Rev-1900/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1900/11-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje iz Z., zastupanog po punomoćniku Z. B., odvjetniku u S., protiv tuženika J. o. d.d. iz S., zastupanog po punomoćniku D. Đ., odvjetniku u Odvjetničkom društvu G. i. p. iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gžp-138/11-2 od 3. ožujka 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. P1-3503/10 od 13. prosinca 2010., u sjednici održanoj 3. veljače 2015.,

r i j e š i o j e :

I. Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

II. Tužitelju se ne dosuđuje naknada troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je tuženik obvezan isplatiti tužitelju „dužne zakonske zatezne kamate na ime glavnice od 5.492,32 kn koje:

- na iznos od 2.946,31 kn teku počev od 1.8.2004.,

- na iznos od 1.469,45 kn teku od 24.12.2003.,

- na iznos od 437,57 kn teku počev od 17.12.2003.,

- na iznos od 40,10 kn teku od 17.6.2004.,

- na iznos od 51,10 kn teku počev od 17.6.2004.,

- na iznos od 36,46 kn teku počev od 4.3.2004.,

- na iznos od 60,12 kn teku počev od 28.12.2003.,

- na iznos od 137,49 kn teku počev od 29.12.2003.,

- na iznos od 72,25 kn teku počev od 14.1.2004.,

- na iznos od 29,98 kn teku počev od 17.1.2004.,

- na iznos od 46,20 kn teku počev od 15.2.2004.,

- na iznos od 32,28 kn teku počev od 12.1.2004.,

- na iznos od 133,00 kn teku počev od 28.10.2003., sve do 12.10.2005.“, kao i naknaditi mu parnični trošak od 4.535,63 kn.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju „temeljem čl. 382. st. 2. ZPP-a“, a sve zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tuženika je da se osporena presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije, podredno da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tužitelj je odgovorio na reviziju i predložio da se ova odbaci kao nedopuštena podredno odbije kao neosnovana.

Revizija tuženika nije dopuštena.

Prema odredbama čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP-a), a koje se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuju na ovaj spor, kada reviziju ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. tog članka - kojom je uređen institut redovne revizije, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude (dalje: izvanrednu reviziju) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, primjerice:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima ili na odjelskoj ili općoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi o njemu mogli imati različita shvaćanja, npr. zbog mogućnosti različitoga tumačenja određenih zakonskih odredaba,

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 4) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske ili Europskoga suda za ljudska prava - trebalo preispitati sudsku praksu.

Prema odredbi st. 3. tog članka, u takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja na obvezivanje tuženika isplatiti mu „dužne zakonske zatezne kamate na ime glavnice od 5.492,32 kn“ računate na pojedinačne dijelove toga iznosa glavnice određene u zahtjevu tužitelja.

Osporena presuda temeljena je na utvrđenju:

- da je prometna nezgoda od ..., u kojoj je osiguranik tužitelja stradao kao vozač motocikla, uzrokovana krivnjom osiguranika tužitelja - ali i vozača osobnog vozila osiguranog od autoodgovornosti kod tuženika po polici br. …, dakle njihovom podijeljenom odgovornošću - s udjelom osiguranika tužitelja u šteti od 30%,

- da je u svezi ozljeda zadobivenih u nezgodi osiguranik tužitelja imao troškove liječenja („na ime stacionara i liječenja u bolnicama i centrima za rehabilitaciju, specijalističko konzilijarnih pregleda i na ime ortopedskih pomagala“) koje je za svoga osiguranika platio tužitelj (osiguravatelj),

- da je 12. listopada 2005. tuženik „regresirao 70% troškova liječenja tužiteljevog osiguranika“ - isplatom tužitelju 5.492,32 kn (upravo pozivom na suodgovornost osiguranika tužitelja za nastanak predmetne prometne nezgode i vlastite štete u omjeru od 30%), a sve sukladno odredbama Zakona o zdravstvenom osiguranju prema kojima je tužitelj imao pravo naplate (po njemu podmirenih) troškova liječenja od štetnika, odnosno od tuženika kao osiguravatelja toga štetnika,

- da (i uz „neospornu suodgovornost osiguranika tužitelja za štetu te neosporno isplaćenu glavnicu od strane tuženika“) tuženik nije tužitelju isplatio i ovdje prijeporne zatezne kamate na iznose nastalih i po tužitelju plaćenih troškova liječenja osiguranika tužitelja: računate od plaćanja pojedinih računa za te troškove, i to kako su ti računi ispostavljeni tužitelju - pa do 12. listopada 2005. (kada je tuženik isplatio tužitelju navedenu glavnicu).

Sporno je vrijeme od kojeg tužitelju pripadaju utužene kamate, a sve budući da tuženik osporava činjenicu na koju se tužitelj poziva - glede plaćanja računa troškova liječenja osiguranika tužitelja i trenutka njihova plaćanja, te tvrdi da „nisu pruženi odgovarajući dokazi“ za tu činjenicu.

Drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) prihvatio, a spornu je činjenicu utvrdio prema podacima s izvoda iz knjigovodstveno-financijske evidencije tužitelja te računa za troškove liječenja osiguranika tužitelja („u vidu preslike računa ustanova kod kojih se osiguranik liječio“), s obrazloženjem da i izvodi iz knjigovodstveno financijske evidencije tužitelja imaju dokaznu vrijednost a da „uostalom“ tužitelj predstavlja pravnu osobu koja u granicama svoje nadležnosti izdaje račune i potvrde o plaćanju, a koji računi i potvrde predstavljaju javne isprave u smislu odredbe čl. 230. ZPP-a.

Revident je naznačio da reviziju u odnosu na osporenu presudu podnosi na temelju odredaba čl. 382. st. 2. ZPP-a i postavio dva pitanja:

1./ - „Da li je potvrda HZZO-a o plaćanju određenog računa javna isprava“,

2./ - „Da li stranka u postupku može dokazivati činjenicu plaćanja računa jedino svojim potvrdama“,

i pritom je istakao da su ta pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti građana obzirom da je u osporenoj presudi u odnosu na njih izraženo shvaćanje koje je u suprotnosti s stavovima Županijskog suda u Dubrovniku izraženim u odlukama posl. br. Gž-40/07 od 26. lipnja 2008. („da potvrda koju je tužitelj dostavio u spis, a koju je sam izdao, nije valjano ocijenjena kada je ocijenjena kao javna isprava u smislu Zakona o općem upravnom postupku, jer se ne odnosi na činjenicu o kojoj tužitelj, s obzirom na poslove koje obavlja, vodi službenu evidenciju u smislu toga Zakona“) i Gž-1342/08 od 29. siječnja 2009. (da potvrda o plaćanju, koju je izdao sam tužitelj, „nije valjan ni vjerodostojan dokaz“).

Međutim, time što je tako odredio razloge revizije te konstatirao da je podnosi prema odredbama čl. 382. st. 2. ZPP-a i zbog navedenih pitanja, tuženik nije postupio prema navedenim odredbama.

Odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a predviđaju postojanje u reviziji određeno naznačenog pravnog pitanja zbog kojeg se revizija podnosi uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose - s izloženim razlozima zbog kojih revident smatra da je to (pravno) pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, odnosno postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem drugog suda (iz donesenih i konkretiziranih sudskih odluka) ili očekivanim shvaćanjem, a sve obzirom da bi tek tada (dakle: ako je „došlo do odstupanja od ustaljene sudske prakse“) revizijski sud mogao ujednačavati primjenu zakona i preispitati sudsku praksu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“).

U konkretnom slučaju, obzirom da po tuženiku postavljena pitanja (u odnosu na njihov sadržaj i ono što revident drži) polaze od konstatacije (ili pretpostavke) da je osporena presuda donesena tako da je jedina sporna činjenica plaćanja računa (i trenutka plaćanja) utvrđena samo na temelju potvrda izdanih po tužitelju i shvaćanja da te potvrde imaju značaj javnih isprava, a o čemu ovdje nije riječ - jer je drugostupanjski sud (pored neospornih činjenica: visine troškova liječenja i isplate glavnice tih troškova učinjene po tuženiku) tu spornu činjenicu utvrdio prema podacima s izvoda iz knjigovodstveno-financijske evidencije tužitelja te preslika računa ustanova kod kojih se osiguranik tužitelja liječio za troškove liječenja toga osiguranika (dakle: ne samo na temelju potvrda koje je tužitelj izdao, kako to revident sugerira prihvatiti naznačenim drugim pitanjem iz revizije) i s obrazloženjem da i izvodi iz knjigovodstveno financijske evidencije tužitelja imaju dokaznu vrijednost (sve očito polazeći od načelnog i pravilnog shvaćanja: da kao dokaz u parničnom postupku može poslužiti sve ono iz čega se može crpiti saznanje o relevantnim činjenicama - pa to mogu biti i izvodi iz poslovnih knjiga tužitelja i isprava koje je izdao), dok je shvaćanje o značaju potvrda izdanih po tužitelju o plaćanju određenog računa kao javnih isprava izrazio samo podredno (i s izrazom: “uostalom“) - i ne kao odlučno za odluku o predmetu spora, ovdje se ne može prihvatiti da je drugostupanjski sud osporenu presudu utemeljio na pravnom shvaćanju koje je u protivnosti ili u proturječju s shvaćanjem u svezi kojeg je revident postavio navedena pitanja i shvaćanjem iz presuda na koje se revident pozvao obrazlažući izvanrednu reviziju - slijedom čega valja zaključiti:

- da od odgovora na (u reviziji) postavljena pitanja ne zavisi odluka o predmetu spora, i (time)

- da ta pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, odnosno da (a obzirom na to kako su pitanja formulirana i situaciju u ovome predmetu) revizijski sud nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitati sudsku praksu i ispuniti svrhu tzv. izvanredne revizije („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“).

Revizijski sud kod toga ukazuje:

- da osporenu presudu može preispitivati samo u granicama postavljenih pitanja i razloga kojima ih revident obrazlaže, pa sukladno tome u konkretnom slučaju ne može u svezi tih pitanja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene presude pravilno i u odnosu na drugu već postojeću sudsku praksu),

- da revizijski sud nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni kao niti razloge zbog kojih revident smatra da bi ono što ističe u reviziji imalo biti važno za odluku o predmetu spora - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga izvanrednu reviziju iz odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a upravo i razlikuje od redovite revizije iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP-a, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova - budući bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po izvanrednoj reviziji izgubila svaka granica između nje i redovne revizije podnesene samo zbog pogrešne primjene procesnog ili materijalnog prava, dok bi se sam doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji revidenta.

Stoga, a obzirom da ne udovoljava pretpostavkama propisanim odredbama čl. 382. st.

2. i 3. ZPP-a za dopuštenost izvanredne revizije, reviziju tuženika valjalo je odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 2. ZPP-a).

Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer taj odgovor nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. ZPP-a).

Zagreb, 3. veljače 2015.

Predsjednica vijeća

Katarina Buljan, v.r.