Gž R-49/2015-2 · Županijski sud u Dubrovniku

Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

Gž R-49/15

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marije Vetme, kao predsjednice vijeća, te Emira Čustovića, kao suca izvjestitelja i člana vijeća, i Josite Begović, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. I. iz M., koju zastupa punomoćnica J. K. G., dipl. pravnica NHS, Regionalni ured, protiv tuženika HŽ C. d.o.o. Z., kojeg kao punomoćnik zastupa Ž. S., odvjetnik u O. društvu S. i partneri iz Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu i vraćanja na rad, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku posl. br. Pr-65/15 od 16. lipnja 2015. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 18. studenog 2015. godine

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku posl. br. Pr-65/15 od 16. lipnja 2015. godine.

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova za sastav odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1.Utvrđuje se da je Odluka tuženika HŽ C. d.o.o. Z., broj: 2270-3 od 27. kolovoza 2014.godine o poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu broj : 1269-18 od 1. kolovoza 2011. godine tužiteljici S. I. nije dopuštena i da radni odnos tužiteljici nije prestao.

2.Nalaže se tuženiku HŽ C. d.o.o. Z., da vrati tužiteljicu S. I. na radno mjesto "Transportni komercijalist" ili na drugo odgovarajuće radno mjesto u Regionalno području Jug, i to u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe."

Ujedno je naloženo tužiteljici platiti tuženiku parnične troškove u svoti od 2.500,00 kn. Protiv navedene presude tužiteljica je izjavila žalbu zbog svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 – u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Žalba je pravovremena i dopuštena.

Tuženik je odgovorio na žalbu.

Žalba nije osnovana.

Odlukom o poslovno-uvjetovanom otkazu ugovora o radu broj 1269-18 od 01. kolovoza 2011. godine tuženik je otkazao ugovor o radu tužiteljici jer je prestala potreba za njenim radom zbog gospodarskih i organizacijskih razloga uz otkazni rok od 4 mjeseca. Tužiteljica je obavljala poslove radnog mjesta pomoćnik šefa centra u jedinici Kolodvor M. – teretni.

Iz raspravne građe proizlazi da je tuženik donio Program zbrinjavanja viška radnika po kojemu je utvrdio višak od 341 radnika kojima namjerava otkazati ugovor o radu, a razlozi nastanka viška radnika su gospodarski, tehnološki i organizacijski. Kao gospodarski razlozi su navedeni kontinuirano smanjenje prijevoza u tonama što je povezano s gospodarskom krizom, pad prihoda, povećanje troškova koji se odnose na radnike. Tuženik je izradio novu organizaciju rada po kojoj se tuženik organizirao s manje organizacijskih jedinica kojima se smanjuju neracionalni troškovi poslovanja i rada. Višak radnika se pojavljuje zbog smanjenja opsega posla i zbog organizacijskih promjena, tj. spajanja ili ukidanja pojedinih organizacijskih jedinica. Novom sistematizacijom poslova kod tuženika je ukinuto radno mjesto na kojem je radila tužiteljica, kao što su ukinuta i radna mjesta pet pomoćnika šefa u P..

Tužiteljica je u tužbi isticala, a to je ponavljala i tijekom postupka, da je tuženik trebao rasporediti na radno mjesto transportni komercijalist i da ju je stoga trebao uspoređivati s radnicima koji su raspoređeni na to radno mjesto.

Prvostupanjski je sud na osnovi činjenica utvrđenih tijekom postupka zaključio da su kod tuženika postojali stvarni gospodarski, tehnički i organizacijski razlozi zbog kojih je prestala potreba za radom određenog broja radnika, a između ostalih ukinuto je i radno mjesto na kojem je bila raspoređena tužiteljica, a to je pomoćnik šefa centa u jedinici kolodvor M. – teretni.

Polazeći od toga da je autonomno pravo poslodavca da organizira proces rada i odredi potreban broj izvršitelja, a po potrebi da ukine pojedina radna mjesta, a nakon što je utvrdio da je radno mjesto transportni komercijalist na koji je tužiteljica smatrala da treba biti raspoređena, nastalo objedinjavanjem radnih mjesta carinski otpremnik–komercijalist, robni blagajnik-komercijalist, kolodvorski robni blagajnik i transportni skladištar, prvostupanjski sud je zaključio da poslodavac tužiteljicu nije mogao rasporediti na to radno mjesto jer radno mjesto na kojem je tužiteljica do tada radila ne spada u skupinu radnih mjesta koja su objedinjena u novo radno mjesto transportnog komercijalista, niti se radi o srodnim radnim mjestima, zbog čega tužiteljicu nije trebalo uspoređivati s radnicima koji su raspoređeni na to radno mjesto. Pri tome je prvostupanjski sud pravilno otklonio tuženikovu tvrdnju da je tužiteljica propustila prekluzivni rok za traženje sudske zaštite.

Ova odluka suda je pravilna.

S obzirom da je tužiteljičino radno mjesto ukinuto, to tuženik nije bio dužan vršiti uspoređivanje tužiteljice s radnicima koji su raspoređeni na radno mjesto transportni komercijalist jer se ta obveza odnosi na situaciju kada prestaje potreba za radom zbog smanjenja broja izvršitelja na radnom mjestu uslijed smanjenje količine posla na radnom mjestu (čl. 73. st. 1. toč. 2. Kolektivnog ugovora HŽ C. d.o.o.). Osim toga, pravilan je zaključak suda da poslovi koje je obavljala tužiteljica i poslovi radnog mjesta transportni komercijalist koje je u stvari potpuno radno mjesto, nisu u skupini srodnih poslova u smislu odredbe čl. 73. toč. 3. Kolektivnog ugovora, pa i zbog toga razloga prvostupanjski sud nije trebao uspoređivati tužiteljicu s drugim radnicima.

U žalbi se ukazuje da je tuženik od šest pomoćnika šefa dao otkaz ugovora o radu tužiteljici i M. P., a ostale pomoćnike je rasporedio na radno mjesto planera za vagone, a prvostupanjski sud se nije bavio tom činjenicom. Tužiteljica tijekom postupka nije tvrdila da ju je trebalo rasporediti na radno mjesto planera za vagone, već na radno mjesto transportnog komercijalista. Osim toga, svjedok Č. je potvrdio da je jedan od pomoćnika šefa bio zaštićen kao sindikalni povjerenik, a da su ostali pomoćnici šefova imali prednost po duljini staža, odnosno kao branitelji. Tužiteljica nije povrgavala ove činjenice jer je smatrala da je trebala biti raspoređena na radnom mjestu transportni komercijalist.

Ocjenjujući ostale žalbene navode valja istaknuti slijedeće.

Žaliteljica tvrdi da se iz obrazloženja odluke ne vidi na kojim se Zakonu o radu temelji odluka, pa ukazuje da se u odluci spominje Zakon o radu objavljen u "Narodnim novinama", broj 93/14, kao i odredbe ranijeg Zakona o radu, koji je objavljen u "Narodnim novinama", broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13. Tuženik je odluku o otkazu ugovora o radu utemeljio na Zakonu o radu ("Narodne novine", broj 93/14 – u daljnjem tekstu ZR), jer se raniji Zakon o radu ne spominje u odluci. Istina da se tuženik u obrazloženju odluke pozvao na pogrešne odredbe ZR-a, pa tako navodi da odluka o poslovno-uvjetovanom otkazu se temelji na odredbi čl. 107. st. 1. toč. 1., 107. st. 2., 3. i 4. i 118., 149., a trebalo je navesti odredbe članaka 115., 127. i 150., ali ta okolnost ne čini odluku o otkazu ugovora o radu nedopuštenom, jer je tuženik sadržajno primijenio pravilno odredbe ZR-a.

Tuženik nije dostavio cjelokupni Program zbrinjavanja viška radnika ni Pravilnik o organizaciji HŽ C. d.o.o., ali je dostavio dijelove tih akata koji se odnose na tužiteljicu i koji su relevantni za donošenje pravilne i zakonite odluke, a tužiteljica tijekom postupka nije prigovarala vjerodostojnosti tih isprava, a niti sada u žalbi navodi što je relevantno od onoga dijela isprava koja nedostaju u spisu.

Protivno shvaćanju žaliteljice tuženik se pravilno savjetovao s radničkim vijećem, a radničko vijeće se protivilo otkazu što je najpovoljniji postupak za tužiteljicu.

Tvrdnja žaliteljica da odluka o poslovno-uvjetovanom otkazu preuranjena jer je donesena sedmog dana od dostave prijedloga odluke radničkom vijeću, a ispravno je donijeti odluku nakon proteka roka za očitovanje radničkom vijeću koji iznosi 8 dana, ne utječe na zakonitost odluke o otkazu ugovora o radu jer je ta odluka donesena nakon što se radničko vijeće očitovalo, dakle, omogućeno je da radničko vijeće sudjeluje u postupku. Žaliteljica ukazuje na navedeni propust iako ni sama ne tvrdi da je radničko vijeće bilo što radilo po ovom pitanju osmog dana roka.

S obzirom da je prvostupanjski sud utvrdio činjenice dostatne za donošenje zakonite odluke s pravom više nije izvodio dokaze koje je predložila tužiteljica. Prema tome, iz svega iznesenog proizlazi da je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice, a kako pri tom nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje žaliteljica, a ona ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. i čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 8. ZPP-a, a niti su počinjene druge bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, to žalba nema svog opravdanja. Stoga je odlučeno kao u izreci temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

Tuženici nisu priznati troškovi zastupanja po odvjetniku za sastav odgovora na žalbu jer taj trošak po stajalištu ovog suda nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 166. st. 1. u vezi sa čl. 155. st. 1. ZPP-a).

Radi izloženog presuđeno je kao u izreci.

U Dubrovniku, 18. studenog 2015. godine

Predsjednica vijeća:

Marija Vetma