Rev-2912/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2912/1990-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Dorđa Bjegovića kao predsjednika vijeća, te Radomire Felicijan-Maoduš, Borisa Guttmanna, Stanka Jesenkovića i Stanislava Plazonića kao članova vijeća u građansko-pravnoj stvari tužitelja Đ. P. i dr. iz Š., koje zastupa K. R., odvjetnik iz V., protiv tuženih O. M. i dr. iz Š., koje zastupa M. P., odvjetnik iz V., radi priznanja prava vlasništva, rješavajući reviziju tužitelja protiv .pravomoćne presude Okružnog suda u Osijeku od 26. travnja 1990. br. Gž- 3547/89-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru od 7. srpnja 1989. br. P-858/89 u sjednici održanoj dana 4. travnja 1991.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom drugostepenog suda potvrđena je presuda prvostepenog suda kojom su odbijeni tužitelji s tužbenim zahtjevom za priznanje prava vlasništva na drugoj polovini nekretnina, upisanih u z.k.ul.br. 1198 k.o. Š. te sa zahtjevom da im tuženi izdaju tabularnu ispravu za prijenos prava vlasništva tog dijela nekretnina u zemljišne knjige, u protivnom da će takvu ispravu zamijeniti presuda.

Protiv presude drugostepenog suda izjavili su reviziju tužitelji zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje ili da se presuda preinači i udovolji tužbenom zahtjevu.

Odgovor na reviziju nije podnesen, niti se nadležni javni tužilac izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Drugostepeni je sud pravilno potvrdio presudu prvostepenog suda kojom su tužitelji odbijeni s tužbenim zahtjevom za priznanje prava vlasništva na drugoj polovini nekretnina upisanih u z.k.ul. br. 1198 k.o. Š., jer je utvrđeno da je predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju koji su zaključili tužitelji i plavna prednica tuženih, kao primateljica uzdržavanja temeljem odredbe iz čl. 122. Zakona o nasljeđivanju, bila samo 1/2 navedenih nekretnina, a ne te nekretnine u cijelosti, kako to neosnovano ponavljaju tužitelji. Ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen je 1983. godine i predmet je ugovora bila samo 1/2 dijela navedenih nekretnina, koje je primateljica uzdržavanja imala u vlasništvu u vrijeme zaključenja tog ugovora. Drugu polovinu tih nekretnina (spornu) primateljica je uzdržavanje naslijedila tek 1985. godine iza smrti svoje sestre o čemu je doneseno pravomoćno rješenje o nasljeđivanju 1986. godine, a primateljica je za uzdržavanja umrla 1988. godine. Prema odredbi iz čl. 122. Zakona o nasljeđivanju predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju su nekretnine ili dio nekretnina koje pripadaju primaocu uzdržavanja u vrijeme zaključenja ugovora. Sporna polovina navedenih nekretnina nije dakle pripadala primateljici uzdržavanja u vrijeme zaključenja ugovora o doživotnom uzdržavanju. Nakon toga^osim navodnog obećanja da će tužiteljima na ime doživotnog uzdržavanja pripasti i druga polovina navedenih nekretnina, tužitelji niti ne tvrde da su sklopili određeni pravni posao temeljem kojeg bi imali pravo na spornu polovinu nekretnina, a samim obećanjem nisu mogli steći nikakvo pravo na sporni dio nekretnina. Nema zakonske osnove prema kojoj bi obećanje primateljice uzdržavanja da će zaključiti aneks ugovoru o doživotnom uzdržavanju kojim tužiteljima ostavlja svu svoju imovinu, a što da nije zaključila navodno samo zato, jer sporna polovina nekretnina zemljišno-knjižno nije bila prenesena na nju, trebalo smatrati njezinom usmenom oporukom, budući da za valjanost usmene oporuke treba da postoje određene zakonske pretpostavke iz čl. 78. Zakona o nasljeđivanju i dr., koje u ovom slučaju ne predlaže.

Kad su kraj takvog stanja stvari tužitelji odbijeni s tužbenim zahtjevom pravilno je primjenjeno materijalno pravo, pa kako nema bitne povrede odredaba parničnog postupka, valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu (čl. 393. Zakona o parničnom postupku).

U Zagrebu, 4. travnja 1991.

Predsjednik vijeća:

Đorđe Bjegović, v. r.