Legislator Case Law & Legislation
P-1265/2012-35 AI generated

Court dismissed shareholder sale contract claim and adjusted litigation costs based on procedural rules.

Case Number P-1265/2012-35
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The court dismissed the plaintiff's request to compel the defendants to sign a share purchase agreement for 500 shares of L.R.H. d.d. The plaintiff argued for immediate contract formation, while defendants contested the terms and validity. The court rejected the claim as unfounded and subsequently ruled on litigation costs, awarding fees to the fourth defendant while denying excessive claims by the third defendant.

Legislator headnote

AI generated

Zakon o trgovačkim društvima; Zakon o sudskim pristojbama: A court may dismiss a claim to compel share sale contracts if unsupported by evidence and adjust litigation costs based on the value of the subject matter and procedural conduct.

Keywords

AI generated
share purchase agreement compel contract formation litigation costs adjustment shareholder dispute trading company law

Cited Legislation

AI generated
Zakon o trgovačkim društvima
Zakon o sudskim pristojbama Republike Hrvatske

Cited Case Law

AI generated
VTS RH, Pž – 4621/08 od 9.11.12.
godine jer je navode iz tog podneska tuženik mogao iznijeti na tom ročištu na kojem je i predao podnesak, a za zastupanje na tom ročištu mu je priznata naknada troškova pa nije riječ o radnji potrebnoj za vođenje parnice (tako i sudska praksa, VTS RH, Pž – 4621/08 od 9.11.12.).

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

Republika Hrvatska

Trgovački sud u Rijeci

Rijeka, Zadarska 1 i 3

Poslovni broj: 6. P – 1265/2012 – 35

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, u ime Republike Hrvatske, po sucu pojedincu Tamari Jugo Smoljanović, u pravnoj stvari tužitelja B. G. iz Š., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik H. V. odvjetnik u Z., , protiv tuženika 1. G. O., O., OIB: …, 2. O. L., L., OIB: …, kojega zastupaju punomoćnici V. K., E. B., M. N., I. R. i B. P. odvjetnici u R., 3. O. M. D., M. D., OIB …., kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva S. i partneri j.t.d. R., 4. O. M., M., OIB: …, kojega zastupa punomoćnik P. O. odvjetnik u R., i 5. N. L. d.o.o. O., OIB: …, kojega zastupaju punomoćnici V. K., E. B., M. N., I. R. i B. P. odvjetnici u R., radi sklapanja ugovora o prodaji dionica, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 3. veljače 2014. godine u prisutnosti punomoćnika parničnih stranaka, 12. ožujka 2014. godine

p r e s u d i o j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Nalaže se tuženicima G. O., … O., O. L., … L., O. M. D, … M. D., O. M., … M. i društvu N. L. d.o.o., ... O., da u roku od 8 (osam) dana sklope s tužiteljem, B. G., Š., OIB: …, Ugovor o kupoprodaji dionica u obliku javnobilježničke isprave podobne za ovrhu, slijedećeg sadržaja:

UGOVOR O KUPOPRODAJI DIONICA

B. G., Š., OIB: …, kao prodavatelj (dalje u tekstu: "Prodavatelj") s jedne strane i G. O., … O., OIB: …, O. L., … L., OIB: …, O. M. D., … M. D., OIB …, O. M., … OIB: …, N. L. d.o.o. O., OIB: …, kao kupci (dalje u tekstu skupno nazvani: "Kupci") s druge strane, sklopili su Ugovor o kupoprodaji dionica, slijedećeg sadržaja:

Članak 1.

Predmet ovog Ugovora je kupoprodaja dionica izdavatelja L. R. H. d.d. O., MBS: …, (OIB: …) čije se dionice kod S. k. d. d. d.d. (dalje u tekstu: S. vode pod oznakom ….

Članak 2.

Prodavatelj prodaje, a Kupci kupuju 500 (slovima: petstotina) redovnih dionica dioničkog društva L. R. H. d.d., burzovne oznake ….

Članak 3.

Poslovni broj: 6. P – 1265/2012 – 35

3.1 Prodavatelj prodaje, a Kupci kupuju dionice iz članka 2. ovog Ugovora po kupoprodajnoj cijeni od 6.263,28 kn (šesttisućadvjestošezdesettrikuna i dvadeset osamlipa) za jednu dionicu.

3.2 Kupci se obvezuju Prodavatelju za sve dionice iz članka 2. ovog Ugovora odnosno za 500 (petstotina) redovnih dionica dioničkog društva L. R. H. d.d., burzovne oznake …, isplatiti

iznos

od

3.131.640,00

HRK

(slovima:

trimilijunastotridesetjednatisućašestočetrdesetkuna) u roku od 8 (osam) dana od dana sklapanja ovog Ugovora. Kupci se navedeni iznos obvezuju isplatiti na račun broj …. kod P. banke Z. d.d.

Članak 4.

4.1 Prodavatelj se obvezuje Kupcima nakon isplate ukupne kupoprodajne cijene iz članka 3.2. ovog Ugovora, izdati posebnu Potvrdu o isplati kupoprodajne cijene.

4.2 Temeljem ovog Ugovora i Potvrde o isplati kupovine, Prodavatelj ovlašćuje i dopušta Kupcima upis prijenosa dionica u knjigu dionica L. R. H. d.d. i preknjižbu na odgovarajući vlasnički račun u S. bez daljnje dozvole i odobrenja.

Članak 5.

Prodavatelj jamči Kupcima da su sve dionice iz članka 2. ovog Ugovora slobodne od bilo kakvih zaloga, tereta ili prava trećih koja bi umanjivala ili na bilo koji način ograničavala prava njihova imatelja.

Članak 6.

Ugovorne strane prihvaćaju prava i obveze iz ovog Ugovora, koji je sastavljen u obliku javnobilježničkog akta podobnog za ovrhu u skladu s postojećim propisima, te ga u znak prihvata vlastoručno potpisuju.

Prodavatelj: Kupci:

U protivnom gornji će Ugovor zamijeniti ova Presuda.

2. Nalaže se tuženicima G. O., … O., O. L., … L., O. M. D., … M. D., O. M., … M., društvu N. L. d.o.o., … O., da tužitelju isplate zakonske zatezne kamate na iznos od 3.131.640,00 HRK (slovima: trimilijunastotridesetjednatisućašestočetrdesetkuna) tekuće od 15. lipnja 2007. godine pa do 1. siječnja 2008. godine prema U. V. R. H. o visini stope zakonske kamate, a od 1. siječnja 2008. godine pa do isplate u visini koja predstavlja eskontnu stopu H. n. b. koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, u roku od 8 dana.

3. N. se tuženicima G. O., … O., O. L., … L., O. M. D., … M. D., O. M., … M., društvu N. L. d.o.o., … O., da tužitelju nadoknade parnični trošak, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, u roku od 8 dana."

II. Nalaže se tužitelju da plati prvotuženiku, drugotuženiku i petotuženiku iznos 197.720,00 kuna na ime prouzročenog parničnog troška zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi od 12% godišnje, koja na taj iznos teče od 12. ožujka 2014. godine (dana donošenja presude) do isplate, a u slučaju promjene eskontne stope H. n. b., zakonske zatezne kamate će se obračunavati uvećanjem eskontne stope H. n. b. koja je

Poslovni broj: 6. P – 1265/2012 – 35

vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sve u roku od 8 (osam) dana.

III. Nalaže se tužitelju da plati trećetuženiku iznos od 200.787,50 kuna na ime prouzročenog parničnog troška zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi od 12% godišnje, koja na taj iznos teče od 12. ožujka 2014. godine (dana donošenja presude) do isplate, a u slučaju promjene eskontne stope H. n. b., zakonske zatezne kamate će se obračunavati uvećanjem eskontne stope H. n. b. koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena u roku od 8 (osam) dana.

IV. Nalaže se tužitelju da plati četvrtotuženiku iznos od 159.510,00 kuna na ime prouzročenog parničnog troška zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi od 12% godišnje, koja na taj iznos teče od 12. ožujka 2014. godine (dana donošenja presude) do isplate, a u slučaju promjene eskontne stope H. n. b., zakonske zatezne kamate će se obračunavati uvećanjem eskontne stope H. n. b. koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena u roku od 8 (osam) dana.

V. Odbija se zahtjev prvotuženika, drugotuženika i petotuženika za naknadu parničnog troška u preostalom iznosu od 92.710,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi od 12% godišnje, koja na taj iznos teče od 12. ožujka 2014. godine do isplate, a u slučaju promjene eskontne stope H. n. b., zakonske zatezne kamate će se obračunavati uvećanjem eskontne stope H. n. b. koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena kao neosnovan.

VI. Odbija se zahtjev trećetuženika za naknadu parničnog troška u preostalom iznosu od 77.723,50 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi od 12% godišnje, koja na taj iznos teče od 12. ožujka 2014. godine do isplate, a u slučaju promjene eskontne stope H. n. b., zakonske zatezne kamate će se obračunavati uvećanjem eskontne stope H. n. b. koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena kao neosnovan.

VII. Odbija se zahtjev četvrtotuženika za naknadu parničnog troška u preostalom iznosu od 88.708,75 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi od 12% godišnje, koja na taj iznos teče od 12. ožujka 2014. godine do isplate, a u slučaju promjene eskontne stope H. n. b., zakonske zatezne kamate će se obračunavati uvećanjem eskontne stope H. n. b. koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena kao neosnovan.

Obrazloženje

Tužitelj je 13. lipnja 2012. godine podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika radi sklapanja ugovora o prodaji dionica.

Obrazlaže da je tužitelj dioničar trgovačkog društva L. R. H. d.d. O. i da je vlasnik 500 dionica koje su registrirane kod S. k. d. d. d.d. pod oznakom ….

Obrazlaže da je H. a. za n. f. u. konačnim i ovršnim rješenjem, K.: U./…, Ur.broj: … od 4. lipnja 2009. godine utvrdila da je za tuženike 14. lipnja 2007. godine nastala obveza objavljivanja ponude za preuzimanje trgovačkog društva L. r. h. d.d. O.. Iako je obveza objavljivanja ponude za preuzimanje navedenog društva nastala 14. lipnja 2007. godine, tuženici još uvijek istu nisu objavili čime su povrijedili odredbe Zakona o preuzimanju

Poslovni broj: 6. P – 1265/2012 – 35

dioničkih društava, a na čijoj odredbi čl. 49. tužitelj nalazi pravnu osnovu za podnošenje ove tužbe.

Obrazlaže da je Zakon o preuzimanju dioničkih društava propisao način određivanja cijene za pojedinu dionicu prilikom objavljivanja ponude za preuzimanjem, kao i kriterije za uvjete po kojima je morala biti objavljena ponuda za preuzimanje. Konačno je ustvrdio da prema čl. 16. st. 6. Zakona o preuzimanju dioničkih društava prosječna cijena dionica na uređenom tržištu za razdoblje od 14. lipnja do 14. rujna 2007. godine iznosi 6.263,28 kuna, a po kojoj cijeni su tuženici obvezni otkupiti dionice od tužitelja.

Sukladno navedenom, tužitelj predlaže prihvaćanje tužbenog zahtjeva navedenog u izreci ove presude.

Prvotuženik, drugotuženi i petotuženik su u odgovoru na tužbu zaprimljenom 5. srpnja 2012. godine prvenstveno predložili prekid ovog postupka do pravomoćnog okončanja postupka koji se vodi pred H. Klasa: UP/I-…, Ur.broj: …, odnosno do okončanja postupka koji se vodi pred U. sudom R. H. pod poslovnim brojem US-…/2009. Nadalje su ustvrdili da osporavaju tužbu u cijelosti kako po osnovi, tako i po visini.

Obrazlažu da se cijela tužba bazira na pogrešnoj pretpostavci da bi tuženici bili stjecatelji dionica na koji se odnosi Zakon o preuzimanju dioničkih društava (ZPDD/07), odnosno prethodno važeći Zakon o preuzimanju dioničkih društava (ZPDD/02). Tuženici nisu ponuditelji iz odredbe čl. 2. st. 1. t. 4. ZPDD/07, odnosno čl. 2. t. 4. ZPDD/02, tj. nisu subjekti koji su obvezni objaviti ponudu za preuzimanje. Prije svega, tuženici su jedinice lokalne samouprave koji su slijednici bivše O. O., koja je obuhvaćala teritorij svih navedenih jedinica lokalne samouprave. Dakle, ovdje se radi o rješavanju pitanja sukcesije iza bivše općine O. i dovršetka pretvorbe L. R. H. d.d. iz društvenog poduzeća u dioničko društvo. Dakle, ZPDD/07 i ZPDD/02 uopće se ne primjenjuju u ovoj situaciji, a ukoliko se i primjenjuju tada se radi o slučaju iz čl. 14. st. 1. t. 6. ZPDD/07, tj. čl. 7. st. 1. t. 6. ZPDD/02 budući se radi o promjeni pravnog oblika L. R. H. d.d. iz društvenog poduzeća bivšeg sustava u dioničko društvo današnjeg pravnog uređenja u H..

Nadalje, tuženici su prikazali kronologiju pretvorbe L. R. H. d.d., te ustvrdili da se ne radi o stjecanju dionica temeljem kojeg bi nastala obveza objave ponude za preuzimanje već se radi o originarnom stjecanju dionica prilikom pretvorbe društvenog poduzeća L. R. H. u dioničko društvo i okončanju postupka pretvorbe za što su i bile rezervirane dionice sukladno rješenju H. f. za p. iz 1995. godine.

Nadalje, tuženici ističu da su 2. srpnja 2009. godine podnijeli upravnu tužbu protiv rješenja H. a. za n. f. u. Klasa: …, Ur.broj: … od 4. lipnja 2009. godine, a o kojoj sud još uvijek nije odlučio, te su precizirali koje su sve daljnje pravne radnje poduzeli nastavno na predmetno rješenje H. a. za n. f. u. od 4. lipnja 2009. godine.

Potom, tuženici su osporili visinu tužbenog zahtjeva činjeničnim navodom da se u istovrsnim predmetnima "licitira" s različitim vrijednostima po dionici, pa je nemoguće preispitati koja bi uopće cijena dionice bila relevantna za odlučivanje u ovoj parnici.

Četvrtotuženik je u odgovoru na tužbu zaprimljenom 9. srpnja 2012. godine utvrdio da osporava navode tužbe i da se protivi tužbenom zahtjevu budući on ne spada među osobe koje bi bile dužne sklopiti ugovor o kupoprodaji dionica. Navodi da rješenje H. a. za n. f. u. Klasa: …, ur.broj: … od 4. lipnja 2009. godine nije pravomoćno te da je protiv njega izjavljena tužba U. sudu R. H., pa stoga nije osnovan tužbeni zahtjev.

Podredno, osporava visinu tužbenog zahtjeva

Trećetuženik je u odgovoru na tužbu zaprimljenom 10. srpnja 2012. godine ustvrdio da u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev, kako po osnovu, tako i po visini i to

Poslovni broj: 6. P – 1265/2012 – 35

prvenstveno zbog toga što trećetuženik nije ponuditelj u smislu Zakona o preuzimanju dioničkih društava, odnosno ne spada u subjekte koji su Zakonom obvezni objaviti ponudu za preuzimanje.

Glede visine tužbenog zahtjeva, trećetuženik, opreza radi je osporava, obzirom da osporava osnovu tužbenog zahtjeva, pri čemu ističe da tužitelj ničim nije dokazao iznos vrijednosti dionica o kojima traži ugovaranje. Trećetuženik prvenstveno ističe da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.

Trećetuženik tvrdi da je tužba utemeljena na rješenju H. a. za n. f. u., koje je poništeno presudom V. u. suda R. H. poslovni broj Us-…./2009-11 od 13. lipnja 2012. godine. Trećetuženik je stajališta da se ne radi o stjecateljima sukladno navedenim Zakonima o preuzimanju dioničkih društava, već da se radi o originarnom stjecanju dionica iz nedovršene pretvorbe društvenog poduzeća L. R. H. u L. R. H. d.d., odnosno okončanju postupka pretvorbe ili stjecanju dionice u pretvorbi, a s odgodnim učinkom i koje su bile rezervirane sukladno rješenju H. f. za p. iz 1995. godine za korist onih subjekata kojima se u konačnici prizna pravo vlasništva nad nekretninama koje su unesene u temeljni kapital L. R. H. d.d. Temeljni kapital L. R. H. d.d. tijekom cijelog postupka pretvorbe i danas iskazuje se s uključenom vrijednošću nekretnina koje su tuženici, odnosno njihov prednik O. O. cijelo vrijeme bili zemljišno knjižni vlasnici i koje nekretnine su bile u temeljnom kapitalu L. R. H. d.d., a tek je Sporazumom o razrješenju imovinsko pravnih odnosa od 14. lipnja 2007. godine dovršena pretvorba preuzimanjem dijela rezerviranih dionica od H. f. za p. (danas: A…) uz istovremeno davanje tabularnih izjava za predmetne nekretnine za korist L. R. H. d.d., a koja ih je i do navedenog Sporazuma, dakle, i prije Sporazuma imala u svom temeljnom kapitalu.

Nadalje, prvotuženik, drugotuženik i petotuženik su u podnesku zaprimljenom 13. srpnja 2012. godine naveli da je presudom V. u. suda R. H. posl. broj US-…/2009 od 13. lipnja 2012. godine poništeno rješenje H. a. za n. f. usluga Klasa: …., ur.broj: … od 4. lipnja 2009. godine, pa budući tužitelj tužbom traži sklapanje Ugovora o kupoprodaji dionica temeljem tog rješenja kojim se utvrđuje da je za tuženike nastala obveza objavljivanja ponude za preuzimanje dioničkog društva, evidentno je da je otpala osnova tužbenog zahtjeva, zbog čega su tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovani.

Tužitelj je u daljnjem tijeku postupka ustrajao kod tužbe i tužbenog zahtjeva osporavajući tuženikove prigovore.

U podnesku zaprimljenom 24. rujna 2013. godine tužitelj je prije svega predložio da sud odredi prekid ovog postupka dok U. sud R. H. ne odluči o ustavnoj tužbi poslovni broj U- III-…/2012.

Nadalje je istaknuo da V. u. sud R. H. presudom nije meritorno odlučio o postojanju obveze na objavljivanje ponude za preuzimanje od strane tuženika, već je predmet vratio H. na ponovno odlučivanje s obrazloženjem da H. nije uzela u obzir sve dokaze na koje su ukazivali tuženici.

Postupak u odnosu na utvrđivanja obveze radi davanja ponude za preuzimanje trgovačkog društva L. R. H. d.d. nije niti izbliza okončan, jer je pored predmetnog parničnog postupka u kojem tužitelj traži od suda da sam utvrdi postoje obveze za preuzimanje pokrenut postupak pred U. sudom R. H.. Ukoliko bi isti rezultirao ukidanjem odluka V. u. suda rješenje H. bilo bi pravomoćno te bi u situaciji kada sud nije zauzeo stav po pitanju osnovanosti tužbe i zastare tužbenih zahtjeva u postupcima pokrenutim po tužbama radi sklapanja ugovora zbog nepoštivanja stavljanja ponude za preuzimanje, svako odbijanje suda da odluči o obvezi kao prethodnom pitanju i posljedično eventualno preuranjeno odbijanje tužbenog zahtjeva, u slučaju zauzimanja stava suda da subjektivna prava na podnošenje ove vrste tužbe zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina od dana nastanka obveze objave ponude,

Poslovni broj: 6. P – 1265/2012 – 35

neminovno uzrokuju pravni kaos koji bi za posljedicu mogao imati trajno onemogućavanje pružanja sudske zaštite temeljem Zakona o preuzimanju dioničkih društava.

Također je ustvrdio da obveza stavljanja ponude za preuzimanje nastaje ex lege. Pretpostavke koje uz sebe vežu nastanak obveze objave ponude za preuzimanje dioničkih društava propisane su zakonom i to Zakonom o preuzimanju dioničkih društava, a po kojem stjecanje dionica pod određenim pretpostavkama za sobom povlači nastanak obveze preuzimanja dioničkog društva po sili zakona, dok je rješenje H. kao regulatornog tijela isključivo deklaratornog značenja.

Tužitelj je nadalje zauzeo pravni stav prema kojem ovaj sud ima ovlast utvrditi postojanje obveze stavljanja ponude za preuzimanje, a koja se temelji na Sporazumu o razrješenju imovinsko – pravnih odnosa i prijenosu 25% + 1 dionice trgovačkog društva L. R. H. d.d. od 14. lipnja 2007. godine.

Sporazum je sklopljen sa svrhom razrješenja imovinsko – pravnih odnosa, te je temeljem istoga G. O. u ime i za račun ostalih jedinica lokalne samouprave stekao 25% + 1 dionicu trgovačkog društva L. R. H. d.d. Budući da se ne radi niti o jednom od zakonom predviđenih izuzetaka od objavljivanja ponude za preuzimanje, time je za G. O., O. M. D., O. L. i O. M. nastala obaveza objave ponude za preuzimanje. U svrhu ostvarenja zajedničkog upravljanja predmetnim dionicama, G. O. i tužene općine sklopile su 14. listopada 2006. godine Sporazum o ovlašćenju G. O. kojim se G. O. obvezao osnovati društvo s ograničenom odgovornošću i unijeti u to društvo preuzetih 25% + 1 dionicu, dok je istim dogovoren način međusobne raspodjele dionica, kao i upravljanje novoosnovanim trgovačkim društvom, te raspolaganje njegovom imovinom.

Sporazum o ovlaštenju G. O. sproveden je i u praksi, te su 1. lipnja 2007. godine stranke Sporazuma osnovale novo trgovačko društvo N. L. d.o.o. na koje je od strane G. O. i tuženih općina preneseno 25% + 1 dionica trgovačkog društva L. R. H. d.d. Iz teksta Sporazuma razvidno je da je G. O. predmetne dionice stekao ne samo za svoj račun, već i za račun navedenih jedinica lokalne samouprave.

Tužitelj smatra da je upravo Sporazum pravni temelj za stjecanje dionica od strane tuženika između ostaloga kada bi osnova za prijenos dionica bio neki drugi dokument, kao npr. jednostrani zaključak za koji se pozivaju tuženici, onda stranke sporazum naknadno ne bi niti zaključivale.

Navode o izvornom stjecanju pozivom na Zaključak o suglasnosti na program pretvorbe poduzeća DP L. r. h. tužitelj je osporio kao pravno irelevantne navodeći da isti predstavlja jednostrani akt koji nema nikakvu pravnu snagu u odnosu na postupak pretvorbe, pa tako niti ne može utjecati ili mijenjati prava, odnosno obveze određene propisima. Tužitelj također želi istaknuti da je Zaključak pravno ne valjan, odnosno ništetan, te kao takav ne može proizvoditi pravne učinke koje bi u okviru svojeg opsega primjene inače uzrokovao. Naime, jedan od uvjeta za unošenje nekretnina u temeljni kapital trgovačkog društva L. R. H. d.d. bio je taj da A. za r. i r. prihvati program pretvorbe, te da tadašnja općina O. nakon toga pribavi od V. R. suglasnost da se nekretnine koje su trebale biti uključene u temeljni kapital društva izuzmu od zabrane raspolaganja utvrđene Zakonom o zabrani prijenosa prava raspolaganja i korištenja određenih nekretnina u društvenom vlasništvu na druge korisnike, odnosno u vlasništvu fizičkih i pravnih osoba. No, niti jedan od ova dva uvjeta iz Zaključka nije ispunjen, s tim da neovisno o tome je li navedeni Zaključak ništetan razvidno je da isti nema takvu pravnu snagu da bi utjecao na isključenje obveze objave javne ponude za preuzimanje.

Zaključio je da kada bi se stjecanjem 24,64% dionica društva tretiralo kao izvorno stjecanje, razlika u broju dionica do 25% + 1 dionica se nikako ne može smatrati izvornim stjecanjem, zbog čega je stjecanje tog broja dionica podložno primjeni Zakona o preuzimanju dioničkih društava.

Poslovni broj: 6. P – 1265/2012 – 35

Predložio je da sud kao prethodno pitanje utvrdi da je za tuženike nastala obveza objave ponude za preuzimanje.

Sud je na ročištu održanom 26. rujna 2013. godine odbio tužiteljev prijedlog da se u ovom postupku odredi prekid postupka do odluke U. suda R. H. o ustavnoj tužbi poslovni broj U-III-…/2012.

Odredba čl. 213. st. 1. t. 1. ZPP-a propisuje da će sud odrediti prekid postupka ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju (čl. 12.). Nadalje, odredba čl. 12. st. 1. propisuje da ako odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sudu ili drugo nadležno tijelo, sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno.

U konkretnom slučaju postoji Zaključak nadležnog tijela – H.-e od 4. listopada 2012. godine kojim je obustavljen postupak u vezi utvrđivanja obveze objavljivanja ponude za preuzimanje društva L. R. H. d.d. O., kao i odluka V. u. suda R. H. poslovni broj Us – …/2009 od 13. lipnja 2012. godine, kojim je poništeno ranije rješenje H.-e od 4. lipnja 2009. godine. Stoga je sud odbio odrediti prekid ovog postupka budući da je o prethodnom pitanju obveze objavljivanja ponude za preuzimanje društva L. R. H. d.d. O. nadležno tijelo već donijelo odluku.

Nadalje, trećetuženik je u podnesku zaprimljenom 26. rujna 2013. godine naveo da je H.-a donijela Zaključak od 4 listopada 2012. godine i Zaključak od 22. studenog 2012. godine kojim se obustavlja upravni postupak koji je ista pokrenula po službenoj dužnosti u vezi utvrđivanja obveze objavljivanja ponude za preuzimanje društava L. r. h. d.d. O..

Nadalje, prvotuženik, drugotuženik i petotuženik su u podnesku zaprimljenom 1. listopada 2013. godine naveli da iz presude V. u. suda RH poslovni broj US-…/09 od 13. lipnja 2012. godine kojom presudom je poništeno rješenje H. a. za n. f. u. Klasa: …, Ur.broj: … od 4. lipnja 2009. godine, kao i iz Zaključka H. a. za n. f. u. Klasa: … od 4. listopada 2012. godine jasno proizlazi da tuženici nisu ponuditelji iz odredbe čl. 2. st. 1. t. 4. ZPDD/07, odnosno čl. 2. t. 4. ZPDD/02, tj. nisu subjekti koji su obvezni objaviti ponudu za preuzimanje. Budući da tužitelj tužbom traži sklapanje Ugovora o kupoprodaji dionica, a temeljem rješenja H. a. za n. f. u. kojim se utvrđuje da je za tuženike nastala obveza objavljivanja ponude za preuzimanje dioničkog društva, evidentno je da je otpala osnova tužbenog zahtjeva, zbog čega su tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovani.

Nadalje su ustvrdili da obzirom iz presude V. u. suda RH proizlazi da isti nisu subjekti koji su obvezni objaviti ponudu za preuzimanje sukladno odredbi čl. 32. Zakona o preuzimanju dioničkih društava i čl. 62. Zakona o upravnim sporovima, to H. a. za n. f. u. nema obvezu donijeti nikakvo novo rješenje, pa je stoga donijela Zaključak o obustavi postupka.

Konačno, prvotuženik, drugotuženik i petotuženik ističu da ovaj sud nije nadležan utvrditi postojanje obveze stavljanja ponude za preuzimanje budući da je V. u. sud RH jasno utvrdio da ne postoji obveza tuženika za objavljivanje ponude, te budući je H. a. za n. f. u. obustavila taj postupak utvrđivanja obveze.

Četvrtotuženik se u podnesku zaprimljenim kod suda 7. listopada 2013. godine protivio preinaci tužbe jer smatra da nije u skladu s načelom ekonomičnosti postupka. U cijelosti je ustrajao kod ranije iznesenih navoda.

Trećetuženik se u podnesku zaprimljenom kod suda 14. listopada 2013. godine protivio preinaci tužbe.

Poslovni broj: 6. P – 1265/2012 – 35

Sud je izveo dokazni postupak uvidom u dokumentaciju koja je priložena spisu, utvrđujući odlučne činjenice savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza posebno te svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sve sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP-a, Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13).

Na temelju izvedenog dokaznog postupka sud utvrđuje slijedeće:

Tužbeni zahtjev je u cijelosti neosnovan.

Tužbenim zahtjevom tužitelj traži od tuženika sklapanje Ugovora o kupoprodaji ukupno 500 (slovima: petstotina) redovnih dionica izdavatelja L. R. H. d.d. O., oznake …

Ovaj sud utvrđuje da je tužitelj dioničar javnog trgovačkog društva L. R. H. d.d. O., čije se dionice kod S. k. d. d. d.d. Z. vode pod oznakom …, pri čemu je tužitelj imatelj 500 (slovima: petstotina) dionica izdavatelja L. R. H. d.d. O.. Navedeno je sud utvrdio uvidom u potvrdu o vrijednosnim papirima P. b. Z. d.d. na dan 11. lipnja 2012. godine (list 17 spisa). U tom smislu ovaj sud utvrđuje da tužitelj ima aktivnu legitimaciju za vođenje ovog postupka, odnosno ima pravo zahtijevati od tuženika sklapanje Ugovora o kupoprodaji dionica društva L. R. H. d.d. O..

Nadalje, ovaj sud utvrđuje da nije sporno da je H. a. za n. f. u. (dalje: H.) 4. lipnja 2009. godine donijela rješenje Klasa: …, Ur.broj: …, kojim je utvrđeno da je za G. O., O. M., O. M. D., O. L. i trgovačko društvo N. L. d.o.o. O., 14. lipnja 2007. godine nastala obveza objavljivanja ponude za preuzimanje dioničkog društva L. R. H. d.d. O.. U obrazloženju tog rješenja navedeno je da je za G. O., O. M., O. M. D., O. L. i trgovačko društvo N. L. d.o.o. O. obveza objavljivanja ponude za preuzimanje društva L. R. H. d.d. nastala sklapanjem Sporazuma o razrješenju imovinsko – pravnih odnosa i prijenosu 25% + 1 dionice L. R. H. od 14. lipnja 2007. godine. H. nije prihvatila stajalište G. O. da je on dionice društva L. R. H. d.d. stekao izvorno u postupku pretvorbe društva, već je upravo suprotno na temelju dokumentacije koju joj je dostavio ovaj sud, ustvrdila da iz iste nije vidljivo da su G. O., odnosno njegovi pravni slijednici dionice društva L. R. H. stekli izvorno. Primjerice, iz Statuta društva iz 1999. godine vidljivo je da su osnivačke dionice prenesene na: H. f. za r., R. fond M. i invalidskog osiguranja radnika, R. fond M. i invalidskog osiguranja individualnih poljoprivrednika R. H., djelatnike društva, umirovljenike i djelatnike državnih organa. Nadalje, utvrđeno je da se ni Zaključak od 20. ožujka 1992. godine ne može smatrati valjanim pravnim poslom u smislu čl. 128. st. 1. Zakona o tržištu vrijednosnih papira. Sve navedeno sud je utvrdio uvidom u predmetno rješenje (list 9 – 16 spisa).

Nadalje, nije sporno da je protiv predmetnog rješenja H.-e od 4. lipnja 2009. godine pokrenut upravni spor u kojem je V. u. sud R. H. u predmetu pod poslovnim brojem US- …/2009, 13. lipnja 2012. godine donio presudu kojom je tužba tužitelja (ovdje tuženika) uvažena, te je poništeno predmetno rješenje H. od 4. lipnja 2009. godine. Iz obrazloženja presude proizlazi u bitnome stajalište V. u. suda R. H. po kojem je H. pogrešno cijenila Sporazum o razrješenju imovinsko – pravnih odnosa i prijenosu 25% + 1 dionice L. R. H. od 14. lipnja 2007. godine budući iz istoga proizlazi da se radilo o izvornom stjecanju, odnosno preuzimanju dionica pri osnivanju (pretvorbi) društva L. R. H.. I to je sud utvrdio uvidom u predmetnu presudu (list 92 – 94 spisa).

Potom, nije sporno niti to da je Zaključkom od 4. listopada 2012. godine H. obustavila postupak koji je pokrenula po službenoj dužnosti u vezi utvrđivanja obveze objavljivanja

Poslovni broj: 6. P – 1265/2012 – 35

ponude za preuzimanje društva L. R. H. d.d. od strane ovdje tuženika. U obrazloženju tog zaključka o obustavi postupka utvrđeno je da H. kao nadležno tijelo za ocjenu postojanja obveze objavljivanja ponude za preuzimanje društva, slijedi načelo obvezatnosti sudskih presuda, pa tako i presude V. u. suda RH u kojoj je izražen pravni stav da za tužitelje (ovdje tuženike) nije nastala obveza objavljivanja ponude za preuzimanje društva L. R. H. d.d., a zbog čega je postupak po službenoj dužnosti obustavljen. Isti zaključak ispravljen je zaključkom od 22. studenoga 2012. godine. Sve navedeno, sud je utvrdio uvidom u te zaključke (list 113 – 115, 251 spisa).

Sporno jest, je li tužiteljev tužbeni zahtjev osnovan, obzirom na tuženikova osporavanja istoga činjeničnim navodima u kojima u bitnome osporavaju zakonitost rješenja H. od 4. lipnja 2009. godine, a nakon što je ipak predmetno rješenje poništeno, ukazuju na nepostojanje pravne osnove za usvajanje tužbenog zahtjeva.

Ovaj sud kao odlučno utvrđuje da je presudom V. u. suda RH kojom je poništeno rješenje H. od 4. lipnja 2009. godine pravomoćno riješeno pitanje postojanja obveze objavljivanja ponude za preuzimanje i u tome se očituje njezin pravni učinak. Naime, imajući u vidu doseg te iste odluke (presude V. u. suda RH), kao i sadržaj njezina obrazloženja temeljem kojega je u ostalom i donijeta odluka o poništenju upravnog akta, ovaj sud utvrđuje da je u odnosu na taj činjenični supstrat faktički meritorno odlučeno. To stoga što Zakon o preuzimanju dioničkih društava (dalje: ZPDD, Narodne novine broj 109/07) ne propisuje obvezu utvrđivanja nepostojanja obveze objavljivanja ponude za preuzimanje. Zbog toga je pravni stav ovoga suda, da sama priroda stvari predmetnog upravnog spora nije zahtijevala da se presudom riješi upravna stvar, a koja bi u svemu zamijenila poništeni akt u smislu čl. 42. st. 2. Zakona o upravnim sporovima (dalje: ZUS, Narodne novine broj 53/91, 9/92 i 77/92). Osim toga, iz samog poništenja citiranog upravnog akta proizlazi da takva obveza na strani tuženika, u stvari, ne postoji.

I upravo zbog toga, što ne postoji po ZPDD-u obveza na strani H. donositi rješenje o nepostojanju obveze za objavljivanje ponude za preuzimanjem, logično je donošenje H.-nog Zaključka o obustavi postupka od 4. listopada 2012. godine (ispravljenog Zaključkom od 22. studenoga 2012. godine). Upravo je u obrazloženju predmetnog Zaključka H. istaknula da je V. u. sud poništio njezino rješenje iz materijalno – pravnih razloga, odnosno zbog pogrešne primjene ZPDD-a, pa je to tijelo zaključilo da ne može tu upravnu stvar riješiti drugačije nego što je to V. u. sud RH odredio svojim pravnim shvaćanjem izraženim u presudi, a koji je H. dužna uvažiti.

Obzirom da je V. u. sud RH kao nadležni sud poništio odluku kojom je bila utvrđena obveza objave ponude za preuzimanje, ista odluka prema stavu ovog suda, predstavlja prethodno pitanje i obvezna je temeljem odredbe čl. 4. ZUS-a, koji se primjenjuje na temelju odredbe čl. 90. ZUS-a (Narodne novine broj 20/10). Dakle, pravni učinci predmetne odluke moraju se nedvojbeno priznati i u ovom postupku, posljedično čemu ovaj sud nije mogao kao prethodno pitanje odlučivati o obvezi ponude za preuzimanje.

Dodatno se napominje kako je dakle tužitelj predložio da sud sam utvrdi da je za tuženike nestala obveza objave ponude za preuzimanje, o kojem pitanju je već odluku donijelo nadležno tijelo. Tuženici su tijekom postupka naveli kako je time tužitelj preinačio tužbeni zahtjev te su se protivili preinaci. No, nije riječ o preinaci tužbenog zahtjeva sukladno odredbi čl. 191. st. 1. ZPP-a već jedino o prijedlogu tužitelja da sud o tom pitanju odluči kao o prethodnom pitanju prije donošenja presude.

Sukladno svemu navedenome, a kako je u stvari pravomoćno odlučeno da ne postoji obveza objavljivanja ponude za preuzimanje na strani tuženika, to je tužiteljev zahtjev za

Poslovni broj: 6. P – 1265/2012 – 35

sklapanje Ugovora o kupoprodaji dionica temeljem odredbe čl. 49. ZPDD-a ovaj sud ocijenio pravno neosnovanim (točka I. izreke presude).

Nadalje, u odnosu na citiranu odredbu čl. 49. ZPDD-a ističe se da ovaj sud smatra točnim tužiteljev argument po kojem obveza objave ponude nastaje ex lege na temelju te zakonske odredbe. Međutim, u situaciji, kada je ispunjenje uvjeta u vezi s nastankom obveze objavljivanja ponude za preuzimanje, bilo podvrgnuto nadzoru nadležne Agencije, kao i uostalom sudskom nadzoru takve odluke, ovaj je sud iz razloga pravne sigurnosti dužan poštovati takve odluke. To je razlog više neosnovanosti tužbenog zahtjeva radi sklapanja Ugovora budući je poništenjem rješenja H. od 4. lipnja 2009. godine prihvaćen faktični učinak odluke V. u. suda RH o tome da ne postoji na strani tuženika obveza objavljivanja. Nadalje, sama okolnost što tužitelj nije sudjelovao u svojstvu stranke u postupcima pred H.-om ili V. u. sudu RH ne predstavlja relevantnu okolnost za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva. To stoga što se učinak pravomoćnosti ne proteže samo na stranke u postupku, već i na druge pravne subjekte na koje se može odnositi.

Budući da je sud na temelju utvrđenog činjeničnog stanja i zauzetog pravnog stava odbio tužbeni zahtjev, smatrao je suvišnim ocjenjivati ostale navode i dokaze parničnih stranaka.

Tužitelj je uz podnesak zaprimljen 26. rujna 2013. godine dostavio u spis nacrt prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju dioničkih društava, te ustvrdio da je iz istoga, točnije čl. 33. tog Zakona, razvidno ono što tužitelj tvrdi tijekom postupka, a to je da obveza nastaje ex lege, a da dioničari mogu neovisno od H. pokrenuti postupak pred nadležnim trgovačkim sudom.

Međutim, predmetni Zakon ne može se primijeniti u ovoj pravnoj stvari budući isti kao takav nije stupio na snagu.

Odluku o parničnom trošku prvotuženika, drugotuženika i petotuženika sud je donio na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a. Sud je prvotuženiku, drugotuženiku i petotuženiku, sukladno vrijednosti predmeta spora od 3.131.640,00 kuna, priznao parnični trošak u iznosu od 197.720,00 kuna (t. II. izreke presude).

Stoga je sud prvotuženiku, drugotuženiku i petotuženiku priznao trošak koji se odnosi na trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu u ukupnom iznosu od 7.800,00 kuna (2.600,00 x 3) sukladno Zakonu o sudskim pristojbama Republike Hrvatske (Narodne novine broj 26/03 - pročišćeni tekst, 125/11, 112/12 i 157/13), te trošak zastupanja po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, dalje: Tarifa) koji se sastoji od troška sastava odgovora na tužbu u iznosu od 37.584,00 kuna (31.310,00 kuna uvećan za 20%) sukladno Tbr. 8/1 i Tbr. 36/1, trošak sastava podneska od 13. srpnja 2012. godine, u privitku kojeg dostavlja presudu Visokog upravnog suda u iznosu od 600,00 kuna sukladno Tbr. 8/3 i Tbr. 36/1 (tuženici 1., 2. i 5 su tražili naknadu u iznosu od 37.584,00 kuna uvećano za PDV), trošak sastava podneska od 1. listopada 2013. godine u iznosu od 37.584,00 kuna sukladno Tbr. 8/1 i Tbr. 36/1, troška zastupanja na ročištima 26. rujna 2013. godine i 3. veljače 2014. godine u iznosu od po 37.584,00 kuna (ukupno 75.168,00 kuna) sukladno Tbr. 9/1 i Tbr. 36/1, trošak zastupanja na ročištu 19. prosinca 2013. godine u iznosu od 600,00 kuna sukladno Tbr. 9/5 i Tbr. 36/1 budući da je na tom ročištu tužitelj u spis uložio podnesak, a tuženici su tražili rok za očitovanje na navode iz tog podneska te je ročište odgođeno prije početka raspravljanja, trošak zastupanja na ročištu za objavu presude 12. ožujka 2014. godine u iznosu od 600,00 kuna sukladno Tbr. 9/3 i Tbr. 36/1 te PDV od 25% u iznosu od 37.837,00 kuna sukladno Tbr. 42.

Poslovni broj: 6. P – 1265/2012 – 35

Zahtjev prvotuženika, drugotuženika i petotuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od ukupno 92.710,00 kuna je neosnovan (t. V. izreke presude).

Sud navedenim tuženicima nije priznao trošak u navedenom iznosu, koji predstavlja razliku između naknade koju su isti tražili i naknade koju im je sud priznao za pojedine radnje, kako je naprijed obrazloženo.

Sud je trećetuženiku, sukladno vrijednosti predmeta spora od 3.131.640,00 kuna, priznao parnični trošak u iznosu od 200.787,50 kuna (t. III. izreke presude).

Sud je trećetuženiku priznao trošak koji se odnosi na trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu u iznosu od 2.600,00 kuna sukladno Zakonu o sudskim pristojbama Republike Hrvatske, te trošak zastupanja po Tarifi koji se sastoji od troška sastava odgovora na tužbu u iznosu od 31.310,00 kuna sukladno Tbr. 8/1, trošak sastava podneska od 11. rujna 2012. godine u iznosu od 500,00 kuna sukladno Tbr. 8/3, trošak sastava podneska od 26. listopada 2012. godine u iznosu od 31.310,00 kuna sukladno Tbr. 8/1, troška zastupanja na ročištima 26. rujna 2013. godine i 3. veljače 2014. godine u iznosu od po 31.310,00 kuna (ukupno 62.620,00 kuna) sukladno Tbr. 9/1, trošak zastupanja na ročištu 19. prosinca 2013. godine u iznosu od 500,00 kuna sukladno Tbr. 9/5 budući da je na tom ročištu tužitelj u spis uložio podnesak, a tuženici su tražili rok za očitovanje na navode iz tog podneska te je ročište odgođeno prije početka raspravljanja odnosno na kojem ročištu se nije raspravljalo o glavnoj stvari ili procesnim pitanjima, nisi su se izvodili dokazi (trećetuženik je tražio naknadu u iznosu od 31.310,00 kuna uvećano za PDV), trošak sastava podneska od 11. listopada 2013. godine u iznosu od 31.310,00 kuna sukladno Tbr. 8/1, troška sastava podneska od 10. siječnja 2014. godine, u kojem ponavlja navode iznijete ranije tijekom postupka u iznosu od 500,00 kuna sukladno Tbr. 8/3 (trećetuženik je tražio naknadu za tu radnju u iznosu od 31.310,00 kuna uvećano za PDV), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude 12. ožujka 2014. godine u iznosu od 500,00 kuna sukladno Tbr. 9/3, te PDV od 25% u iznosu od 39.637,50 kuna sukladno Tbr. 42.

Zahtjev trećetuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od ukupno 77.723,50 kuna je neosnovan (t. VI. izreke presude).

Sud trećetuženiku nije priznao trošak u navedenom iznosu, koji predstavlja razliku između naknade koju je trećetuženik tražio i naknade koju mu je sud priznao za pojedine radnje, kako je naprijed obrazloženo.

Nadalje, sud trećetuženiku nije priznao zahtjev za naknadu troška sastava podneska od 25. rujna 2013. godine u iznosu od 500,00 kuna uvećano za PDV, koji je tužitelj predao na ročištu 26. rujna 2013. godine jer je navode iz tog podneska tuženik mogao iznijeti na tom ročištu na kojem je i predao podnesak, a za zastupanje na tom ročištu mu je priznata naknada troškova pa nije riječ o radnji potrebnoj za vođenje parnice (tako i sudska praksa, VTS RH, Pž – 4621/08 od 9.11.12.).

Sud također trećetuženiku nije priznao zahtjev za naknadu troškova poštarine budući da te troškove trećetuženik ničim nije dokazao.

Sud je četvrtotuženiku, sukladno vrijednosti predmeta spora od 3.131.640,00 kuna, priznao parnični trošak u iznosu od 159.510,00 kuna (t. IV. izreke presude).

Sud je četvrtotuženiku priznao trošak koji se odnosi na trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu u iznosu od 2.600,00 kuna sukladno Zakonu o sudskim pristojbama Republike Hrvatske (četvrtotuženik je neosnovano tražio naknadu za sudsku pristojbu za odgovor na tužbu u iznosu od 5.000,00 kuna), te trošak zastupanja po Tarifi koji se sastoji od troška sastava odgovora na tužbu u iznosu od 31.132,00 kuna sukladno Tbr. 8/1, trošak

Poslovni broj: 6. P – 1265/2012 – 35

sastava podneska od 7. listopada 2013. godine u iznosu od 31.132,00 kuna sukladno Tbr. 8/1, troška zastupanja na ročištima 26. rujna 2013. godine i 3. veljače 2014. godine u iznosu od po 31.132,00 kuna (ukupno 62.264,00 kuna) sukladno Tbr. 9/1, trošak zastupanja na ročištu 19. prosinca 2013. godine u iznosu od 500,00 kuna sukladno Tbr. 9/5 budući da je na tom ročištu tužitelj u spis uložio podnesak, a tuženici su tražili rok za očitovanje na navode iz tog podneska te je ročište odgođeno prije početka raspravljanja odnosno na kojem ročištu se nije raspravljalo o glavnoj stvari ili procesnim pitanjima, nisi su se izvodili dokazi (četvrtotuženik je tražio naknadu u iznosu od 31.132,00 kuna uvećano za PDV), troška sastava podneska od 27. prosinca 2013. godine, u kojem ponavlja navode iznijete ranije tijekom postupka u iznosu od 500,00 kuna sukladno Tbr. 8/3 (trećetuženik je tražio naknadu za tu radnju u iznosu od 31.132,00 kuna uvećano za PDV), te PDV od 25% u iznosu od 31.382,00 kuna sukladno Tbr. 42.

Zahtjev četvrtotuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od ukupno 88.708,75 kuna je neosnovan (t. VII. izreke presude).

Sud četvrtotuženiku nije priznao trošak u navedenom iznosu, koji predstavlja razliku između naknade koju je četvrtotuženik tražio i naknade koju mu je sud priznao za pojedine radnje, kako je naprijed obrazloženo.

Rijeka, 12. ožujka 2014. godine

Sudac

Tamara Jugo Smoljanović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 8 (osam) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu.