Rev-x-225/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev-x 225/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, dr. sc. Ivana Kaladića, mr. sc. Lucije Čimić, Davorke Lukanović- Ivanišević i Ivke Zlokić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B. iz B., Općina Sveta Nedjelja, kojeg zastupa A. V., odvjetnik iz Z., protiv I-tužene C. o. d.d. Z., i II-tuženog „Z.“ L., kojeg zastupa I. K., odvjetnik iz I., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu broj V Gž-7895/95 od 1. listopada 1996., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu broj Pn-4623/94 od 14. lipnja 1995., u sjednici održanoj 21. srpnja 2009.,

p r e s u d i o j e:

Djelomično se prihvaća revizija tužitelja i preinačuje presuda Županijskog suda u Gradu Zagrebu broj V Gž-7895/95 od 1. listopada 1996. i presuda Općinskog suda u Zagrebu broj Pn-4623/94 od 14. lipnja 1995. u odluci o parničnom trošku i sudi:

Nalaže se tuženicima solidarno u roku od 15 dana isplatiti tužitelju u ime parničnog troška pored dosuđenog iznosa 4.910,40 kn još i iznos 4.910,40 kn, ukupno 9.820,80 kn sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku po stopi utvrđenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate počevši od 14. lipnja 1995. do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do isplate obračunate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena.

U preostalom dijelu revizija se kao neosnovana odbija.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja, koja je potvrđena presudom suda drugog stupnja je suđeno:

„Tuženici su dužni solidarno isplatiti tužitelju iznos od 78.680,00 kn sa zateznom kamatom po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate tekućom od 14. lipnja 1995. do isplate, te naknaditi parnični trošak u iznosu od 4.910,40 kn, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa od 78.680,00 kn do zatraženog iznosa od 504.083,75 kn, za iznos od 425.403,75 kn, te se odbija sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim traži kamatu na glavnicu od 22. ožujka 1994. do 14. lipnja 1995., te dijelom tužbenog zahtjeva kojim traži kamatu na parnični trošak od dana donošenja presude pa do isplate.“

Protiv citirane presude, a za dio za koji je odbijen s traženjem kao i glede odluke o parničnom trošku tužitelj je izjavio reviziju, pa istu pobija zbog bitne povrede odredaba Zakona o parničnom postupku i zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da nižestupanjske presude u pobijanom dijelu budu preinačene, te mu dosuđena naknada štete u višem iznosu od dosuđenog s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana štetnog događaja do isplate parnični trošak u cijelosti s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, kao i trošak revizije s kamatama od dana donošenja presude pa do isplate.

Protivna stranka nije dostavila odgovor na reviziju.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o reviziji nije izjasnio. Revizija je djelomično osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu, kao i pravilnost postupka koji je prethodio njezinom donošenju ovaj sud je utvrdio da ne postoji bitna povreda odredaba Zakona o parničnom postupku iz čl. 354. st. 2. toč. 10. („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP) na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 386. ZPP-a.

Revident niti izričito, a niti opisno ne ukazuje u čemu nalazi bitnu povredu odredaba ZPP-a, radi čega se revizijski navod bitne povrede odredaba ZPP-a ukazuje neosnovanim.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete proizišle mu iz prometne nezgode koja se dogodila 22. ožujka 1994. u kojoj je zadobio teške tjelesne povrede zbog kojih mu je nastala materijalna i nematerijalna šteta.

U ovom stadiju postupka je prijeporna visina dosuđene nematerijalne štete tužitelju, vrijeme od kada tužitelju pristoji pravo kamata na dosuđenu nematerijalnu štetu, kao i visina pripadajućeg parničnog troška tužitelju i tijek kamate na isti.

U postupku je utvrđeno da je tužitelj kao suvozač povrijeđen u prometnoj nezgodi koja se dogodila 22. ožujka 1994. u kojoj je zadobio udarno krvne podljeve i natučenja glave i lica, potres mozga, veliku ranu razderotinu lijeve strane lice, nosa, gornje usnice usta, udarne ozljede i natučenje, te ranu razderotinu lijevog koljena, ranu razderotinu gornjeg kapka lijevog oka, te donje usnice usta. Zbog zadobivenih povreda tužitelj je trpio bolove jakog intenziteta 8 dana, srednjeg intenziteta 10 dana i slabijeg intenziteta 30 dana. Pretrpio je i strah jakog intenziteta u trajanju od oko 2 dana, a srednje jaki strah 10-ak dana. Od zadobivenih ozljeda došlo je do smanjenja životnih i radnih sposobnosti tužitelja za 25%. Na licu tužitelja od zadobivenih povreda da je ostalo niz ožiljaka, (na gornjem kapku lijevog oka i na donjoj usnici usta niz manjih, a veći ožiljak duljine oko 7 cm se proteže preko nosa na lijevu stranu lica).

Tužitelj da je doživio prometnu nezgodu u dobi od 18 godina.

S obzirom na iznijeta utvrđenja i po pravnom stajalištu ovog revizijskog suda nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo dosuđujući tužitelju naknadu za pretrpljene bolove u iznosu 9.000,00 kn, satisfakciju zbog smanjenja životnih aktivnosti u iznosu 36.000,00 kn, s osnova pretrpljenog straha u iznosu 7.000,00 kn, te naruženja u iznosu 25.000,00 kn. Ovo stoga što su dosuđeni iznosi s naprijed navedenih osnova dosuđeni u skladu sa odredbom čl. 200. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO) kojom je propisano da će sud za pretrpljene fizičke boli, za pretrpljene duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti, naruženosti, te za pretrpljeni strah ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju dosuditi pravičnu novčanu naknadu, te da će sud pri odlučivanju o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, te o visini njezine naknade voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom prirodom i društvenom svrhom.

Dakle, revident neosnovano prigovara da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo odlučujući o visini zatražene nematerijalne štete, jer i po mišljenju ovog suda dosuđeni iznosi predstavljaju pravičnu novčanu naknadu u smislu citirane zakonske odredbe.

Pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da tužitelju ne pristoji kamata na dosuđenu naknadu nematerijalne štete od štetnog događaja pa do dana zaključenja glavne rasprave pred prvostupanjskim sudom, jer se visina nematerijalne štete dosuđuje u vrijeme zaključenja glavne rasprave.

Utemeljeno međutim revident izjavljuje reviziju u odnosu na dosuđeni mu parnični trošak, kao i u odnosu na određenu kamatu na isti.

Naime, u ovom postupku je bio sporan i osnov i visina traženja tužitelja koje je trebalo raspraviti u tijeku postupka, što znači da je s obzirom na ovu činjenicu tužitelju pored već dosuđenog parničnog troška po nižestupanjskim sudovima koji mu je dosuđen uzimajući u obzir visinu uspjeha u parnici trebalo dosuditi još i iznos od 4.910,40 kn, jer je tuženik osporavao i osnov tužbenog traženja, a ne srazmjerno njegovom ukupnom uspjehu u sporu.

Revidentu nije dosuđen trošak revizije, jer u revizijskom postupku nije uspio u pogledu glavnog zahtjeva već samo u pogledu sporednih traženja.

Stoga okolnost da je pobijana presuda preinačena samo glede parničnog troška nema za obvezu tuženika da tužitelju naknadi troškove revizije (čl. 166. st. 2. u svezi s odredbom čl. 154. ZPP-a).

Pravo vjerovnika na zatezne kamate priznato je u odredbi čl. 20. Zakona o ovršnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92 i 29/99) i to od dana donošenja prvostupanjske presude, pa je stoga preinačenjem nižestupanjskih odluka od tog dana revidentu priznato pravo na sporne zatezne kamate na parnični trošak, radi čega je u tom dijelu i prihvaćena revizija.

Iz iznijetih razloga, a temeljem odredbe čl. 393. i čl. 395. st. 1. ZPP-a valjalo je djelomično prihvatiti, a djelomično odbiti reviziju tužitelja i presuditi kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 21. srpnja 2009.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.