Rev-965/2006-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 965/06-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, Jakoba Miletića, dr. sc. Ivana Kaladića, Gordane Matasić- Špoljarić i mr. sc. Andrije Erakovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. M. B. pok. A. iz K. K., kojeg zastupa punomoćnik I. B., odvjetnik iz S. i 2. D. B. pok. A. iz K. K., protiv tuženih: 1. K. d.d. S., kojeg zastupa punomoćnica Lj. L., dipl. iur., 2. Grada Splita , kojeg zastupaju punomoćnici S. R., K. S.-Č., J. C. i J. R., zaposlenici ovog tuženika, 3. Grada Kaštela, kojeg zastupa punomoćnica Z. M., odvjetnica iz S., radi izvršenja obveze, odlučujući o reviziji tužitelja M. B. izjavljenoj protiv pravomoćne presude i rješenja Županijskog suda u Splitu broj: Gž-284/05 od 10. ožujka 2006., kojom je potvrđena presuda i rješenje Općinskog suda u Kaštel Lukšiću broj: P-7/99 od 26. studenog 2004., u sjednici održanoj dana 27. rujna 2007.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja M. B. izjavljena protiv presude Županijskog suda u Splitu broj: Gž- 284/05 od 10. ožujka 2006. odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

1. Revizija tužitelja M. B. odbija se kao neosnovana u dijelu kojim pobija rješenje, sadržano u navedenoj presudi, kojim je odbačena kao nepravodobna dopuna žalbe i u dijelu u kojem je potvrđeno prvostupanjsko rješenje o parničnom trošku.

2. Revizija tužitelja M. B. odbacuje se kao nedopuštena u dijelu u kojem pobija rješenje drugostupanjskog suda u dijelu kojim je potvrđeno rješenje suda prvog stupnja kojim je odbijen prijedlog za određivanje privremene mjere.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženicima da solidarno prema tužitelju provedu Rasporedno rješenje Komisije za uređenje imovinskih odnosa SRZ „I.“, K. K. , broj: 112/53 od 30. kolovoza 1953. g., te Rješenje Kotarskog suda u Splitu broj: R-1508/53 od 17. ožujka 1954. g. i rješenje Narodnog odbora grada Splita broj: 24958/54 od 27. studenog 1954. g. na način da tužitelju predaju u posjed zamjensku nekretninu zvanu „P. nj.“, označenu kao čest. ze. 652/1/2 K.O. K. K., te mu izdaju ispravu podobnu za upis prava vlasništva na naznačenoj nekretnini na njega i na njegovo ime, uz istodobno brisanje toga prava sa upisanog vlasnika, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok će u protivnom tu ispravu zamijeniti ova presuda.

Nalaže se tuženicima da tužitelju solidarno nadoknade štetu zbog nekorištenja nekretnine“.

Rješenjem je odbijen prijedlog tužitelja za određivanje privremene mjere zabranom otuđenja i opterećenja navedene nekretnine, uz zabilježbu spora u zemljišnim knjigama, te oduzimanje nekretnina od tuženika i njihovo povjeravanje na čuvanje tužitelju M. B.. Ujedno je tužiteljima naloženo da tuženiku Gradu Kaštela naknade parnični trošak u iznosu od 1.525,00 kn.

Drugostupanjskom presudom i rješenjem odbijena je žalba tužitelja te je potvrđena presuda i rješenje suda prvog stupnja.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude i rješenja reviziju je izjavio tužitelj M. B. osobno (primljena u sudu 5. lipnja 2006.) i po punomoćniku (primljen u sudu 2. lipnja 2006.) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se preinači i tužbeni zahtjev prihvati, odnosno da se presude i rješenja sudova nižeg stupnja ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Drugostupanjski je dopustio reviziju u smislu odredbe 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99. i 117/03. – dalje: ZPP), polazeći, dakle, od toga da vrijednost predmeta spora ne prelazi 100.000,00 kn. Ovaj sud prihvaća navod tužitelja da vrijednost predmeta spora (u pitanju je nenovčani zahtjev na predaju nekretnine i novčani zahtjev za naknadu štete zbog nekorištenja nekretnine) prelazi navedenu svotu i da bi revizija bila dopuštena i bez odluke suda drugog stupnja kojom dopušta reviziju. Zbog toga je pobijana presuda ispitana prema odredbi čl. 392. a ZPP u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, a ne samo u granicama razloga koji se tiču pravnog pitanja zbog kojeg se revizija dopušta, tj. primjenjuju li se na zastaru obveza nastalih u postupcima likvidacije bivših seljačkih radnih zadruga zastarni rokovi iz u to vrijeme važećeg Zakona o zastari potraživanja («Službeni list FNRJ» broj 40/53. i 57/54. – dalje: ZN) ili se radi o rokovima svoje vrste («sui generis»).

Suprotno navodima u reviziji presude sudova nižeg stupnja nemaju nedostataka uslijed kojih se ne bi mogle ispitati, pa nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju se ukazuje u reviziji. Drugostupanjski sud je u smislu odredbe čl. 375. st. 1. ZPP ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja. Bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP tužitelj obrazlaže navodima da je prvostupanjskom presudom tužbeni zahtjev odbijen, dok je rješenjem odbačena tužba u dijelu kojim se traži poništenje rješenja Kotarskog suda u Splitu broj: R- 1508/53 od 27. studenog 1954. i rješenja Općinskog suda u Splitu broj: Z-539/99, te da je prvostupanjski sud djelomično prihvatio prijedlog za donošenje privremene mjere koji se odnosi na čest. zem. 554/2, k.o. K., a odbio ga glede čest. zem. 652/1/2, k.o. K.. U reviziji se dalje navodi da su pobijana presuda i rješenje, obzirom na činjenicu «da djelomično usvajaju podredni tužbeni zahtjev», nejasni i nerazumljivi te proturječe razlozima iz obrazloženja pa tužitelj i ne zna što pobijana presuda znači.

U reviziji je međutim jasno označena presuda i rješenje drugostupanjskog suda protiv koje se podnosi, tj. Gž-284/05 od 10. ožujka 2006., a označena je i presuda i rješenje suda prvog stupnja P-7/99 od 26. studenog 2004. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za predaju nekretnine i zahtjev za naknadu štete, a rješenjem je odbijen prijedlog za određivanje privremene mjere. Stoga se može zaključiti da je tužitelj imao na umu neku raniju sudsku odluku kada navodi da je tužba djelomično odbačena, da je djelomično prihvaćen prijedlog za donošenje privremene mjere te da je djelomično prihvaćen podredni tužbeni zahtjev. Budući da u izreci prvostupanjske presude i rješenja kao ni u pobijanoj presudi i rješenju suda drugog stupnja takve odluke nisu sadržane, ovi navodi u reviziji nemaju značaja niti oni na bilo koji način mogu uputiti na zaključak da presude sudova nižeg stupnja imaju nedostataka uslijed kojih se ne bi mogle ispitati.

U provedenom postupku utvrđeno je:

- da je pok. A. B. bio vlasnik zem. čest. 554/2, k. o. K. K., a naslijedili su ga supruga N. i sinovi M. B., D. B., te brat M. i sestra J., a nakon smrti N. B. njezinu imovinu su naslijedila njezina djeca na jednake dijelove (iskaz tužitelja M. B. – list 57. i 58),

- da je navedena nekretnina unesena u Zadrugu I., K. K. (u daljnjem tekstu: SRZ), koja je likvidirana 1953.,

- da je u rasporednom rješenju Komisije za uređenje imovinskih odnosa u SRZ broj: 112/53 od 30. kolovoza 1953. navedeno da je zemljište na kojem su podignute zgrade i đubrenjak u većem dijelu u vlasništvu N. B., u površini od 1.700 m2, koja je postavljala uvjete za ustupanje vlasništva zamjenom za jednako vrijedno zemljište, a nije pristala da joj se isplati protuvrijednost u novcu, pa je stoga navedeno da bi bilo sretno rješenje da se N. B. dade odgovarajuća vrijednost zemlje iz općenarodne imovine na potezu «Njiva»,

- da je rješenjem Kotarskog suda u Splitu broj R-1508/53-14 od 17. ožujka 1954. potvrđeno rasporedno rješenje Komisije za uređenje imovinskih odnosa u SRZ broj: 112/53 od 30. kolovoza 1953.,

- da je rješenjem Narodnog odbora grada Splita broj: 24958/54 od 27. studenog 1954. riješeno da taj Odbor preuzima zemljište likvidirane SRZ, na kojem je izgrađena staja, svinjac i gnjoište i to baš čest. zem. 554/2, zk. ul. 908, k.o. K. K., upisane kao vlasništvo B. N. ud. A., te njezinih sinova B. M., P., D. i M., te da se to zemljište daje na upravljanje poduzeću za promet sirovom kožom K. S., koje preuzima i obveze utvrđene rasporednim rješenjem Komisije za uređenje imovinskih odnosa u SRZ, između ostalog, da vlasnika navedenog zemljišta (čest. zem. 554/2) obešteti,

- da je prema povijesnom izvatku iz zemljišne knjige zem. čest. 554/2/3 i 4 upisana kao općenarodna imovina temeljem rasporednog rješenja od 30. kolovoza 1953., potvrđenog rješenjem Kotarskog suda u Splitu od 17. ožujka 1954. i rješenja Narodnog odbora grada Splita od 27. studenog 1954.,

- da su tužitelji (prema iskazu tužitelja M. B.) nakon saznanja da je provedeno rješenje Narodnog odbora grada Splita podnijeli zahtjev tome Odboru da se ispravi uknjižba tako da im se dodijeli drugo zemljište na potezu Nj. sukladno rješenju Kotarskog suda u Splitu, ali su upućeni da se obrate za obeštećenje tuženiku K..

Pravilno su postupili sudovi nižeg stupnja kada su odbili tužbeni zahtjev prihvaćajući kao osnovan prigovor zastare. U reviziji se navodi da su «tuženici vrlo davno istakli prigovor zastare», a sudovi nižeg stupnja u ranijim odlukama takav prigovor nisu prihvaćali, nego su to učinili tek u pobijanim presudama. Predmet ispitivanja u ovom revizijskom stadiju postupka je presuda i rješenje drugostupanjskog suda broj: Gž-284/05 od 10. ožujka 2006. , kojom je potvrđena presuda i rješenje Općinskog suda u Splitu broj: P-7/99 od 26. studenog 2004., a ne i ranije donesene odluke, pa ovi navodi u reviziji nemaju značaja.

Prema odredbi čl. 32. Uredbe o imovinskim odnosima i reorganizaciji seljačkih radnih zadruga («Službeni list FNRJ» broj 14/53. – dalje: Uredba), koja se u ovom slučaju primjenjuje, ako je zadruga na zemljištu koje treba vratiti vlasniku izvršila veće investicije, narodni odbor kotara može preuzeti to zemljište koje time, zajedno s objektima, postaje općenarodna imovina. Narodni odbor može takvo zemljište, u sporazumu sa kotarskim savezom zemljoradničkih zadruga, ustupiti na korištenje drugoj zadruzi, ili ga dati na upravu privrednom poduzeću. Privredna organizacija koja preuzme takvo zemljište dužna je vlasnika obeštetiti.

U konkretnom slučaju je sukladno tim odredbama zem. čest. 554/2, upisana u zk. ul. br. 908, k.o. K. K. prešla temeljem rješenja Narodnog odbora grada Splita broj: 24958/54 u općenarodnu imovinu i dana je na upravljanje poduzeću K. (sada K. d.d. S., tuženik u ovoj parnici), koje je bilo dužno tužitelja, odnosno njegove pravne prednike obeštetiti. Vlasnici te nekretnine (zem. čest. 554/2), uključujući i revidenta, stekli su pravo tražiti obeštećenje od poduzeća K., sada tuženika K. d.d. S.. Presudom sudova nižeg stupnja i odbijen je tužbeni zahtjev da su tuženici dužni tužitelju predati u posjed zamjensku nekretninu zvanu «Potez njiva», označenu kao čest. zem. 652/1/2, k. o. K. K., pa nije u pitanju stvarnopravni zahtjev (vlasnička tužba), nego obveznopravni zahtjev na izvršenje činidbe predaje u posjed zamjenske nekretnine (dakle, ne one na kojoj tužitelji imaju pravo vlasništva, a ni zem. čest. 554/2 na kojoj su imali pravo vlasništva prije nego je prešla u općenarodnu imovinu). Prema odredbi čl.

32. st.

3. Uredbe privredna organizacija koja je preuzela zemljište, koje joj je dano na upravu od strane Narodnog odbora kotara, dužna je vlasnika obeštetiti na način predviđen u glavi III. te Uredbe, a iz odredbe čl.

21. st.

2. Uredbe proizlazi da se vlasnik obeštećuje davanjem druge zemlje iste vrijednosti (ako je vrijednost manja, daje se nadoknada u novcu), ako mu se ne vraća zemlja koju je unio u zadrugu, između ostalog, i zbog toga što su na unesenom zemljištu izvršene investicije većeg opsega ili je na njemu zadruga podigla zgrade. U konkretnom slučaju revident je vjerovnik u obveznopravnom odnosu u kojem ima pravo potraživati zamjensku nekretninu i na takvo njegovo potraživanje se primjenjuju propisi o zastari potraživanja, a u ovom slučaju Zakon o zastari potraživanja («Službeni list» FNRJ broj 40/53. i 57/54. – dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka obveznog odnosa. Prema odredbi čl.

2. st.

1. ZZP zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo predviđeno. Rješenje Narodnog odbora grada Splita broj: 24958/54, kojim se preuzima zem. čest. 554/2 i daje na upravljanje tuženiku K. uz obvezu da obešteti vlasnika doneseno je 17. studenoga 1954., a objavljeno je u Službenom glasniku Narodnog odbora grada Splita broj 14/54 od 15. prosinca 1954., pa je već tada tužitelj, odnosno njegov pravni prednik, imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze (predaju zamjenske nekretnine), a tužba kojom se zahtijeva predaja zamjenske nekretnine podnesena je sudu 24. ožujka 1980.

Prema odredbi čl. 14. ZZP, potraživanja zastarijevaju za deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti, pa proizlazi da je u konkretnom slučaju zastarni rok od deset godina istekao krajem prosinca 1964. Tužitelj svojim navodima u reviziji nije doveo u pitanje utvrđenje sudova nižeg stupnja da unutar roka zastare nije poduzeta radnja koja bi imala za posljedicu prekid zastare. Za zastaru potraživanja trebaju se ispuniti dva uvjeta, tj. (a) da vjerovnik ne vrši svoje subjektivno pravo, odnosno ne zahtijeva ispunjenje obveze od dužnika na zakonom propisani način i (b) da je prošlo zakonom određeno vrijeme u kojem nije zahtijevao ispunjenje. Pritom nije dovoljno da je vjerovnik zatražio od dužnika ispunjenje obveze (da ga je opomenuo) usmeno ili u pisanom obliku. Da bi došlo do prekida zastare (da bi se spriječilo njezino nastupanje) potrebno je da vjerovnik zatraži ispunjenje na način propisan zakonom, u ovom slučaju odredbom čl. 32. ZZP. U smislu te zakonske odredbe zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom radnjom vjerovnika poduzetom protiv dužnika pred sudom, u cilju utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja. Tužitelj ni u reviziji ne označava određenu radnju kojom bi (prije pokretanja ove parnice 24. ožujka 1980.) bio pokrenut postupak pred sudom u kojem je zatraženo ostvarenje potraživanja (predaju zamjenske nekretnine) ili makar donošenje sudske odluke na utvrđenje postojanja potraživanja ili kojom se traži osiguranje potraživanja. Navodi u reviziji o radnjama i aktivnostima vjerovnika poduzetim izvan suda nemaju značaj jer ne utječu na tijek zastarnog roka.

Pravno shvaćanje sudova nižeg stupnja da je zastario i zahtjev «za naknadu štete zbog nekorištenja nekretnine» jer su protekli zastarni rokovi (subjektivni od 3 godine i objektivni od 10 godina) iz čl. 19. ZZP prihvaća i ovaj sud, pri čemu treba reći da neosnovanost zahtjeva za naknadu štete (čiju visinu tužitelj nije ni odredio) proizlazi iz same činjenice da tužitelj nije uspio sa zahtjevom da mu se preda nekretnina i izda tabularna isprava.

Drugostupanjski sud je pravilno postupio kada je rješenjem odbacio dopunu žalbe tužitelja M. B. od 21. listopada 2005., a uz obrazloženje da je dopuna žalbe upućena sudu po proteku roka za izjavljivanje žalbe, koji je istekao 16. prosinca 2004. Tužitelj u reviziji ne ukazuje na bilo koju okolnost koja bi ukazivala na to da je dopuna žalbe izjavljena unutar roka od petnaest dana u smislu odredbe čl. 348. st. 1. ZPP. To se odnosi i na rješenje sadržano u pobijanoj presudi kojim se potvrđuje rješenje suda prvog stupnja o naknadi parničnih troškova tuženiku Gradu Kaštela u iznosu od 1.525,00 kn. Prvostupanjski sud je u obrazloženju rješenja o trošku naveo razloge zbog kojih su ovom tuženiku priznati troškovi u navedenom iznosu, a u tužitelj u reviziji te razloge i ne dovodi u pitanje.

Revizija protiv rješenja u dijelu koji se odnosi na odbijanje prijedloga za određivanje privremene mjere nije dopuštena u smislu odredbe čl. 12. st. 1. Ovršnog zakona («Narodne novine» broj 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04. i 88/05), pri čemu treba reći da je drugostupanjski sud dopustio reviziju protiv presude, a ne i protiv rješenja kojim se potvrđuje rješenje prvog stupnja o odbijanju prijedloga za određivanje privremene mjere.

Valjalo je zbog tih razloga temeljem čl. 393. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu, a djelomično glede rješenja o prijedlogu za određivanje privremene mjere odbaciti temeljem čl. 400. st. 1. u vezi s čl. 382. st. 3. ZPP i čl. 12. st. 1. Ovršnog zakona.

U Zagrebu, 27. rujna 2007.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.