Supreme Court dismisses appeal on ownership rights and rejects cost order appeal as inadmissible under procedural law.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court dismissed the plaintiff's appeal regarding property ownership, finding insufficient evidence that the disputed land constituted buildable territory under the Construction Land Act. The defendant's appeal against the cost allocation order was rejected as inadmissible because the Supreme Court previously ruled that final cost decisions cannot be appealed via revision. Consequently, the original second-instance judgment upholding the defendant's ownership status and splitting litigation costs stands in force.
Legislator headnote
AI generatedČl. 392. st. 1. ZPP; Čl. 393. ZPP; Čl. 400. st. 3. u vezi čl. 392. st. 1. ZPP: The Supreme Court examines appeals only within the scope of the contested judgment and the grounds raised, and final cost allocation decisions are not subject to revision.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedCited Case Law
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 671/2011-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Željka Glušića predsjednika vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Općine B. , B. , kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u R., 1 1
protiv tuženika Republike Hrvatske, kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Rovinju, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o revizijama stranaka protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-512/08-2 od 28. rujna 2010., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Rovinju poslovni broj P-35/05-21 od 3. srpnja 2007., u sjednici održanoj 17. srpnja 2019.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se, kao neosnovana, revizija tužitelja.
r i j e š i o j e:
Odbacuje se, kao nedopuštena, revizija tuženika izjavljena protiv odluke o troškovima postupka.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je tužitelj vlasnik nekretnina upisanih u zk.ul.br. 3209 k.o. B. te je naloženo tuženiku izdati tužitelju tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva na navedenim nekretninama koju će u protivnom zamijeniti presuda; naloženo je tuženiku predati te nekretnine u posjed tužitelju, a tuženik je ujedno obvezan nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 620.000,00 kn. Drugostupanjskom presudom preinačena je presuda suda prvog stupnja na način da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev (stavak I. izreke); preinačena je odluka o parničnim troškovima na način da je određeno da svaka stranka snosi svoj trošak prvostupanjskog postupka (stavak II. izreke); a odbijen je zahtjev tužitelja za nadoknadom troška sastava odgovora na žalbu (stavak III. izreke).
Protiv dijela drugostupanjske presude kojim je prihvaćena žalba tuženika reviziju je podnio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijana presuda preinači.
Protiv odluke o troškovima postupka sadržane u stavku II. izreke drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se drugostupanjska presuda u pobijanom dijelu preinači.
Tuženik je odgovorio na reviziju tužitelja, osporivši sve revizijske navode s prijedlogom da se revizija tužitelja odbije kao neosnovana.
Tužitelj je također odgovorio na reviziju tuženika, uz prijedlog da se ista odbije.
Revizija tužitelja nije osnovana, dok je revizija tuženika nedopuštena.
Prema odredbi članka 392.a. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP), ovaj sud je pobijanu presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 8. ZPP.
Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je vlasnik nekretnina upisanih u zk.ul.br. 3209 k.o. B.1 , pa posljedično tome i vlasnički zahtjev za predaju posjeda tih nekretnina.
Uz obrazloženje da su se predmetne nekretnine, prema podacima iz Prostornog plana Općine R. („Službene novine“ broj 32/78, 49/85 i 35/87), na dan 16. listopada 1990., kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o šumama („Narodne novine“ broj 41/90), odnosno na dan 23. srpnja 1991., kada je stupio na snagu Zakon o poljoprivrednom zemljištu („Narodne novine“ broj 34/91), nalazile unutar građevinskog područja, dakle, izvan granica područja poljoprivrednog i šumskog zemljišta, prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj, temeljem članaka 67. i 87. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi („Narodne novine“ broj 90/92), kao i temeljem djelomičnog sporazuma o diobi nekretnina od 28. veljače 1995., bio ovlašten tražiti pretvorbu društvenog vlasništva, odnosno upis prava vlasništva temeljem odredbi članka 361. i članka 364. stavka 2. u vezi članka 365. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 113/99, 22/00, 73/00, 114/01 i 79/06
– dalje: ZVDSP).
Naime, sud prvog stupnja ističe da odredba članka 9. stavka 2. Zakona o prostornom planiranju i uređivanju prostora („Narodne novine“ broj 54/80 – dalje: ZOPPIUP), koji je bio na snazi na dan 16. listopada 1990. i 23. srpnja 1991., propisuje podjelu prostora prostornim planom općine i gradske zajednice općina na građevinska i druga područja. Prema odredbi članka 43. istog Zakona, građevinskim zemljištem smatra se područje koje je posebnim planom općine, odnosno dok se takav plan ne donese, posebnom odlukom općine određeno za izgradnju i razvoj grada ili drugog naselja, a granice građevinskog područja utvrđuju se na kopiji katastarskog plana u pravilu granicama katastarskih čestica. Nadalje, prema članku 3. Zakona o građevinskom zemljištu („Narodne novine“ broj 54/80, 42/86, 41/88, 48/88 i 16/90), koji je također bio na snazi na dan 16. listopada 1990. i 23. srpnja 1991., građevinskim zemljištem smatra se zemljište koje se nalazi u gradovima i naseljima gradskog karaktera kao i drugo zemljište koje je izgrađeno ili prostornim planom određeno za izgradnju građevinskih objekata ili za javne površine.
Dakle, odredbama citiranih Zakona, koje su se primjenjivale prije i u vrijeme stupanja na snagu Zakona o šumama i Zakona o poljoprivrednom zemljištu, određeno je što se smatra građevinskim zemljištem i prema tim odredbama status zemljištu kao građevinskom daju dokumenti prostornog uređenja.
Namjena nekretnina (u konkretnom slučaju namjena je posebna) ne utvrđuje, prema stajalištu suda prvog stupnja, vlasničkopravni status na nekretnini, već se temeljem propisa iz članka 44. ZOPPIUP na takvom zemljištu može odobriti izgradnja onih objekata koji se, s obzirom na svoju namjenu, grade izvan granica građevinskog područja. Dakle, okolnost da se radi o posebnoj namjeni nekretnina je isključivo od značaja kod utvrđenja uvjeta uređenja prostora u skladu s kojim je vlasnik građevinskog zemljišta dužan postupati.
Polazeći od utvrđenja suda prvog stupnja:
- da je tuženik upisan kao vlasnik spornih nekretnina temeljem pravomoćnog rješenja o upisu od 2002.,
- da su prije uknjižbe tuženika te nekretnine bile upisane kao općenarodna imovina pod upravom Kotarskog Narodnog odbora u P. (rješenje o upisu poslovni broj Z-49/02 od 14. siječnja 2002.),
- da su predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama upisane kao poljoprivredne kulture,
- da su u posjedovnom listu katastarskog operata iz 1952. kao posjednici predmetnih nekretnina bili upisani „E. u. B.“ i „M.N.O. P.“,
- da je mjerodavnim Prostornim planom bivše općine R. područje na kojem su smještene predmetne nekretnine (krajnji južni dio priobalnog područja u kontaktnom prostoru s općinom P.) određeno kao zona posebne namjene,
- da za to područje, kao zonu posebne namjene, nikada nije bio izrađen ili donesen bilo koji dokument prostornog uređenja užega područja, a da je aktualno na tom prostoru utvrđena zabrana gradnje do donošenja posebnog plana te navedeno kako je to područje posebne namjene zona zaštitnih šuma nakon eventualnog napuštanja prostora dosadašnjeg korisnika,
- da je sadašnji korisnik tih nekretnina tuženik,
drugostupanjski sud zaključuje da tužitelj, neovisno o tome što iz Uvjerenja Ureda državne uprave u županiji (kao tijela nadležnog za izdavanje tog uvjerenja) proizlazi da su se sporne nekretnine nalazile unutar građevinskog područja zone posebne namjene, nije uspio oboriti predmnjevu iz članka 362. stavka 3. ZVDSP o pravu vlasništva tuženika na predmetnim nekretninama, jer nije dokazao da se radi o građevinskom zemljištu na kojem je u trenutku stupanja na snagu Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi nositelj prava korištenja bio prednik tužitelja (Općina R.). To stoga što nije dokazano da su predmetne nekretnine predstavljale građevinsko zemljište u smislu odredbe članka 3. Zakona o građevinskom zemljištu, a potom niti činjenicu da je nositelj prava korištenja takvog, očito neizgrađenog, građevinskog zemljišta bio prednik tužitelja, budući da se očito radilo o posebnoj namjeni u vojne (obrambene) svrhe pa nekretnine nisu nikada ni bile u posjedu ikog drugog osim tuženika.
Ovaj sud prihvaća shvaćanje suda drugog stupnja o tome da u odnosu na sporne nekretnine i dalje vrijedi predmnjeva iz članka 362. stavka 3. ZVDSP, jer tužitelj istu dokazima u spisu nije uspio oboriti.
Naime, nije sporno da su se sporne nekretnine, prema uvjerenju nadležnog tijela, na dan stupanja na snagu Zakona o šumama i Zakona o poljoprivrednom zemljištu, nalazile unutar granica građevinskog područja, u zaštitnom obalnom pojasu unutar zone posebne namjene.
Nije sporno da utvrđena namjena nekretnine ne određuje njezin vlasničkopravni status, već da status nekom zemljištu određuju odgovarajuće isprave prostornog uređenja kojima se određuje organizacija, korištenje i namjena prostora u smislu odredbi članaka 8. i 9. ZOPPIUP.
Međutim, u konkretnom slučaju potrebno je imati u vidu i zakonske odredbe koje definiraju građevinsko područje, pa s tim u vezi i mogućnost utvrđivanja jesu li sporne nekretnine predstavljale građevinsko zemljište u smislu tih odredbi.
Naime, Zakonom o prostornom uređenju i korištenju građevinskog zemljišta („Narodne novine“ broj 14/73 – dalje: Zakon 73) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja Prostornog plana Općine R. izgradnja se mogla vršiti samo na građevinskom zemljištu kao i zemljištu koje općinska skupština odredi za izgradnju gradova i naselja kao građevinsko područje, a ono je bilo definirano u članku 94. tog Zakona kao zemljište u društvenom vlasništvu u gradovima i naseljima gradskog karaktera kao i drugo zemljište koje je izgrađeno ili je planom namijenjeno za izgradnju građevinskih objekata ili za javne površine (trgovi, javne zelene površine i sl.). Istim zakonom (članak 58.) određeno je da se u zaštitnom obalnom pojasu, bez obzira na status zemljišta, ne mogu graditi nikakvi objekti ako nije donesen provedbeni plan.
Područje posebne namjene u smislu tog propisa podrazumijeva se područjem sa zajedničkim prirodnim i drugim obilježjima koje zahtjeva poseban režim njegovog uređenja i korištenja (nacionalni park, prirodni rezervat, spomeničko područje, vojni poligon i sl.) iz čega proizlazi da u nazivu „posebna namjena“ nije prioritetno određena namjena već se područje označava da ima neko svojstvo ili obilježje koje to područje čini posebnim.
Niti iz tekstualnog niti iz grafičkog dijela Prostornog plana Općine R. ne proizlazi da se na području zone posebne namjene B.2 (konkretno zemljište) može graditi. Drugim riječima, predmetne nekretnine nalazile su se na području koje prema tom planu nije bilo grad ili naselje gradskog karaktera, nije bilo zemljište određeno planom za izgradnju građevinskih objekata ili za javne površine za građevinsko područje.
Iz navedenog nedvojbeno proizlazi da sporne čestice nisu bile unutar građevinskog područja kakvog ga imaju u vidu odredbe Zakona 73 niti su prostornim planom općine R. bile predviđene kao građevinsko zemljište.
Pritom nije nevažno istaknuti da iz sadržaja spisa proizlazi da za ovu zonu (posebne namjene) nije bio izrađen niti donesen bilo koji dokument prostornog uređenja užeg područja, pa tako na dan 16. listopada 1990., odnosno 23. srpnja 1991. nije bila utvrđena namjena vezano za posebni režim uređenja i korištenja te zone niti je određeno građevinsko područje u odnosu na posebna obilježja. Da su te nekretnine planskom namjenom zadržane kao poljoprivredne, odnosno šumske proizlazi i z činjenice da je u Prostornom planu Općine R. („Službeni glasnik“ broj 3/92 i 21/99) ta zona određena jedinstvenom oznakom kao prostor posebne namjene u skupini „Zemljište za druge namjene“, uz naznaku da ta zona, nakon eventualnog napuštanja tog prostora od sadašnjeg korisnika, postaje zona zaštitnih šuma.
Stoga, i ovaj sud zaključuje da tužitelj nije uspio dokazati da predmetne nekretnine predstavljaju građevinsko zemljište kakvim ga u vidu imaju odredbe Zakona o građevinskom zemljištu, niti je uspio dokazati da je njegov prednik tim zemljištem upravljao na način da ga je dao na korištenje drugoj fizičkoj ili pravnoj osobi, udruženjima građana i sl., ili da ga je sam koristio, odnosno njime upravljao.
Slijedom navedenog, prednik tužitelja nije mogao, sukladno odredbi članka 87. Zakona o lokalnoj samoupravi u upravi, niti preuzeti te nekretnine.
Analogno ovakvom shvaćanju, da je dopušteno dokazivati da određene nekretnine imaju status različit od onog koje im daju isprave prostornog uređenja, zaključeno je i u odlukama ovog suda (primjerice: Rev-1218/13, Rev-2087/13), kada je utvrđeno da je šumsko zemljište, neovisno o tome da li se nalazilo u zoni građevinskog zemljišta ili izvan nje, po samom zakonu postalo vlasništvo Republike Hrvatske.
Obzirom na utvrđenja iz konkretnog postupka, pravilan je zaključak drugostupanjskog suda da se vlasništvo predmetnih nekretnina ne može utvrditi pod predmnjevama iz članka 362. stavaka 1. i 2. ZVDSP te da u odnosu na njih vrijedi predmnjeva iz stavka 3. istog Zakona (smatra se da su vlasništvo tuženika), jer tužitelj nije uspio dokazati suprotno. Kako, dakle, ne postoje razlozi zbog kojih je izjavljena revizija tužitelja, primjenom odredbe članka 393. ZPP, odlučeno je kao u izreci presude kada je revizija tužitelja odbijena kao neosnovana.
U odnosu na reviziju tuženika protiv odluke o troškovima postupka ističe se da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenog 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.
Slijedom navedenog, valjalo je, na temelju odredbe članka 400. stavka 3. u vezi članka 392. stavka 1. ZPP, reviziju tuženika protiv rješenja o troškovima odbaciti kao nedopuštenu i odlučiti kao u izreci ovog rješenja.
Zagreb, 17. srpnja 2019.
Predsjednik vijeća
Željko Glušić, v.r.