I Kž-461/2003-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 461/03-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenome od sudaca Vrhovnoga suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Hajrije Novoselec, Milivoja Mikora, Senke Klarić-Baranović i Erike Kocijančić, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Snježane Mrkoci, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. E. N. zbog kaznenog djela iz čl. 90. u vezi čl. 33. KZ, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Sisku od 4. travnja 2003. god. br. K-25/02, u sjednici održanoj 11. svibnja 2004. godine u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, Pavla Vidića,

p r e s u d i o je:

Odbija se žalba opt. E. N. kao neosnovana i potvrđuje presuda prvostupanjskog suda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Sisku proglašen je krivim opt. E. N. zbog kaznenog djela pokušaja ubojstva iz čl. 90. u vezi čl. 33. KZ, te je temeljem istog zakonskog propisa uz primjenu čl. 57. st. 2. toč. d) KZ, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine.

Temeljem čl. 63. KZ, u izrečenu kaznu zatvora uračunato mu je vrijeme provedeno u pritvoru od 21. kolovoza 2002. god. pa nadalje.

Temeljem čl. 122. st. 4. ZKP, optuženik je oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude žali se opt. E. N. po svom branitelju zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o izrečenoj kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne blaža kazna, odnosno da se presuda ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

I Kž 461/03-3

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Postupajući u smislu odredbe čl. 373. st. 1. ZKP, Državni odvjetnik Republike Hrvatske, nakon razgledavanja spisa dostavio je pismeno mišljenje od 13. svibnja 2003. god. br. KŽ-DO-721/03, s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovna i potvrdi presuda suda prvog stupnja.

Žalba nije osnovana.

Obrazlažući žalbeni prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, žalitelj ističe da je prvostupanjski sud na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja izveo pogrešan zaključak da je optuženik tempore acti postupao sa izravnom namjerom da oštećenika liši života, već je evidentno, a što proizlazi iz same njegove obrane, kao i očevida na licu mjesta, da je oštećenika bacanjem bombe htio samo zaplašiti, koju tezu potvrđuje činjenica da je bomba eksplodirala na relativno velikoj udaljenosti od oštećenika, a što sve upućuje na zaključak da je optuženik svojim radnjama ostvario bitna obilježja kaznenog djela dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom iz čl. 263. KZ.

Shodno tome, žalitelj drži da bi u tom slučaju, da je prvostupanjski sud izvršio prekvalifikaciju kaznenog djela koje se optuženiku stavlja na teret, isto rezultiralo i izricanjem blaže kazne, jer u situaciji kada je oštećenik koristio blagodat ne svjedočenja, a svi ostali svjedoci nisu vidjeli sam čin bacanja bombe, bile su ispunjene sve zakonske pretpostavke za primjenu načela "in dubio pro reo" u odnosu na kazneno djelo pokušaja ubojstva za koje je optuženik osuđen.

Suprotno tvrdnjama podnesene žalbe, ovaj Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud smatra, da je prvostupanjski sud na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja izveo pravilan zaključak da je opt. E. N. tempore criminis ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela pokušaja ubojstva iz čl. 90. u vezi čl. 33. KZ, te isto valjano obrazložio razlozima koje prihvaća i ovaj sud.

Naime, iz rezultata provedenog dokaznog postupka, kao i same obrane optuženika nedvojbeno proizlazi da je opt. E. N. kritične zgode sačekavši ošt. A. S., u pravcu njegova kretanja bacio ručnu bombu tzv. "kinder-jaje" koja je eksplodirala u neposrednoj blizini oštećenika te mu nanijela lake tjelesne povrede.

Ono što se ukazalo kao sporno tijekom postupka, a to je da li je optuženik postupao s izravnom namjerom da oštećenika liši života ili da ga samo zaplaši, sud je utvrdio na temelju iskaza svjedoka R. K., N. M., E. H., A. S. i D. I., čijom pažljivom analizom kako svakog iskaza ponaosob tako i u međusobnoj svezi je utvrđeno da su optuženik i oštećenik bili od ranije u zavadi zbog nekih nerazriješenih imovinsko pravnih odnosa, te da je oštećenik višekratno uznemiravao optuženika i njegovu obitelj, a sve radi povrata određenog novčanog duga, zbog čega je u jednom navratu izvršio otmicu djevojke njegovog brata, a u drugom nasilno odveo optuženika iz njegove kuće, da bi ga nakon toga zajedno sa svojim prijateljima tukli i maltretirali.

Iz svega navedenog, a poglavito činjenice da je kritične zgode optuženik sam pozvao oštećenika da dođe do njegove kuće, kako bi razriješili nesuglasice, da bi ga nakon toga

I Kž 461/03-3

sačekao skriven, te po njegovom odlasku bacio u njegovom pravcu bombu, uz podatak, koji proizlazi iz nalaza vještaka psihijatra da je bio ubrojiv, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je optuženik imajući motiv, postupio na način da je bacajući bombu prema oštećeniku tako da je ista eksplodirala u njegovoj neposrednoj blizini, postupao s izravnom namjerom da ga liši života, jer bomba nije bačena nasumice već upravo ciljano u pravcu oštećenika, kojom prilikom je ovaj zadobio i lakše tjelesne ozljede.

Stoga je ocjena i ovoga suda, da sve utvrđene okolnosti pod kojima je djelo počinjeno na nedvojben način upućuju na pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je opt. E. N. kritične zgode svojim radnjama ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela pokušaja ubojstva na štetu A. S., iz čl. 90. u vezi čl. 33. KZ, a ne kako to pogrešno žalitelj smatra, kaznenog djela iz čl. 263. KZ.

Glede odluke o kaznenoj sankciji, za koju žalitelj drži da je za slučaj drugačije pravne kvalifikacije kaznenog djela za koje je optuženik osuđen, trebala biti izrečena u kraćem vremenskom trajanju, ovaj sud smatra, da je prvostupanjski sud pravilnom ocjenom svih olakotnih i otegotnih okolnosti, pri čemu je kao olakotno optuženiku cijenio činjenicu da potječe iz obitelji niskog socio-ekonomskog statusa, te same okolnosti koje su prethodile događaju, a koje su isprovocirale optuženika na takovo postupanje, dok mu je kao otegotno cijenio dosadašnju osuđivanost, i po ocjeni ovoga suda takovog su karaktera i značaja, da su opravdano rezultirale primjenom odredaba o ublažavanju kazne iz čl. 57. st. 2. toč. d) KZ, te izricanjem kazne zatvora u trajanju od dvije godine, što je kazna ispod zakonskog minimuma predviđenog za terećeno kazneno djelo, međutim i ovaj su smatra da će se njome svakako postići svrha kažnjavanja, kako u smislu generalne tako i u smislu specijalne prevencije.

Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti (čl. 379. ZKP) ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bile počinjene povrede kaznenog postupka ili povrede kaznenog zakona na štetu optuženika.

Slijedom svega iznesenog, a kako se navodima podnesene žalbe prednja utvrđenja ne dovode u sumnju, trebalo je na temelju čl. 387. ZKP odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 11. svibnja 2004. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Snježana Mrkoci, v.r.

Milan Gudelj, v.r.