Croatian Supreme Court dismisses appeal as inadmissible due to low case value and lack of significant legal question.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal as inadmissible because the disputed amount did not exceed the monetary threshold for ordinary appeals. The defendant argued that the lower courts incorrectly applied burden of proof standards regarding dignity violations under the Anti-Discrimination Act, but failed to specify a significant legal issue or provide reasons for its importance. Consequently, the court ruled that the appeal violated procedural requirements for both monetary limits and the necessity of raising a question of uniform legal application.
Legislator headnote
AI generatedčl. 382. st. 1. i 2. ZPP; čl. 392. st. 1. i 392. b st. 2. i 3. ZPP: An appeal is inadmissible if the disputed value falls below the statutory limit and the appellant fails to identify a specific legal question of importance for the uniform application of law.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revr 600/17-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužiteljice E. M. iz V., OIB: …, koju zastupaju punomoćnici Ž. Š. i V. Š. B., odvjetnici u O., protiv tuženika V. „L. R.“ u V., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik K. R., odvjetnik u O., radi utvrđenja povrede dostojanstva i uznemiravanja na radu, te popravljanja štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R - 185/17-2 od 18. travnja 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru broj Pr - 298/2016-14 od 1. prosinca 2016., u sjednici održanoj 13. prosinca 2017.,
r i j e š i o j e:
Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.
Obrazloženje
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim se utvrđuje da je tuženik kao poslodavac počinio radnje uznemiravanja i povrede dostojanstva na radu prema tužiteljici kao radnici vrijeđanjem i ponižavanjem od strane dekana, u dijelu kojim se nalaže tuženiku tužiteljici naknaditi štetu radi povrede prava osobnosti zbog uznemiravanja i povrede dostojanstva radnika u iznosu od 10.000,00 kuna s pripadajućom zateznom kamatom (sve kako je to precizno prihvaćeno izrekom pod t. I. prvostupanjske presude), te u dijelu kojim je određeno da svaka stranka snosi svoje parnične troškove (izreka pod t. III. prvostupanjske presude).
Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz odredbi čl. 382. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), uz prijedlog da revizijski sud ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.
Tužiteljica je odgovorila na reviziju tuženika s prijedlogom da se ista odbaci kao nedopuštena, odnosno odbije kao neosnovana.
Revizija tuženika je nedopuštena.
Zahtjev tužiteljice upravljen na utvrđenje da ju je tuženik uznemiravao i povrijedio njeno dostojanstvo na radu, te naknadu neimovinske štete prouzročene takvim ponašanjem, postavljen je i nižestupanjski sudovi su o istom odlučili u smislu odredbe čl. 17. Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine" broj 112/12 – dalje: ZSD).
Prema odredbi čl. 23. ZSD-a, u postupcima iz čl. 17. ovog Zakona (postupci za suzbijanje diskriminacije) revizija je uvijek dopuštena. Prema odredbi čl. 399. st. 2. ZPP-a, revizija propisana posebnim zakonom smatra se revizijom iz čl. 382. st. 2. ZPP-a, ako tim posebnim zakonom nije drukčije propisano. U smislu prethodno navedenog proizlazi da je u odnosu na dio presude kojim je odlučeno o traženoj zaštiti od diskriminacije dopuštena samo revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP-a (tzv. izvanredna revizija – tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Revr – 1273/13, Revr – 57/15, Rev – 1109/13, Revr – 449/16 i dr.), dok je u odnosu na pobijani dio presude koji se odnosi na novčani zahtjev za ocjenu dopuštenosti revizije mjerodavna vrijednost predmeta tog dijela zahtjeva, sve u smislu odredbe čl. 35. st. 1. i čl. 40. st. 2. ZPP-a, a u ovom slučaju ne prelazi 200.000,00 kuna u smislu odredbe čl. 382. st. 1. t. 1. ZPP-a. Kako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude ne prelazi 200.000,00 kuna, protiv ovog dijela presude nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. t. 1. ZPP- a - tzv. redovna revizija, pa je u dijelu kojim je izjavljena kao tzv. redovna revizija (čl. 382. st. 1. ZPP-a.) nedopuštena.
Prema čl. 382. st. 2. ZPP-a, u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a, mogu je podnijeti protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U takvoj, tzv. izvanrednoj reviziji stranka u smislu čl. 382. st. 3. ZPP-a treba ne samo određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, već je dužna izložiti i razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U okolnostima kada u reviziji izostane bilo koji od navedenih elemenata nisu ispunjene pretpostavke za razmatranje osnovanosti revizije. Naime, prema odredbi čl. 392.b ZPP-a revizija se odbacuje kao nedopuštena ako u njoj nije određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojega se podnosi uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, kao i zato što u njoj nisu određeno izloženi razlozi zbog kojih podnositelj smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (st. 2.), te ako pravno pitanje zbog kojega je ona izjavljena nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (st. 3.).
Tuženik postavlja pitanje: „Na kojoj razini radnik kao tužitelj mora učiniti vjerojatnom da je došlo do povrede njegovog dostojanstva, a da bi teret dokazivanja prešao na poslodavca kao tuženika?“ Obzirom na odredbu čl. 20. ZSD-a, pitanje kako ga je postavio tuženik nije dovoljno određeno i ovisi o činjeničnim okolnostima pojedinog slučaja, pa ne predstavlja pitanje koje bi bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a. Isto tako, revident u reviziji nije određeno izložio razloge zbog kojih smatra da je pitanje zbog kojeg je revizija podnesena važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Naime, u reviziji se samo općenito ističe pogrešno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova, dok se određeno ne ukazuje na različitu praksu drugostupanjskih sudova, niti na zauzeta shvaćanja revizijskog suda koja eventualno nisu podudarna s iznijetim pravnim shvaćanjem u pobijanoj odluci, što nije dovoljno za ocjenu dopuštenosti revizije u smislu cit. odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a.
Stoga je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i čl. 392. b st. 2. i 3. ZPP-a reviziju tuženika valjalo odbaciti, a kako je to odlučeno u izreci ovog rješenja.
Zagreb, 13. prosinca 2017.
Predsjednik vijeća
Željko Glušić, v.r.