Revr-1920/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Revr 1920/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća te Vlatke Potočnjak Radej, Gordane Gasparini, Jasne Guštek i mr. sc. Jadranka Juga, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. D. iz R., kojeg zastupa punomoćnica Đ. S., dipl. iur., protiv tuženika M. K., vlasnika „A. K.“ iz K., kojeg zastupa punomoćnik J. Z., odvjetnik u K., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zlataru poslovni broj Gž- 958/09 od 8. srpnja 2009. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Krapini poslovni broj P - 438/08 od 28. siječnja 2009., u sjednici vijeća održanoj 3. ožujka 2010.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da nije dopušten otkaz ugovora o radu koji je tuženik dao tužitelju odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 23. veljače 2007. te da tužitelju nije prestao radni odnos kod tuženika s danom 3. travnja 2007. Nadalje je odbijen tužbeni zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu s danom 5. prosinca 2007. te zahtjev za isplatu bruto plaće u iznosu 18.768,00 kn, kao i iznosa od 16.320,00 kn sa zateznom kamatom, a naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu 9.870,00 kn.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu i prvostupanjsku presudu i prihvati tužbeni zahtjev, odnosno da ih ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tuženik nije odgovorio na reviziju tužitelja.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 i 84/08, dalje: ZPP), koja se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 84/08) revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP.

Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koju se ukazuje revizijom, jer su u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Ti razlozi nisu nejasni niti proturječni. O odlučnim činjenicama ne postoji proturječje između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava i zapisnika, posebno iskaza svjedoka. Presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati.

Drugostupanjski sud je u žalbenom postupku postupio u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP i u obrazloženju presude ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja za donošenje odluke u ovom sporu.

Netočni su navodi revidenta da drugostupanjski sud pogrešno navodi da je tužitelj tek u žalbi iznio činjenicu da nije imao zaštitnu opremu. Naime, drugostupanjski sud u obrazloženju presude navodi da je tijekom postupka (dakle, ne tek u žalbenoj fazi), a potom i u žalbenoj fazi, tužitelj tvrdio i da nije imao zaštitnu opremu.

Revizijski razlozi koji se odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka, zapravo su činjenični prigovori. U reviziji tužitelj iznosi svoju ocjenu izvedenih dokaza i iznosi drugačije činjenične zaključke od nižestupanjskih sudova. Tvrdnje kojima se dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje nisu mogle biti uzete u razmatranje, jer se prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

S druge strane, sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 8. ZPP ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra revident da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego to čini revident.

Na druge bitne povrede odredaba parničnog postupka revident ne ukazuje, a ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP, na koju, na temelju odredbe čl. 392. a. ZPP, pazi po službenoj dužnosti.

Predmet spora je utvrđenje nedopuštenom odluke tuženika kojom je tužitelju izvanredno otkazan ugovor o radu.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je tužitelj radio kod tuženika neprekidno više od … godina na radnom mjestu KV vozača odnosno vozača teretnog vozila, da je ugovorom o radu ugovoreno da će tužitelj, osim poslova vozača, obavljati i sve ostale poslove u autoprijevozničkoj djelatnosti,

- da su vozači kod tuženika pomagali kod utovara i istovara robe, iako za to ne bi dobili usmeni nalog od poslodavca, tj. tuženika, već je bilo uobičajeno da se kod dolaska na utovar pomaže prilikom utovara,

- da je tužitelj u svojem kamionu imao i zaštitnu opremu koja je potrebna kod utovara ili istovara robe,

- da je tuženik otkazao ugovor o radu tužitelju odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 23. veljače 2007.,

- da je tužitelju ugovor o radu otkazan iz razloga što je 16. veljače 2007. dolaskom u društvo M. P. d.o.o. na utovar odbio pomoći kod utovara robe, zbog čega je vlasnik tog društva, s kojim tuženik obavlja oko 70% poslovanja, obavijestio tuženika i zamolio ga da tužitelja više ne šalje na utovar,

- da tužitelj nije imao opravdanja za odbijanje izvođenja radova u vidu zdravstvenih tegoba,

- da je tužitelj i ranije kršio obveze iz radnog odnosa odbijanjem obavljanja radnih zadataka,

- da je tužitelj protiv odluke o otkazu izjavio zahtjev za zaštitu prava o kojem nije odlučeno.

S obzirom na navedena utvrđenja sudovi nižeg stupnja su odbili tužbeni zahtjev, jer su utvrdili da je tuženik počinio povredu radne obveze koja mu se stavlja na teret. Prvostupanjski sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o izvanrednom otkazu ugovora o radu iz čl. 114. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 137/04 – pročišćeni tekst, dalje: ZR), jer s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja, tuženik je imao opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu, jer se radilo o osobito teškoj povredi obveza iz radnog odnosa zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć, a time što je tuženik dao tužitelju otkazni rok nije povrijeđen ZR.

Drugostupanjski sud pak smatra da u situaciji kad je tužitelju odlukom o otkazu ugovora o radu priznat otkazni rok, ta odluka ima karakter odluke o redovitom otkazu (čl. 113. st. 1. ZR), ali da je pravilna odluka prvostupanjskog suda kojom je odbijen tužbeni zahtjev, jer iz utvrđenih činjenica proizlazi da je zakonita odluka tuženika o otkazu ugovora o radu tužitelju zbog skrivljenog ponašanja tužitelja.

Prema odredbi čl. 114. st. 1. ZR poslodavac ima opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

U konkretnom slučaju, prema ocjeni revizijskog suda, ispunjene su pretpostavke za primjenu navedene zakonske odredbe pa je odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu zakonita.

Naprijed navedene činjenice, zbog kojih je tuženik otkazao ugovor o radu tužitelju, svakako predstavljaju opravdan razlog za otkaz, pogotovo kada se uzme u obzir činjenica da je tužitelj bez opravdanog razloga odbio pružiti pomoć kod utovara robe, iako je bilo uobičajeno da vozači pomažu kod utovara i istovara, i time narušio ugled poslodavca koji je s društvom M. P. d.o.o. obavljao oko 70 % poslovanja, a upravo to društvo je o ponašanju tužitelja obavijestilo tuženika i zahtijevalo da više tužitelja ne šalju. Sve to dovelo je do gubitka povjerenja između radnika i poslodavca, koje je osobito važno u radnom procesu. Opisano ponašanje tužitelja predstavlja osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa zbog koje, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć pa je stoga dopušten otkaz ugovora o radu.

Dakle, u konkretnom slučaju ispunjene su sve zakonske pretpostavke za izvanredni otkaz ugovora o radu iz čl. 114. st. 1. ZR pa činjenica da je tuženik u odluci o otkazu ugovora o radu odredio otkazni rok tužitelju, koji mu je i plaćen iako ga tužitelj nije odradio, nije sama po sebi razlog da se otkaz okvalificira kao redoviti otkaz ugovora o radu, kako je to neosnovano učinio drugostupanjski sud.

Naime, osnovna razlika između izvanrednog otkaza ugovora o radu i redovitog otkaza je ta što kod redovitog otkaza poslodavac i radnik moraju poštovati propisani ili ugovoreni otkazni rok, a kod izvanrednog otkaza strana koja otkazuje nema obvezu poštivanja takvog roka, ali sama činjenica da je u odluci o otkazu dat otkazni rok ne znači da se radi o redovitom otkazu, ako iz svih okolnosti konkretnog slučaja proizlazi da su ispunjene pretpostavke za izvanredni otkaz iz čl. 114. ZR..

Prema tome, nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 385. st. 1. t. 3. ZPP).

Radi naprijed navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 3. ožujka 2010.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.