Rev-998/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 998/1999-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Vlatke Potočnjak-Radej, Damira Mratovića i Davorke Lukanović-Ivanišević, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. B. iz D., zastupanog po odvjetniku Š. S. iz D., protiv tuženika S. d.o.o. iz D., zastupanog po direktoru M. Z., radi poništenja odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, rješavajući reviziju tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Bjelovaru od 10. prosinca 1998. godine br. Gž-1736/98 kojom je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Daruvaru od 17. studenoga 1998. godine br. P-204/97, u sjednici održanoj 23. studenoga 1999. godine,

r i j e š i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskim rješenjem potvrđeno je prvostupanjsko rješenje kojim je odbačena tužba tužitelja protiv tuženika radi poništenja odluke o izvanrednom otkazu, jer nisu ispunjene zakonske pretpostavke za njezino podnošenje.

Protiv tog rješenja tužitelj je izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava i to odredbe čl. 126. st. 1. Zakona o radu ("NN" br. 38/95 - ZR) smatrajući da mu upravo ova odredba omogućava da neposredno putem suda traži zaštitu svog prava, a da prethodno takvu zaštitu nije tražio od poslodavca.

Naime, u postupku je utvrđeno da je tuženik 1. kolovoza 1996. godine donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu sklopljenog s tužiteljem. Tužitelj je 7. kolovoza 1996. godine podnio tužbu protiv tuženika radi poništenja te odluke i zatražio vraćanje na rad.

Prema odredbi iz čl. 126. st. 1. Zakona o radu zaposlenik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo odnosno od dana saznanja za povredu zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava s tim da prema odredbi st. 2. istog članka u slučaju ako poslodavac u roku od 15 dana od dostave zahtjeva zaposlenika ne udovolji tom zahtjevu, zaposlenik može u daljnjem roku od 15 dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

Ovu zakonsku odredbu treba tumačiti tako da zaštitu pred nadležnim sudom ne može tražititi zaposlenik koji nije prethodno tražio zaštitu svog prava pred nadležnim tijelom poslodavca.

Stoga revident neosnovano i pogrešno smatra da navedenu odredbu iz čl. 126. st. 1. ZR treba tumačiti tako da zaposlenik prije traženja sudske zaštite prema odredbi iz st. 2. istog članka može, a i ne mora prethodno postupiti prema odredbi iz st. 1.

Naime, radi tumačenja smisla i sadržaja odredbe iz čl. 126. st. 1. ZR, istu treba povezati sa st. 2. i 4. istog članka budući se u st. 4. izričito navodi da propust zaposlenika da zahtjeva naknadu štete ili drugo novčano potraživanje iz radnog odnosa u rokovima iz st. 1. do 3. tog članka ne može imati za posljedicu gubitak prava na to potraživanje.

Stoga kada je potonjom odredbom određeno da propust zaposlenika, da u slučaju zahtijevanja naknade štete ili drugog novčanog potraživanja postupi prema odredbi iz st. 1., nema za posljedicu gubitak prava na ta potraživanja, onda a contrario zaključivanjem proizlazi da taj propust u slučaju povrede nekog drugog prava iz radnog odnosa upravo ima za posljedicu gubitak tog prava.

Ostale prigovore isaknute u reviziju sud nije ni ocjenjivao, jer nisu dopušteni u smislu odredbe iz čl. 385. st. 3. ZPP.

Kako nije učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je temeljem čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 23. studenoga 1999. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.