Rev-3503/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3503/1994-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Ivana Mikšića i Tome Gložinića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D.J. iz Z., .. ., kojega zastupa punomoćnik B.N., odvjetnik iz Č., protiv tuženice C.-o. . d.d. Z., . ... ., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 12. travnja 1994. broj Gž-1800/94-2 kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu broj Pn-3700/93 od 13. prosinca 1993., u sjednici održanoj 13. studenog 1996.,

presudio je i riješio je:

Djelomično se prihvaća revizija tužitelja i ukida presuda Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 12. travnja 1994. broj Gž-1800/94-2 i presuda Općinskog suda u Zagrebu od 13. prosinca 1993. broj Pn-3700/93 u dijelu kojim je tužitelj odbijen sa zahtjevom da mu tuženik plati naknadu za tuđu pomoć u iznosu od 1.168,00 kn (1,168.000 HRD) zajedno s pripadajućim kamatama na taj iznos od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

U ostalom dijelu revizija se odbija kao neosnovana.

Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Zagrebu od 13. prosinca 1993. broj Pn-3700/93 suđeno je: "I. Tuženica C.-o. . d.d. Z., . .... ., dužna je platiti tužitelju D.J. iz Z., .. ., iznos od 65.695.735 HRD sa kamatama po čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima koji je preuzet temeljem čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima kao Zakon Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 53/91), tekućim od 13. prosinca 1993. do isplate, kao i naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 7.270.000 HRD u roku od 15 dana.

II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 6.368.000 HRD."

Presudom Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 12. travnja 1994. broj Gž-1800/94-2 suđeno je: "I. Odbija se žalba tužitelja i tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zagrebu broj Pn-3700/93 od 13. prosinca 1993. pod I izreke preko iznosa od 51.013.735 HRD do iznosa od 51.695.735 HRD i parničnog troška do iznosa od 5.816.000 HRD, te pod II izreke.

II. Preinačuje se ista presuda pod I izreke preko iznosa od 51.695.735 HRD, te iznosa parničnog troška preko 5.816.000 HRD i sudi:

"Tužitelj se odbija sa dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 14.000.000 HRD, te sa iznosom parničnog troška od 1.454.000 HRD."

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predložio da se pobijana presuda preinači usvajanjem odbijenog dijela tužbenog zahtjeva i naloži naknada odbijenog dijela parničnog troška i troškova revizije.

Na reviziju nije odgovoreno, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske se nije izjasnio. Revizija je djelomično osnovana.

Nije osnovan revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na visinu dosuđene neimovinske štete, jer je tužitelju, i po ocjeni ovog revizijskog suda, pravomoćno dosuđena primjerena naknada za sve vidove neimovinske štete.

Ovo zbog toga jer je drugostupanjski sud imajući u vidu sve odlučne činjenice i okolnosti od kojih zavisi temeljem odredbe čl. 200. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94 - dalje ZOO), visina naknade za pretrpljene fizičke bolove, strah i smanjenje životne aktivnosti, utvrdio primjerene iznose i to: za pretrpljene fizičke blove u iznosu od 7.000,00 kn (7,000.000 HRD), za pretrpljeni strah u iznosu od 4.000,00 kn (4,000.000 HRD) i za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti u iznosu od 12.000,00 kn (12,000.000 HRD), pa revizijski prigovor da je tužitelju za navedene vidove štete trebalo dosuditi veće iznose nije osnovan.

U prvostupanjskom je postupku utvrđeno da je tužitelj u prometnoj nezgodi zadobio ozljede u vidu trzajne ozljede vratne kralježnice, da je trpio zbog ozljeđivanja fizičke bolove jačeg intenziteta u trajanju oko 7 dana, srednje bolove u trajanju oko 10 dana, a manje bolove u trajanju oko 20 dana, dok se povremeni manji bolovi javljaju oko 6 tjedana, da je pretrpio strah jačeg intenziteta u trajanju 1-2 sata, do smirenja i regresije akutnih simptoma stresa, a za vrijeme daljnjeg liječenja da je postojao strah sekundarne naravi radi brige za stanje zdravlja i ishod liječenja što je uzrokovalo nastanak posttraumatske neurotiziranosti s osjećajem nelagode i nesigurnosti kod učešća u prometu a zbog pribojavanja od mogućih novih incidenata.

Nakon liječenja, pak, ostale su trajne posljedice koje se formiraju u vidu sindroma posttraumatske glavobolje i bolnog vratnog sindroma te se učestalo javljaju napadi glavobolje uz vertiginozne senzacije i omaglice, te bolovi i ukočenost vrata, a osobito u jutro nakon spavanja.

Kod tužitelja su zaostale trajne posljedice u vidu duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti u omjeru od 10%, a tužitelj je rođen 1966. i po zanimanju dipl.pravnik.

Osim navedenog ovaj je revizijski sud odlučujući o visini naknade za neimovinsku štetu tužitelju vodio računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom prirodom i društvenom svrhom (čl. 200. st. 2. ZOO).

Osnovan je, međutim, revizijski prigovor tužitelja u odnosu na dosuđenu naknadu tužitelju za tuđu pomoć koja mu je bila potrebna za vrijeme liječenja u kući kroz dva mjeseca po 3 sata na dan. Naime, prvostupanjski sud je odlučujući o visini te naknade (u smislu odredbe čl. 195. st. 2. u vezi čl. 188. ZOO) imao u vidu cijene sata pružanja tuđe pomoći u vrijeme donošenja presude kao i cjenik Centra za njegu bolesnika, pa je utvrdio visinu naknade u ukupnom iznosu od 1.332,00 kn (1,332.000 HRD), dok je odbio preostali dio tužbenog zahtjeva po toj osnovi u iznosu od 1.168,00 kn (1,168.000 HRD), a drugostupanjski sud ocijenio da je visina naknade pravilno utvrđena jer da je prvostupanjski sud konačno utvrdio visinu naknade primjenom odredbe čl. 223. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 - dalje ZPP).

Međutim, kriterij za odmjeravanje naknade za besplatno pruženu pomoć i njegu jeste netto zarada osobe koja bi u mjestu u kojem je i u vrijeme kad je tuđa pomoć i njega pružana bila sposobna pružiti takvu uslugu, a tek u slučaju da takva osoba ne postoji prepušteno je sudu da o visini naknade odluči prema slobodnoj ocjeni primjenom čl. 223. ZPP.

Kako je, dakle, zbog pogrešnog pravnog pristupa činjenično stanje ostalo nedovoljno utvrđeno valjalo je obje nižestupanjske presude ukinuti u dijelu s kojim je tužitelj odbijen po toj osnovi, te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje u ukinutom dijelu.

Prvostupanjski će sud pridržavajući se pravnog stava izraženog u ovom rješenju postupak dopuniti i ponovno odlučiti da li tužitelju pripada naknada za tuđu pomoć veća od dosuđene.

Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci (čl. 393., čl. 395. st. 2. i čl. 166. st. 3. ZPP).

U Zagrebu, 13. studenog 1996.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.