Rev-391/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 391/1991-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparović, kao predsjednika vijeća, te Goradane Gasparini, Ilije Čuljat, Augusta Husinec i Vladimira Drakulić, kao članova vijeća, u građansko-pravnoj stvari tužiteljice R. V. iz Z., koju zastupaju D. i M. M., odvjetnici iz Z., protiv tuženika R. V. iz Š., kojeg zastupa B. B., odvjetnik iz Š., radi utvrđenja i diobe zajedničke imovine, rješavajući revizije tužiteljice i tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Šibeniku od 30. lipnja 1988.godine broj Gž-531/88, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku od 15. rujna 1987. godine broj P-1435/86, u sjednici održanoj dana 11. lipnja 1991.godine

p r e s u d i o j e:

I. Revizija tužiteljice se prihvaća*, te se presuda Okružnog suda u Šibeniku br. Gž-531/88 od 30. lipnja 1988.godine i presuda Općinskog suda u Šibeniku br. P-1435/84 od 15. rujna 1987. godine u dijelu u kojem je odbijen "višak" tužbenog zahtjeva preinačavaju tako da preinačene glase:

"1.Utvrđuje se da bračnu tečevinu stranaka predstavlja niže opisana imovina (opis imovine iz izreke prvostepene presude), te da je udio tužiteljice R. V. u stjecanju te imovine 1/2 a tuženog P. V. 1/2.

2.Razvrgava se zajednica postojeća među strankama na niže opisanoj imovini na način da se tužiteljici R. V. od niže specificirane cjeline izdvoji i preda u zasebno vlasništvo i posjed njena 1/2 dijela te imovine, u roku od 15 dana".

II. Revizija tuženika protiv presude Okružnog suda u Šibeniku br. Gž-531/88 od 30. lipnja 1988. godine, u dijelu u kojem je odbijen "višak" protutužbenog zahtjeva (toč. 5. izreke prvostepene presude) odbija se.

III. Tuženik je dužan nadoknaditi tužiteljici trošak cijelog postupka u iznosu od dinara 4.850,00 u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Šibeniku broj Gž- 531/88 od 30. VI 1988. godine odbijene su žalbe stranaka i prvostepena presuda Općinskog suda u Šibeniku br. P-1435/84 od 15.IX 1987. godine potvrđena je u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje da njezin udio u stjecanju zajedničke imovine iznosi više od 1/3 dijela (od 1/3 do 1/2 ) i protutužbeni zahtjev tuženika za utvrđenje da zajedničku imovinu stanaka predstavlja osobni automobil marke "Lađa" tip karavan, iznosi od 32.000 DM i iznos od (prijašnjih) dinara 1,229.000.

Protiv ove pravomoćne drugostepene presude reviziju su izjavile obje stranke. Tužiteljica u dijelu u kojem je odbijena sa zahtjevom preko 1/3 dijela, a tuženik u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev usvojen preko 1/4 dijela i odbijen protutužbeni zahtjev. Tužiteljica reviziju izjavljuje zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlažu da se pobijana presuda preinači ili da se prvostepena i drugostepena presuda ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Stranke nisu odgovorile na reviziju niti se o revizijama izjasnio javni tužilac.

Revizija tužiteljice je osnovana, a revizija tuženika nije osnovana.

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije ostvaren, jer u postupku nema bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), a na druge bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se revizija može izjaviti (čl. 385. st. 1. toč. 1. i 2. ZPP; tužiteljica određeno ne ukazuje.

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava ostvaren je u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev odbijen za dio preko 1/3 do 1/2 dijela, dok nije ostvaren u preostalom dijelu.

Predmet spora jest zahtjev za utvrđenje i diobu zajedničke imovine stranaka kao prijašnjih bračnih drugova i u reviziji je sporno da li su pravilno utvrđeni suvlasnički dijelovi stranaka u njihovoj zajedničkoj imovini, te da li zajedničku imovinu predstavljaju i sredstva iz toč. 5. izreke prvostepene presude.

Prema odredbi iz čl.281. Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine SRH" br. 11/78; u nastavku teksta: ZBPO) kod utvrđivanja suvlasničkih dijelova udio bračnih drugova u zajedničkoj imovini određuje se prema njihovom doprinosu u stjecanju te imovine (st. 1.) s tim što se, prema st. 2. istog člana, kod određivanja doprinosa bračnih drugova u stjecanju zajedničke imovine vodi računa ne samo o osobnom dohotku i zaradi svakog od bračnih drugova nego i o pomoći jednog bračnog druga drugome, o radu u domaćinstvu i porodici, brizi oko podizanja i odgoja djece, kao i svakom drugom obliku rada i suradnje u upravljanju, održavanju i povećavanju zajedničke imovine.

Za odluku o sporu relevantno je ovo činjenično stanje:

1. da je bračna zajednica stranaka trajala od 1970. do 1984. godine,

2. da je tuženik prije sklapanja braka imao posebnu imovinu - "značajan kapital" ostvaren prodajom obiteljske kuće (jednokatnica) u Zagrebu;

3. da je tužitelj prije sklapanja braka, u 1968. godini vodio gostionicu u SR Nj.;

4. da je tužiteljica od sklapanja braka bila zaposlena kao konobarica u lokalu u SR Nj., sve do dolaska u Jugoslaviju, gdje je preuzela vođenje lokala "Tri bunara" u Š., kojeg su stranke kupile u toku trajanja bračne zajednice;

5. da stranke imaju dvoje zajedničke djece koje je čuvala i odgajala tužiteljica, kao i da je tužiteljica radila u domaćinstvu;

6. da su stranke iz sredstava uštede - iznos od 32.000 DM dinara (prijašnjih) 1,229.000, te novca dobivenog prodajom osobnog automobila "Lađa" tip karavan - podmirivale troškove zajedničkog domaćinstva, troškove poslovanja, te plaćale cijenu za kuću kupljenu u Š.

Polazeći od činjenica utvrđenih pod 1. do 5., sudovi su odredili da je doprinos tužiteljice u stjecanju zajedničke imovine 1/3, a doprinos tuženika 2/3 dijela.

Pogrešna je, po ocjeni ovog revizijskog suda, pravna ocjena sudova da je doprinos tuženika u stjecanju zajedničke imovine dvostruko veći od doprinosa tužiteljice.

Kad se uzme u obzir da je tužiteljica za čitavo vrijeme trajanja bračne zajednice radila i vodila ugostiteljski objekt u Šibeniku, da je uz to brinula o odgoju i podizanju dvoje djece, te radila u domaćinstvu, tada se njezin doprinos izjednačava sa prividno većim doprinosom tuženika, koji se izražava kroz posebnu imovinu koju je ovaj imao prije sklapanja braka.

Proizlazi, dakle, da pravilna primjena odredaba iz čl. 281. ZBPO u konkretnom slučaju upućuje na zaključak da je doprinos tužiteljice u stjecanju zajedničke imovine bio jednak doprinosu tuženika, te da su, prema tom doprinosu, suvlasnički dijelovi stranaka u zajedničkoj imovini jednaki (1/2 dijela).

Kraj činjenice utvrđene pod 6., pravilno su sudovi zaključili da navedena imovina (toč. 5. izreke prvostepene presude) ne postoji, pa da, dakle, ne predstavlja ni zajedničku imovinu stranaka i kada su protutužbeni zahtjev u tom dijelu kao neosnovan odbili.

Iz ovih je razloga, na temelju odredbe iz čl. 393. i člana 395. st. 1. ZPP, odlučeno kao u izreci.

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. stav 2. u vezi člana 154. stav 1. i člana 155. ZPP, te AT Odvjetničke komore Hrvatske ("Narodne novine" br. 16/90, 49/90 i 23/91).

U Zagrebu, 11. lipnja 1991.godine

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v. r.