Rev-x-41/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 41/14-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja A. V. iz D., zastupanog po punomoćnici B. S. R., odvjetnici u D., protiv tuženika A. ž. o. d.d. iz Z., zastupanog po punomoćnici S. H., odvjetnici u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 6331/11-2 od 12. veljače 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6849/03-20 od 18. siječnja 2011., u sjednici održanoj 8. travnja 2015.,

p r e s u d i o j e:

I. Djelomično se prihvaća revizija tuženika te se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-6331/11-2 od 12. veljače 2013. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6849/03-20 od 18. siječnja 2011., preinačuju u dijelu u kom je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju zatezne kamate na iznos glavnog duga od 27.325,48 EUR- a u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju strane valute u trenutku njezina ispunjenja tekuće od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007., na način da se sudi:

Nalaže se tuženiku na iznos glavnog duga od 27.325,48 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju strane valute u trenutku njezina ispunjenja isplatiti tužitelju zatezne kamate za razdoblje od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. po kamatnoj stopi koju ovlaštena banka plaća na devizne uloge po viđenju.

II. Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 6331/11-2 od 12. veljače 2013., u preostalom dijelu se odbija kao neosnovana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška podnošenja revizije.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 27.27.325,48 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju strane valute u trenutku njezina ispunjenja, sa zateznom kamatom tekućom od 4. srpnja 2002. do 31. prosinca 2005. po stopi koju banka u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju, od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 23.749,24 kn u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu isplate zateznih kamata na dosuđenu glavnicu za razdoblje od 11. lipnja 2002. do 4. srpnja 2002."

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tuženika te je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod st. I. i st. II. izreke.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP), a koja se odredba u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u vezi s odredbom čl. 29. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 57/11) podnio tuženik iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava.

Tužitelj nije dao odgovor na reviziju tuženika.

Revizija tuženika djelomično je osnovana, a djelomično je neosnovana.

Postupajući sukladno odredbi čl. 392. a. st. 1. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora u revizijskom stadiju postupka je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu kunske protuvrijednosti iznosa od 27.325,48 EUR-a zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 4. srpnja 2002., pa do isplate.

Nižestupanjski sudovi utvrdili su slijedeće činjenice:

- da je sada pokojni M. V. bio osiguranik tuženika po polici osiguranja života broj …,

- da su sastavni dio ugovora o osiguranju života prema navedenoj polici Posebni uvjeti za dopunsko osiguranje od posljedica nesretnog slučaja (dalje: Posebni uvjeti),

- da je prema odredbi čl. 5. st. 2. Posebnih uvjeta određeno da se nesretnim slučajem smatra davljenje i utapanje,

- da je odredbom čl. 8. st. 1. Posebnih uvjeta propisano da je osiguravateljeva obaveza potpuno isključena ako nesretni slučaj nastupi kao posljedica alkohola,

- da je M. V. kao korisnik osiguranja za slučaj smrti označio svoga brata A. V. (ovdje tužitelja),

- da je M. V. preminuo …. u M. u 15,50 sati od posljedica utapanja, te

- da je pokojni M. V. u trenutku smrti imao koncentraciju alkohola u krvi 2,10 g/kg apsolutnog alkohola.

Nižestupanjski sudovi ocijenili su da tuženik na kome je bio teret dokaza (čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP) nije dokazao da bi smrt (utapanje) M. V. nastala kao posljedica njegove alkoholiziranosti.

Suprotno revizijskim navodima tuženika pobijana drugostupanjska presuda nema nedostatke radi kojih se ne bi mogla ispitati. Izreka pobijane drugostupanjske presude je razumljiva i nije u proturječnosti sa jasno i potpuno navedenim razlozima u obrazloženju.

Ključna odlučna činjenica za ishod spornog odnosa među strankama je nepostojanje uzročno posljedične veze između alkoholiziranosti i utapanja pokojnog M. V. Drugostupanjski sud (kao i prvostupanjski sud) o toj činjenici iznio je jasne, potpune i neproturječne razloge.

Naime, tuženik tokom postupka, pa niti u reviziji, na određen način ne iznosi činjenične tvrdnje da bi utapanje M. V. bilo u uzročno posljedičnoj vezi sa njegovom alkoholiziranosti.

S obzirom na izneseno shvaćanje tuženika da je na tužitelju bio teret dokaza na okolnost da utapanje M. V. ne bi bilo u uzročno posljedičnoj vezi sa njegovom alkoholiziranošću, za ukazati je na slijedeće. Takvo shvaćanje tuženika nije prihvatljivo. Naime, kada je čl. 8. st. 1. Posebnih uvjeta određeno da je osiguravateljeva obaveza potpuno isključena ako nesretni slučaj nastupi kao posljedica alkohola, onda se ne pretpostavlja da je nesretni slučaj nastupio kao posljedica alkoholiziranosti unesrećenog pa niti kada je u situaciji unesrećeni nesporno bio alkoholiziran. Ovo stoga što alkoholiziranost sama po sebi uvijek nužno ne mora dovesti do unesrećenja. Stoga kada je tuženik tvrdio da postoji razlog za isključenje njegove obaveze na isplatu osiguranine iz čl. 8. st. 1. Posebnih uvjeta, onda su pravilno nižestupanjski sudovi zaključili da je na tuženiku bio teret dokaza da bi smrt odnosno utapanje M. V. nastupilo kao posljedica njegove alkoholiziranosti.

Dakle, nije u pravu tuženik kada smatra da je u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

U pravu je tuženik kada u reviziji ukazuje da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su tužitelju na dosuđeni iznos glavnog duga (kunske protuvrijednosti iznosa od 27.325,48 EUR-a) za razdoblje od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007., dosudili zatezne kamate po kamatnoj stopi određenoj čl. 1.Uredbe o visini stope zatezne kamate.

Naime, u slučajevima kada sud odredi isplatu protuvrijednosti strane valute u kunama prema tečaju na dan isplate, kao što je to u konkretnom slučaju, do 31. prosinca 2007. zatezne kamate teku u valuti prema tečaju na dan isplate tj. prema stopi koja se u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge odgovarajuće valute po viđenju, a od 1. siječnja 2008., na temelju odredbe 29. st. 2. u vezi čl. 22. st. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08), po stopi koja se određuje za svaku polugodište uvećanje eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjega dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 5 postotnih poena. Ovo stoga, što je odredbom čl. 1065. Zakona o obveznim odnosima propisano da taj zakon stupa na snagu 1. siječnja 2006. s tim da se odredba čl. 29. st. 2. do 6. st. 8 počinju primjenjivati nakon isteka dvije godine od dana stupanja na snagu toga zakona.

Dakle nije u pravu tuženik kada smatra da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo pri dosuđivanju tužitelju zateznih kamata na iznos glavnog duga, za razdoblje od 1. siječnja 2008. pa do isplate po kamatnoj stopi sukladno odredbama čl. 29. st. 2. i čl. 22. st. 4. Zakona o obveznim odnosima.

Radi iznesenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod st. 1. izreke ove presude, odnosno valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučiti kao pod st. II. izreke ove presude.

Zahtjev tuženika za naknadu troška podnošenja revizije je odbijen, jer je tuženik sa revizijom uspio tek u neznatnom dijelu, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi i to sve na temelju odredbe čl. 154. st. 3. i odredbe čl. 166. st. 1. i st. 2. ZPP.

Zagreb, 8. travnja 2015.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.