I Kž-785/2002-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-785/02-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, Josipa Budinskog, Erike Kocijančić, mr. Branka Zmajevića i Ante Potrebice, kao članova vijeća, te više sudske savjetnice Jasmine Dolmagić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. S. V. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 91. st. 1. KZ-a i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, opt. S. V. i opt. V. V., podnijetim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 19. travnja 2002. godine, broj: K-65/99, u sjednici održanoj 13. studenoga 2003. godine, u prisutnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Božice Cvjetko,

p r e s u d i o j e:

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni, te se opt. S. V. za kaznena djela zbog kojih je tom presudom proglašena krivom utvrđuju – za kazneno djelo iz čl. 91. toč. 1. u svezi s čl. 33. KZ-a, na temelju istih zakonskih propisa, te uz primjenu odredbe čl. 57. st. 1. i st. 2. toč. d) KZ-a – kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i za kazneno djelo iz čl. 213. st. 2. KZ-a na temelju istog zakonskog propisa – kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, pa joj se uz primjenu odredbe čl. 60. st. 1. i st. 2. toč. c) KZ-a izriče jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci, dok se opt. V. V. za kazneno djelo iz čl. 213. st. 2. KZ-a u svezi sa st. 1. KZ-a na na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine. temelju čl. 212. st. 2. KZ-a osuđuje

Na temelju odredbe čl. 63. st. 1. KZ-a optuženicima se u izrečene kazne uračunava vrijeme provedeno u pritvoru odnosno zadržavanju i to opt. S. V. od 10. svibnja 1999. do 23. prosinca 1999. godine, a V. V. od 28. do 29. travnja 1999. godine.

II. Žalbe opt. S. V. i opt. V. V. odbijaju se kao neosnovane, te se potvrđuje prvostupanjska presuda u pobijanom a nepreinačenom dijelu.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Splitu proglasio je krivima opt. S. V. zbog kaznenog djela iz čl. 91. toč. 1. KZ-a u svezi s čl. 33. st. 1. KZ-a opisanog u toč. 1. i zbog kaznenog djela iz čl. 213. st. 2. KZ-a, opisanog u toč. 2. njezine izreke, te opt. V. V. zbog kaznenog djela iz čl. 213. st. 2. KZ-a opisanog u toč. 2. njezine izreke. Na temelju istih zakonskih propisa, u skladu s odredbom čl. 60. st. 1. i st. 2. toč. c) KZ-a, te primjenom odredbe čl. 57. st. 1. i st. 2. toč. d) KZ-a opt. S. V. utvrđene su pojedinačne kazne – za kazneno djelo iz čl. 91. toč. 1. KZ-a kazna zatvora u trajanju od jedne godine i za kazneno djelo iz čl. 213. st. 2. KZ-a na temelju tog zakonskog propisa utvrđena je kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, pa joj je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Opt. V. V. za kazneno djelo iz čl. 213. st. 2. KZ-a na temelju istog zakonskog propisa osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci.

Na temelju odredbe čl. 63. st. 1. KZ-a u izrečene kazne određeno im je uračunavanje vremena provedenog na zadržavanju i pritvoru kako je navedeno i u izreci ove drugostupanjske presude.

Na temelju odredbe čl. 122. st. 4. ZKP optuženici su oslobođeni dužnosti naknade troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik, opt. S. V. putem branitelja S. G., odvjetnika u S. i opt. V. V. putem branitelja N. P., odvjetnika u S..

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači na način da optuženicima izreče kazne zatvora u duljem trajanju.

Opt. S. V. se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da ovaj drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači, odnosno da je ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Opt. V. V. pobija prvostupanjsku presudu zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenim sankcijama, s prijedlogom da je Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači i njega oslobodi optužbe, odnosno da je ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Opt. S. V. podnijela je odgovor na žalbu državnog odvjetnika, s prijedlogom da se ta žalba odbije kao neosnovana.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske u skladu s odredbom čl. 383. st. 1. ZKP nakon razgledavanja spisa vratio ih je ovom drugostupanjskom sudu uz podnesak od 24. listopada 2002. godine, broj: KŽ-DO-1602/02, s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika prihvati, a žalbe optuženika odbiju kao neosnovane.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalbe opt. S. V. i opt. V. V. nisu osnovane.

Opt. V. V. nije u pravu kada se žali zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona, jer te žalbene osnove navodi samo u uvodu žalbe i za njih ne iznosi razloge, pa se kao općenito iznesene ne mogu ocijeniti u skladu s odredbom čl. 391. st. 1. ZKP.

Osim toga, ovaj drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. ZKP nije utvrdio bitne postupovne povrede iz toč. 1. i povredu kaznenog zakona iz toč. 2. citirane zakonske odredbe.

Opt. S. V. i opt. V. V. nisu u pravu kada se žale zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Suprotno njihovim žalbenim navodima prvostupanjski sud je činjenično stanje u odnosu na obojicu optuženika pravilno i potpuno utvrdio i za svoje činjenične zaključke iznio valjane razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Naime, s obzirom da nije sporno kako je opt. S. V. kritične zgode svoje dijete, staro tek pet mjeseci, bacila na pod, a imajući u vidu i navode njezine obrane da to dijete nije željela, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je ona takvim činom manifestirala svoju volju da to dijete usmrti, te da njezino kasnije ponašanje kojim pomaže djetetu ne opovrgava pravilnost navedenog zaključka prvostupanjskog suda, jer nije pravno relevantno za pravnu kvalifikaciju djela. Pravilno zaključuje prvostupanjski sud da se radi o dovršenom pokušaju usmrćenje djeteta. Okolnosti o postupanju optuženice nakon toga su jedino relevantne pri donošenju odluke o kazni. Slijedom toga, nisu utemeljeni njezini žalbeni prigovori kojima osporava rezultate dokaznog postupka, naročito provedenih vještačenja iz kojih nedvojbeno proizlazi da su ozljede opisane u izreci prvostupanjske presude, koje je oštećenik zadobio pri bacanju na pod, nedvojbeno dovele do psihomotorne retardacije i da se radi o osobito teškoj tjelesnoj ozljedi. Upravo radi utvrđenja kakve su posljedice nastupile kod oštećenika zbog zadobivenih ozljeda, prvostupanjski sud, nakon što je pribavio svu potrebnu dokumentaciju, proveo je sva potrebna vještačenja, pa nije osnovan prijedlog za provođenje kombiniranog vještačenja, koji je opt. S.

V. iznijela u žalbi. Imajući u vidu nesporno utvrđene ozljede glave opisane u izreci prvostupanjske presude, a i nespornu činjenicu da je opt. S. V. dijete bacila na pod, nema nikakvog opravdanja inzistiranje obrane da se kombiniranim vještačenjem točno utvrdi dinamika ozljeđivanja, smjer djelovanja podloge na glavu oštećenika i na koje centre mozga. S obzirom na naprijed navedeno, nema utemeljenja tvrdnja opt. S. V. kako ničim nije objektivno dovedena u vezu ozljeda sa psihofizičkom retardacijom oštećenika.

Isto tako, činjenično stanje je pravilno utvrđeno i u odnosu na kazneno djelo iz toč. 2. izreke prvostupanjske presude glede oboje optuženika. Razloge, koje je u tom smislu naveo prvostupanjski sud, prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. S pravom prvostupanjski sud svoj zaključak da su opt. S. V. i V. V. počinili kazneno djelo iz čl. 213. st. 2. KZ-a temelji na nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke dr. M. D.-G. u svezi sa iskazom opt. S. V.. Prije svega, vještakinja je sa sigurnošću isključila mogućnost da bi ozljede opisane u toč. 2. izreke prvostupanjske presude nastale uslijed bacanja djeteta o pod i kontakta glave djeteta s podom, pa je prvostupanjski sud, imajući u vidu navode obrane opt. S. V., ispravno zaključio da su ozljede nastale uslijed inkriminiranog postupanja oboje optuženika. Zbog toga, njihovi suprotni navodi nemaju uporišta u rezultatima dokaznog postupka. Stoga ni posebni žalbeni prigovori opt. V. V., kojima ističe da ga opt. S. V. tereti za to kazneno djelo da bi smanjila svoju odgovornost, nisu logični ni prihvatljivi, jer je i sam priznao da je jednom, prethodno skinuvši prsten s ruke, udario dijete, kada je dijete plakalo, a njega je bolio zub. To upravo ukazuje da je istinit iskaz opt. S. V. glede njihovog postupanja prema djetetu.

Nadalje, iako su oboje optuženika žalbe podnijeli i zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, u tom smislu nisu naveli razloge, pa je očito da je ta žalbena osnova istaknuta općenito, te se kao takva ne može ni ocijeniti u skladu s odredbom čl. 391. st. 1. ZKP.

Opt. S. V. i opt. V. V. nisu u pravu kada se žale zbog odluke o kazni. Suprotno tome, osnovana je zbog odluke o kazni žalba državnog odvjetnika.

Razmotrivši odluku o kazni Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, utvrdio je da je prvostupanjski sud pri odmjeravanju kazne optuženicima utvrdio niz okolnosti koje u smislu odredbe čl. 56. st. 1. i st. 2. KZ-a utječu na odluku o kazni. Imajući u vidu brojne olakotne okolnosti na strani opt. S. V., navedene u obrazloženju prvostupanjske presude, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, te su okolnosti ispravno uzete kao posebno izražene olakotne okolnosti. No, s obzirom na težinu predmetnog kaznenog djela i najnižu kaznu propisanu u trajanju od osam godina za kazneno djelo iz toč. 1. i raspon kazne za djelo pod toč. 2., utvrđene kazne zatvora optuženici S. V. za svako počinjeno djelo su preblage. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda primjerene kazne za predmetna kaznena djela su kazna zatvora u trajanju od tri godine za kazneno djelo iz čl. 91. toč. 1. KZ-a i kazna zatvora u trajanju od jedne godine za kazneno djelo iz čl. 213. st. 2. KZ-a. Slijedom toga primjerena jedinstvena kazna zatvora za opt. S. V. je kazna zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci. Zbog istih razloga opt. V. V. kao primjerena kazna zatvora za kazneno djelo iz toč. 2. izrečena je kazna zatvora u trajanju od jedne godine.

Budući da je Vrhovni sud Republike Hrvatske ocjenom žalbenih navoda opt. S. V. i opt. V. V. utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni povrede zakona iz čl. 379. st. 1. ZKP, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju odredbe čl. 387. ZKP odbio je njihove žalbe kao neosnovane. Suprotno tome utvrdio je da je državni odvjetnik u pravu kada se žali zbog odluke o kazni, pa je u tom smislu na temelju odredbe čl. 390. st. 1. ZKP preinačio prvostupanjsku presudu u odluci o kazni kako je navedeno u toč. I. izreke ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 13. studenoga 2003. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Jasmina Dolmagić, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.