. rujna 2015.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.