Rev-1605/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1605/1996-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Stanka Hautza, Vlatke Potočnjak-Radej i Miljenke Vraničar kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. Č. iz O., koju zastupa punomoćnik B. Š., odvjetnik iz P., protiv tuženika HŽ - Hrvatske željeznice, Agencija ugostiteljstva, Jedinica Ploče, radi poništenja odluka o prestanku radnog odnosa i dr., rješavajući reviziju tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Dubrovniku od 27. svibnja 1996. br. Gž 497/95, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Metkoviću od 27. veljače 1995. br. P 142/94, u sjednici održanoj dana 26. rujna 1996.,

p r e s u d i o j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice, a koji glasi:

"Poništavaju se, kao nezakonite i neosnovane, odluke tuženika br. 2636/2 od 17. rujna 1993. godine i 3320/93 od 1. prosinca 1993., a tuženoj se nalaže da tužiteljicu vrati na rad i omogući joj ostvarenje svih prava iz radnog odnosa i rasporedi po zakonu, a sve u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Dužna je tužena isplatiti tužiteljici na ime plaće koju bi ostvarila da je radila od 16. ožujka 1994. godine do 31. svibnja 1994. godine iznos od 900,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama kako slijedi: na iznos od 180,50 kn počev od 1. travnja 1994. godine do isplate, na iznos od 360,50 kn počev od 1. svibnja 1994. do isplate, te na iznos od 360,50 kn počev od 1. lipnja 1994. godine do isplate, kao i naknaditi joj troškove ovog spora, a sve u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe."

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužiteljica zbog svih razloga navedenih u odredbi čl. 385. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91 i 91/92 - u daljnjem tekstu: ZPP), predloživši ukidanje obiju nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta na ponovno suđenje ili njihovo preinačenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen, niti se je Državni odvjetnik Republike Hrvatske izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka zato, jer po prosudbi ovoga revizijskoga suda ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju ukazuje revidentica i jer ne postoji ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju povredu revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).

Revidentica neosnovano ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. i iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 375. st. 1. ZPP kada navodi da obje nižestupanjske presude ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama i da drugostupanjski sud u pobijanoj presudi nije odgovorio na žalbene navode.

To zato jer su nižestupanjski sudovi u obrazloženju pobijanih presuda naveli valjane i dostatne razloge o odlučnim činjenicama temeljem kojih su odbili tužbeni zahtjev i jer je drugostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude ocijenio one žalbene navode koji su od odlučnog značenja, a što je upravo u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP i valjano naveo i razložio razloge zbog kojih je žalbu odbio. Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

U postupku je utvrđeno kao odlučno za rješenje ovoga spora;

- da je revidentica bila u stalnom radnom odnosu kod tuženika u njegovom ugostiteljskom objektu - gostionici željezničkog čvorišta u P. na radnom mjestu kuharice,

- da je kod tuženika uslijed ratnih zbivanja došlo do potpunog prekida rada na pojedinim prugama, pa tako i u željezničkom čvorištu P. što je imalo za posljedicu trajni prestanak potrebe za radom određenog broja djelatnika i u ugostiteljskom objektu - gostionici željezničkog čvorišta P.,

- da je zbog navedenih okolnosti tuženik 15. 9. 1993. izradio Program rješavanja viška radnika na HŽ (u daljnjem tekstu: Program) kojim je obuhvaćena i revidentica,

- da je Program izrađen u postupku sukladno s odredbama čl. 24. Zakona o radnim odnosima (pročišćeni tekst "Narodne novine", br. 25/92 - u daljnjem tekstu ZRO),

- da Program sadržava sve ono što je potrebno da sadrži prema odredbama čl. 25. ZRO, te da se je tuženik kod utvrđivanja za kojim radnicima je trajno prestala potreba za radom pridržavao kriterija navedenih u st. 3. tog članka,

- da je nadležno tijelo tuženika pozivom na odredbe čl. 105. st. 4. Pravilnika o radnim odnosima (u daljnjem tekstu: Pravilnik) te čl. 9. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radnim odnosima, a u skladu sa Programom 15. 9. 1993. donjelo odluku o prestanku radnog odnosa revidentici sa 15. 3. 1994., tj. po isteku roka od 6 mjeseci od donošenja Programa,

- da je nadležno tijelo tuženika 1. 12. 1993. donijelo odluku kojom je odbilo prigovor revidentice podnijet protiv navedene odluke o prestanku njenog radnog odnosa.

Prema navedenim utvrđenjima nižestupanjski su sudovi pravilno primjenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev za poništenje navedenih pobijanih odluka tuženika o prestanku radnog odnosa revidentici zaključivši da pobijane odluke nisu nezakonite. To stoga što i po prosudbi ovoga revizijskog suda iz činjeničnih utvrđenja u postupku proizlazi, protivno tvrdnjama revidentice o nezakonitosti pobijanih odluka tuženika, da odluke nisu nezakonite jer su utemeljene na pravilnoj primjeni odredaba čl. 20. i 23. ZRO, mjerodavnim odredbama čl. 105. st. 4. u svezi sa čl. 58. st. 2. Pravilnika i čl. 9. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika, te Programa koji je izrađen u skladu s odredbama čl. 24. i 25. ZRO. Na revizijske navode da Program ne sadrži sve ono što bi trebao da sadrži prema odredbi čl. 25. st. 1. ZRO i da se tuženik prilikom utvrđivanja trajnog prestanka potrebe za radom revidentice nije pridržavao kriterija navedenih u st. 3. navedenog članka za odgovoriti je, kada zakonodavac utvrđuje kriterije i elemente koje Program treba sadržavati upotrebljava termin "mogućnost" (mogućnost dokvalifikacije, prekvalifikacije, mogućnost obavljanja rada sa skraćenim radnim vremenom i dr.) to ne znači da je tuženik bio dužan u Program unijeti sve razloge o nemogućnosti primjene posebice svakog od navedenih propisanih kriterija u čl. 25. ZRO. Pa stoga, kad se tuženik u izradi Programa poziva na naznačenu odredbu ZRO, a sama revidentica nije tokom postupka ni isticala koja je konkretna mogućnost postojala da se njen radno- pravni status i riješi prema modalitetima utvrđenim tom zakonskom odredbom, pa sve da je tuženik u Programu i propustio tu odredbu u cijelosti razraditi, onda po stajalištu ovoga suda Program sadrži dostatne razloge i elemente koje propisuje naznačena zakonska odredba.

Rečeno se odnosi i na primjenu st. 3. čl. 25. ZRO jer autonomno je pravo tuženika da u okviru kriterija navedenih u toj odredbi, a zakonodavac niti jednom od njih nije dao prednost (primjerice dužini staža naspram drugih kriterija), ocijeni za kojim radnikom je prestala trajno potreba.

S obzirom da je zahtjev tužbe za poništenje pobijanih odluka tuženika o prestanku radnog odnosa revidentica pravilno odbijen proizlazi da su nižestupanjski sudovi pravilno primjenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev i u navedenom preostalom dijelu odbili kao neosnovan.

Zbog svega rečenog proizlazi da revizija nije osnovana pa je stoga odlučeno kao u izreci temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 26. rujna 1996.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.