Rev-248/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 248/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja te Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. M. iz K. N., koju zastupa punomoćnik M. D., odvjetnik u S., protiv tuženika P. V. iz S., kojeg zastupa Z. Z., odvjetnik u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžnš-143/10 od 19. svibnja 2011., kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P- 2278/05 od 27. listopada 2009., u sjednici od 21. travnja 2015.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev i naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 36.150,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju NBH na dan isplate sa zateznom kamatom kao u izreci, te je u točki II. izreke odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 29.875,00 EUR-a s pripadajućim kamatama. Točkom III. izreke odlučeno je da svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

Drugostupanjskom presudom djelomično je odbijena žalba tuženika i potvrđena presuda suda prvog stupnja u dijelu u kojem je tuženiku naloženo plaćanje iznosa od 17.576,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućim kamatama, dok je u preostalom dijelu, u kojem je tužiteljici dosuđen iznos od 18.574,00 EUR-a s pripadajućim kamatama, te u odluci o troškovima postupka, prvostupanjska presuda ukinuta i predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Protiv drugostupanjske presude, u dijelu u kojem nije ostvario uspjeh, tuženik podnosi reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - u daljnjem tekstu: ZPP). Reviziju izjavljuje zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja predlažući preinačenje osporenog dijela pobijane presude odbijanjem tužbenog zahtjeva, podredno njezino ukidanje i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Na temelju članka 392.a stavak 1. ZPP-a, koji se s obzirom na vrijeme donošenja drugostupanjske presude primjenjuje u ovom predmetu (članak 53. stavak 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku - „Narodne novine“, br. 57/11), revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 8. ZPP-a.

Revident samo općenito tvrdi da se drugostupanjska presuda pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, međutim, u odnosu na taj revizijski razlog izrijekom nije naznačeno o kojim se bitnim povredama odredaba parničnog postupka radi, a niti je o tome moguće sa sigurnošću zaključiti iz sadržaja podnesene revizije.

U reviziji stranka treba određeno navesti razloge zbog kojih je izjavljuje, slijedom toga pobijana presuda u odnosu na revizijske razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka (izuzev one na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti) nije ni ispitivana (članak 386. ZPP-a).

Pazeći po službenoj dužnosti utvrđuje se da nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 8. ZPP-a.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu štete koja proizlazi iz ugovora o proizvodnji i ugradbi PVC stolarije.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da su se prema navedenom ugovoru, zaključenom 16. prosinca 2003., stranke dogovorile da će tuženik u svojstvu izvođača, izraditi i ugraditi PVC stolariju u tri zgrade na čest.zem. 170/4 k.o. K. G., u vrijednosti od 36.150,00 EUR-a, s tim da će mu tužiteljica zauzvrat, u svojstvu naručiteljice, prepisati u vlasništvo stan br.12, tip A 2, II kat, objekt br. 3, vrijedan 36.150,00 EUR-a. Pritom je utvrđeno da je tužiteljica ispunila svoj dio ugovorne obveze jer je prenijela navedeni stan u vlasništvo tuženiku, koji je on u međuvremenu prodao trećoj osobi i koja je potom uknjižila svoje pravo vlasništva na kupljenoj nekretnini. S druge strane, sud prvog stupnja utvrđuje da tuženik, iako je postao vlasnikom navedenog stana, dakle, iako mu je tužiteljica na takav način platila radove, istovremeno nije ispunio i svoj dio ugovorne obveze.

Na temelju takvog utvrđenja, prvostupanjski sud zaključuje da je zbog neispunjenja svoje obveze tuženik prouzrokovao materijalnu štetu tužiteljici u iznosu od 36.150,00 EUR-a, dakle, upravo onoliko kolika je vrijednost stana kojeg je ona prenijela na tuženika. Međutim, postupajući po žalbi tuženika drugostupanjski sud zaključuje da je činjenično stanje u ovoj pravnoj stvari ostalo nepotpuno utvrđeno jer je tuženik izvršio dio svojih obveza budući to proizlazi iz iskaza same tužiteljice i u postupku saslušanih svjedoka. Naime, drugostupanjski sud ističe da je, prema stanju stvari, tuženik ipak postavio PVC stolariju i to na jednoj od građevina te na druga dva objekta ponešto od okvira, stoga zaključuje da tužiteljica ne može tražiti vraćanje i onog dijela cijene radova koji se odnosi na vrijednost već izvršenih radova.

Pritom, polazeći od pravne prirode navedenog ugovora sud drugog stupnja zaključuje da je tužiteljica, na temelju ovlaštenja iz članka 128. i 609. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, u daljnjem tekstu: ZOO), osnovano raskinula ugovor i bez ostavljanja naknadnog roka za ispunjenje jer je u konkretnom slučaju bilo očito da tuženik, s obzirom na sve okolnosti slučaja, neće ispuniti svoju obvezu iz ugovora pa tužiteljica u takvom slučaju, uz pravo na raskid ugovora ima pravo zahtijevati i naknadu štete.

U tom smislu drugostupanjski sud ističe da tuženik u svojoj žalbi na određen način priznaje tužiteljici potrebu angažiranja drugog izvođača i plaćanje cijene u iznosu od 17.576,00 EUR-a za dovršetak radova, koje je on prema sklopljenom pravnom poslu, bio dužan obaviti, a tužiteljica je taj posao povjerila i isplatila novom izvođaču. Polazeći od tako utvrđenih činjenica, sud drugog stupnja zaključuje da tužiteljica ima pravo od tuženika tražiti isplatu za radove koje je izvršila treća osoba i potvrđuje pobijanu presudu samo u dijelu do iznosa od 17.576,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti s dosuđenim kamatama, dok je u preostalom dijelu presuda suda prvog stupnja ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje.

Protivno tvrdnjama revidenta, budući se žalbom tuženika ističe da „…sud nikako nije mogao obvezati tuženika na isplatu 36.150,00 EUR-a već eventualno na isplatu onih 17.000,00 EUR-a koliko je plaćeno drugom izvođaču za završetak onog što je do tada napravio tuženik“, to je sud drugog stupnja pravilno ocijenio da time tuženik („na određen način“) ne osporava dvije za odluku o tužbenom zahtjevu odlučne činjenice, tj. potrebu uzimanja drugog izvođača za dovršetak radova te izvršenog plaćanje ostatka cijene za radove koje nije obavio tuženik. Pritom valja istaknuti da se u pobijanoj presudi nigdje ne navodi da bi ovakvim žalbenim navodima tuženik priznao tužbeni zahtjev.

Prema tome, pravilno je pobijanom presudom odbijena žalba tuženika u dijelu koji se odnosi na iznos od 17.576,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti s dosuđenim kamatama jer je utvrđeno da je tužiteljica, prijenosom vlasništva na stanu, unaprijed platila tuženika za radove koje on nije obavio i potom je za iste i već plaćene radove isplatila novog izvođača, pritom je nebitno da li je te radove platila ona ili treća osoba koja je to napravila u njezino ime (iskaz svjedoka K. - list 23. spisa). Upravo (ponovnim) plaćanjem drugog izvođača u dosuđenom iznosu tužiteljica je pretrpjela štetu čiju naknadu u ovom slučaju osnovano zahtijeva od tuženika kao ugovorne stranke koja nije ispunila svoju ugovornu obvezu (članak 128. i 609. ZOO).

Prema tome niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

Ostale revizijske tvrdnje predstavljaju prigovore kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje pa ih revizijski sud nije uzeo u obzir (članak 385. ZPP-a).

Iz navedenih je razloga, na temelju članka 393. ZPP-a, valjalo odbiti reviziju tuženika i presuditi kao u izreci

Zagreb, 21. travnja 2015.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.