Rev-1515/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1515/1999-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak-Radej, Marijana Ramušćaka, Petra Milasa i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: J. V. iz B. br. 4 i A. B. iz B. zastupan po punomoćniku Ž. D., odvjetniku iz P., protiv tuženih: F. V., Z. Š. i M. B., svi iz B., zastupani po punomoćnicima D. R. i M. B., odvjetnicima iz P., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja A. B. izjavljenu protiv presude Županijskog suda u Požegi od 28. prosinca 1998. godine, br. Gž 809/98, kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Općinskog suda u Požegi od 30. siječnja 1998. godine, br. P 337/96, u sjednici održanoj 2. listopada 2002. godine,

r i j e š i o j e:

Revizija se prihvaća kao osnovana, ukida se presuda Županijskog suda u Požegi od 28. prosinca 1998. godine, br. Gž 809/98 i presuda Općinskog suda u Požegi od 30. siječnja 1998. godine, br. P 337/96, u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja A.B., kao i odluka o trošku u odnosu na tužitelja A.B., i u tom opsegu predmet se dostavlja Općinskom sudu u Požegi na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja A.B. da se tužene obveže da mu naknade štetu u iznosu od 5.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tužitelj A.B. pravovremeno je izjavio dopuštenu reviziju pozivom na razloge označene u čl. 385. st. 1. toč. 1-3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP). Predložio je da obje nižestupanjske presude, u dijelu kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev, budu ukinute i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno, niti se državni odvjetnik Republike Hrvatske izjasnio o reviziji.

Revizija je osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja A.B. da se obveže tužene da mu naknade štetu nastalu time što je prilikom uvođenja vodovoda u kuće tuženih prokopana asfaltna površina ispred ulaza u dvorište kuće tužitelja u B., te betonska površina ispred njegove radionice.

Makar su se prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova tuženici pismeno obvezali tužitelju A.B.u popraviti štetu nastalu zbog iskopa prostora (za potrebe kuće tuženika) ispred ulaza u dvorišni prostor kuće br. 6 u B., nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev iz razloga pomanjkanja aktivne legitimacije, s obzirom da je u postupku utvrđeno da je vlasnik kuće u B. br. 6 J.B., sin tužitelja, a ne tužitelj A.B., što proizlazi iz zemljišnoknjižnog izvatka, iz koje isprave ujedno ne proizlazi da bi tužitelj bio ovlaštenik prava uživanja navedene kuće.

Tužitelj u reviziji ustraje u tvrdnji, da on, kao stvarni nositelj prava uživanja kuće u B., posjeduje tu kuću, koja činjenica je bila poznata i tuženima.

Prema ocjeni ovog Vrhovnog suda, zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjski sudovi nisu utvrdili sve odlučne činjenice, čime je pogrešno primijenjeno materijalno pravo na što se sadržajno upire u reviziji.

Prema odredbi čl. 235. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96 i 73/00 – dalje: ZV), pravo na zaštitu svojega predmnjevanoga prava služnosti ima, poput onog koji je dokazao svoje pravo služnosti, i onaj koji u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom dokaže pravni temelj i istinit način svoga stjecanja posjeda te služnosti (predmnjevani ovlaštenik služnosti) (st. 1.), a na pravo predmnjevanoga ovlaštenika na zaštitu na odgovarajući se način primjenjuju pravila o tužbi predmnjevanoga vlasništva (st. 2.).

A prema odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO), tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

Ukoliko je odista od strane vlasnika tužitelju A.B. data na uživanje kuća broj 6 u B. i ukoliko tužitelj tu kuću stvarno koristi kao ovlaštenik osobne služnosti prava plodouživanja (čl. 203. ZV), to, prema shvaćanju ovog revizijskog suda, bez obzira na činjenicu da to pravo nije upisano u zemljišnim knjigama, tužitelj kao stvarni ovlaštenik osobne služnosti uživanja i pošteni neposredni posjednik rečene kuće, ovlašten je tražiti naknadu štete od trećih osoba koju su iskopom prostora ispred ulaza u kuću onemogućili ili otežali normalno korištenje kuće. Ovo posebno i iz razloga što su se tuženici pismeno obvezali tužitelju A.B. osobno popraviti nastalu štetu.

Kako su nižestupanjski sudovi propustili utvrditi je li tužitelj stvarni nositelj prava uživanja navedene kuće, te je li tužitelj imao, i u kojem opsegu, stvarne izdatke da prostor ispred ulaza u kuću dovede u prvotno stanje, to je, u izloženom smislu, pogrešno primijenjeno materijalno pravo, pa je zato obje nižestupanjske presude valjalo ukinuti i riješiti kao u izreci (čl. 393. st. 2. ZPP).

U nastavku će prvostupanjski sud provedbom odgovarajućih dokaza, prvenstveno saslušanjem J.B., kao vlasnika kuće, utvrditi činjenice na koje je gore ukazano, te ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja A.B.

U Zagrebu, 2. listopada 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v.r.