I Kž-711/1990-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 711/1990-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Pavišić dr Berislava kao predsjednika vijeća, te Šeparović Veseljka, Petranović Milana, Drakulić Milene i Mikor Milivoja kao članova vijeća i stručnog suradnika Lipnjak-Bosanac Zlate kao zapisničara,, u krivičnom predmetu protiv opt. N. M., zbog krivičnog djela iz čl. 41. st. 2. KZH, odlučujući o žalbama javnog tužitelja i optuženika podnesenim protiv presude Okružnog suda u Osijeku od 16. travnja 1990. br. K-14/89-79, u sjednici održanoj 12. veljače 1992., saslušavši zamjenika javnog tužioca Hrvatske Pulišelić Petra,

p r e s u d i o j e:

I. Djelomično se uvažava žalba javnog tužitelja, preinačava se u odluci o krivičnoj sankciji prvostepena presuda kojom je opt. N. M. oglašen krivim zbog krivičnog djela iz čl. 41. st. 2. KZH, te se optuženika temeljem istog zakonskog propisa osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, time da mu se po čl. 50. st. 1. KZJ u izrečenu kaznu zatvora uračunava i vrijeme provedeno u pritvoru od 28. listopada do 26. studenog 1985. godine.

II. U preostalom dijelu žalba javnog tužitelja i žalba optuženika u cijelosti, odbijaju se kao neosnovane, te se prvostepena presuda u preostalom, nepreinačenom dijelu potvrđuje.

Obrazloženje

Okružni sud u Osijeku je kao prvostepeni sud presudom od 16. travnja 1990. K-14/89-79 opt. N. M. oglasio krivim zbog krivičnog djela iz čl. 41. st. 2. KZH i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci i po čl. 50. Krivičnog zakona SERJ, preuzetog na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakona Republike Hrvatske (dalje u tekstu: KZJ)' u izrečenu kaznu uračunao mu vrijeme provedeno u pritvoru od 28. listopada do 26. studenog 1985. godine, a po čl. 69. st. 1. KZJ odlučio je da se od optuženika oduzmu predmeti - drvene oblice koje će se po pravomoćno dovršenom krivičnom postupku uništiti, te je po čl. 98. st. 1. u vezi čl. 95. st. 2. toč.

1. i 6. Zakona o krivičnom postupku, preuzetog temeljem čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakona Republike Hrvatske (dalje u tekstu: ZKP) optuženika obavezao na nadoknadu troškova

I Kž 711/1990-3 krivičnog postupka u iznosu od 1.543 dinara.

Protiv navedene prvostepene presude žalbu su podnijeli javni tužitelj i optuženik po branitelju B. M., odvjetniku iz

V..

Javni tužitelj prvostepenu presudu pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje, odnosno preinači tako da. se optuženiku izrekne stroža kazna.

Optuženik prvostepenu presudu pobija zbog (kako to iz sadržaja žalbe proizlazi jer se izričito ne navode žalbeni osnovi) bitne povrede odredaba krivičnog postupka i zbog pogrešne ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, tako da ova žalba po čl. 379. ZKP sadrži i žalbeni osnov zbog odluke o krivičnoj sankciji. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje, a ujedno zahtijeva da se branitelja obavijesti o sjednici vijeća drugostepenog suda.

Optuženik je podnio odgovor na žalbu javnog tužitelja s prijedlogom da se ta žalba odbije kao neosnovana.

Javni tužitelj nije odgovorio na žalbu optuženika.

Javni tužitelj Hrvatske je po čl. 370. st. 2. ZKP predložio da se žalba optuženika odbije kao neosnovana, a žalba javnog tužitelja uvaži, te da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Drugostepeni sud po čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 73/91) nije u smislu odredbe čl. 371. ZKP o sjednici vijeća obavijestio branitelja optuženika.

Drugostepeni sud je povodom žalbi stranaka pobijanu presudu ispitao po službenoj dužnosti i nije našao da bi bile ostvarene povrede odredaba krivičnog postupka, ili povrede krivičnog zakona koje se ispituju po čl. 376. ZKP.

Žalba optuženika nije osnovana.

Žalba javnog tužitelja osnovana je samo djelomično.

Na žalbu optuženika

Žalitelj nije opredijeljeno istaknuo bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, jer nije naznačio niti odredbu ZKP kojom bi takva povreda bila predviđena, niti je uz ovaj osnov dao zasebne razloge. Iz sadržaja žalbe proizlazilo bi da se imalo u vidu povreda iz čl. 364. st. 1. toč. 11. ZKP, koja bi se sastojala u potpunoj nejasnoći, odnosno znatnoj

I Kž 711/1990-3 proturječnosti razloga o odlučnim činjenicama, te u znatnoj proturječnosti između onoga što je navedeno u razlozima presude i onoga što stoji u sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku, kao i povredu iz čl. 364. st. 2. ZKP, koja bi se sastojala u tome što prvostepeni sud nije u cijelosti postupio po uputama drugostepenog suda iz ranije ukidne odluke.

Takve povrede odredaba krivičnog postupka po ocjeni drugostepenog suda, međutim nisu ostvarene.

Naime, iz sadržaja žalbe proizlazi da bi se radilo o proturječju, između onoga što je o nalazu i mišljenju vještaka neuropsihijatrijske struke M. dr S. navedeno u razlozima presude i onoga što je o tome navedeno u zapisniku s glavne rasprave, sve u vezi postojanja i vrste amnezije oštećenika. To proturječje nije ostvareno. Vještak je određeno i bez rezervi iskazao da je postojala tzv. kongradna amnezija, kao direktna posljedica potresa mozga, a glede šireg opsega amnezije, retrogradne i anterogradne, dopušta mogućnost njihova nastanka, ali zbog toga što u odnosno vrijeme njihova nastanka nije pregledavao oštećenika, ne može u tom opsegu biti decidiran. I tako je upravo prenijet sadržaj tog mišljenja u razloge pobijane presude. Naprotiv, valja dodati da upravo žalba navodi o tom mišljenju vještaka nešto čega nema u zapisniku s glavne rasprave, tj. da se prema nalazu vještaka iskaz oštećenika u cijelosti može prihvatiti a u iskazu vještaka takvog navoda nema. Dakle, nije se radilo o bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka, nego ovo pitanje treba raspravljati kao činjenično pitanje.

Žalba nije dala svoje konkretno obrazloženje u čemu bi razlozi pobijane presude bili nejasni ili proturječni glede odlučnih činjenica, pa to onemogućuje drugostepeni sud da se osvrne određeno na taj dio žalbe.

Pri ispitivanju prvostepene presude po čl. 376. ZKP takve manjkavosti u toj presudi nisu nađene.

Nije ostvarena ni povreda iz čl. 364. st. 2. ZKP. Istina, prvostepeni sud nije ispitao kao svjedoke A. T. i B. Z., iako je to bio dužan po čl. 390. st. 3. ZKP. Takva povreda postoji tek ako odlučne činjenice ostaju zbog toga neutvrđene, a to ovdje nije bio slučaj. Ova dvojica svjedoka bili su putnici u automobilu L. J., i našli su tek nakon događaja opisanog u izreci pobijane presude. Bilo je odlučno utvrditi da li je optuženik uopće nanio opisane povrede oštećeniku, zatim da li je to učinio sam ili s kim drugim. A to je utvrđeno i odnosni dio žalbenih razloga bit će razmotren u vezi slijedećeg žalbenog osnova.

Neosnovano žalitelj prvostepenu presudu pobija zbog nepotpuno i pogrešno (a zapravo samo pogrešno) utvrđenog činjeničnog stanja.

Osnovni razlozi žalbe u tom dijelu svode se na

I Kž 711/1990-3 ukazivanje na iskaz oštećenika i na neuropsihijatrijski nalaz i mišljenje, te na obranu optuženika.

O razlozima zbog kojih prvostepeni sud nije poklonio vjeru iskazu oštećenika, zapravo nije potrebno ništa dodavati, jer su utemeljeni na analizi dokaza u smislu čl. 347. st. 2. ZKP, logični i za drugostepeni sud prihvatljivi.

Nije od utjecaja za pravilno činjenično utvrđenje to što neuropsihijatrijski vještak nije decidiran u mišljenju oko retrogradne i anterogradne amnezije oštećenika, jer je dovoljno bilo već to što je na osnovi medicinske dokumentacije za oštećenika, u kojoj je i podatak o potresu mozga, određeno iznio stav o postojanju kongradne amnezije koja se upravo i odnosi na ono vrijeme kada je traumatiziran, pa kraj pojave konfabulacije, nikako taj iskaz nije bio pouzdan dokaz o činjenici tko je počinilac djela i kako se je ono zbilo, pogotovo i pokraj sadržaja iskaza drugih svjedoka i vještačenja. Ne stoji tvrdnja iz žalbe da je neuropsihijatrijski vještak rekao da se iskaz oštećenika može u cijelosti prihvatiti.

Ostali izvedeni dokazi i to iskazi svjedoka (naravno osim oštećenika) i sudskomedicinsko vještačenje, te medicinska dokumentacija i zapisnik o uviđaju i pravilno izvedena analiza i ocjena dokaza pouzdani su osnov za utvrđenje odlučnih 'činjenica u pobijanoj presudi.

Ti dokazi upućuju na siguran zaključak da su razmatranom događaju prisustvovali samo optuženik, V. Ž. i oštećenik, te da su oštećenika udarali oblicima i optuženik i V. Ž., kako je to i utvrđeno.

Za ocjenu valjanosti pobijane prvostepene presude i osnovanosti žalbe optuženika nije u užem smislu presudno kako je pobliže objektivno postupao V. Ž. i kakav je njegov subjektivni odnos prema djelu bio, već je presudno kako je optuženik (i bez obzira na suizvršilaštvo) ostvario objektivna i subjektivna obilježja razmatranog krivičnog djela. Za presuđenje optuženika nije pretpostavka jedinstveni krivični postupak i protiv suizvršioca i nisu od značaja razlozi zbog kojih se takav postupak eventualno niti ne provodi.

A optuženik je, mada uz višestruko mijenjanje obrane, ipak dosljedno iskazivao da je on prvi oštećenika udario oblicom, od čega se ovaj naslonio na zid, odnosno pao. To potvrđuje i svj. V. Ž., koji inače negira svoje osobno učešće, no prvostepeni sud mu ne vjeruje jer se oslanja na iskaz L. J., zapisnik o uviđaju i obranu optuženika. Bitno je pri tome da kraj takve obrane ne postoji niti jedan drugi direktni dokaz (a razlozi za neprihvaćanje istinitosti iskaza oštećenika su već naprijed spomenuti) koji bi upućivao na zaključak da je tko drugi, a ne optuženik udario oštećenika i to tako da bi ovaj pao, zatim je bitno da iz medicinske dokumentacije i nalaza i mišljenja sudskomedicinskog vještaka J. dr I. nesporno proizlazi da utvrđene ozljede u predjelu lubanje s ozljedom

I Kž 711/1990-3

mozga predstavljaju jednu cjelinu i da su to teške i po život opasne ozljede, a ostale ozljede da su locirane na bradi, desnoj podlaktici i desnoj potkoljenici i predstavljaju laku tjelesnu ozljedu. Prvo navedene ozljede su nastale udarcem velike snage, a prestale udarcem manje snage.

Žalitelj si izbjegava postaviti pitanje iz kojih dokaza bi proizašao negativan zaključak, tj. da optuženik nije počinilac djela, odnosno da on nije udario oštećenika u glavu, kao i od čijeg i kakvog bi udarca ovaj pao. Od opisanih lakih tjelesnih ozljeda zasigurno ne bi pao makar je bio pod utjecajem alkohola, jer iz svega što je utvrđeno proizlazi da je iz gostionice došao na mjesto događaja, čak štoviše, da je i nakon zadobivene teške tjelesne ozljede nastavio pješke.

Ovakvo utvrđenje prvostepenog suda ne dovodi se u sumnju niti iskazom svj. L. J. na koji ukazuje žalba, iz kojeg je vidljivo da je pred njim i putnicima u autu svj. V. Ž. neposredno iza ovog događaja govorio da je oštećenik prethodno izvadio nož i da su ga obojica (optuženik i V.) potom istukli.

Prvostepeni sud je, naime, utvrdio da su oštećeniku ozljede nanijeli obadvojica. Ovdje međutim nije predmet razmatranja uloga V. Ž. kao suizvršioca, već uloga optuženika. A nesporno utvrđene okolnosti koje su prethodile djelu, pa i način izvršenja radnji, bez dvojbe ukazuju na valjanost zaključka prvostepenog suda koji je uzeo da je optuženik subjektivno bio u takvom odnosu prema djelu da je učestvovao u donošenju odluke o izvršenju djela i objektivno, da je u procesu zajedničkog izvršenja poduzimao takve radnje koje su bitne, znači da je zajedno s drugim imao tzv. vlast nad djelom. Isto tako, iz načina postupanja, smjera napada i ostvarenih ozljeda, te drugih utvrđenih okolnosti, bilo je moguće zaključiti, kako je to pravilno o odlučio prvostepeni sud, o subjektivnoj strani djela, što uostalom žalitelj niti ne pobija.

Isto tako nije bilo razloga za zaključivanje o postojanju nužne obrane, jer međusobni položaj učesnika i postojanje obrambenih ozljeda kod oštećenika, što je prvostepeni sud utvrdio pomoću sudsko-medicinskog vještaka, nisu omogućili takav zaključak.

Žalitelj također ne osporava niti utvrđenje drugih odlučnih činjenica iz obilježja krivičnog djela i krivične odgovornosti, a ni onih koje su važne za odluku o krivičnoj sankciji. Zato ga se još upućuje i na razloge pobijane presude, koje je drugostepeni sud razmotrio i prihvatio.

Odluku o krivičnoj sankciji žalitelj nije izričito pobijao, niti je iznio kakve razloge u odnosu na tu odluku. Zato ga se upućuje na razloge koji će biti iznijeti u ovoj drugostepenoj odluci u vezi žalbe javnog tužitelja.

Slijedom navedenih razloga trebalo je žalbu

I Kž 711/1990-3 optuženika odbiti kao neosnovanu (čl. 384. ZPP).

Na žalbu javnog tužitelja

Žalitelj prvostepenu presudu pobija zbog toga što smatra da je prvostepeni sud izveo pogrešan zaključak o tome su ostvarena obilježja krivičnog djela iz čl. 41. st. 2. KZH i da je umišljaj optuženika išao upravo na to djelo, a ne na krivično djelo iz čl. 35. st. 1. KZH.

Prvostepeni sud je dao prihvatljive razloge za svoja utvrđenja i ocjenu, pa pobijana odluka žalbom nije dovedena ozbiljnije u sumnju, osobito ne iz onih razloga koji su u njoj navedeni.

Žalitelj ispušta iz vida da u provedenom postupku optuženi nije nikada u obrani iznio da mu je cilj bio da oštećeni-ka liši života, bez obzira što je tu obranu u više navrata mijenjao i dopunjavao. Isto tako da nije bilo niti jednog direktnog dokaza iz čijeg sadržaja bi proizlazilo da je optuženik imao takav subjektivni odnos prema djelu. Zato je prvostepenom sudu preostalo jedino da o tom pitanju zaključuje iz okolnosti počinjenja djela, tj. iz načina postupanja optuženika, znači sredstva, intenziteta, smjera udarca, stvarno nanesenih ozljeda, a i drugih okolnosti događaja.

Te okolnosti je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio i ocijenio, a u vezi upravo toga što je značajno žalba nije ponudila uvjerljivu kontraargumentaciju.

Prethodno valja istaći da svi oni žalbeni navodi koji se suprotstavljaju onom dijelu i varijantama obrane koje prvostepeni sud nije prihvatio kao istinite, nemaju značaj jer se protive nečem čega nema u njegovom utvrđenju. To se prije svega odnosi na one navode žalbe kojima se opisuje ponašanje oštećenika i optuženika, iz čega bi se opravdano mogla postaviti sumnja u valjanost utvrđenja situacije nužne obrane, ili njenog prekoračenja. Prvostepeni sud, međutim, nije ocijenio da je optuženik postupao u nužnoj obrani, niti u prekoračenju nužne obrane. Isto tako niti oni navodi žalbe i njeni razlozi kojima se osporava zaključak suda o umišljaju optuženika na tjelesnu ozljedu, a ne ubojstvo, kroz to da V. Ž. nije imao motiva da napadne oštećenika, zatim da optuženik pri prva dva ispitivanja u toku postupka nije iskazivao o učešću te osobe u napadu, dakle da je učestvovanje V. nepouzdano utvrđeno, također nisu značajni kod provjere valjanosti utvrđenja prvostepenog suda o tome koja su obilježja krivičnog djela ispunjena i kakav je subjektivni odnos optuženika postojao. Postojanje suizvršilaštva ili kojeg drugog oblika suučesništva samo po sebi niti potkrjepljuje, niti ne osporava osnovanost optužne teze u odnosu na ovdje razmatrano pitanje za optuženika.

Prvostepeni sud je obrazložio zašto ne prihvaća optužnu tezu za kriv. djelo iz čl. 35. st. 1. KZH u vezi čl.

I Kž 711/1990-3

19. KZJ navodeći razloge da je optuženik, da je išao za tim da oštećenika liši života, imao dovoljno vremena i mogućnosti da to i ostvari. Nasuprot tome rezoniranju žalitelj nije dao uvjerljive razloge. Doista, u utvrđenim okolnostima da je optuženik zajedno s V. Ž. i to oblicima dužine 1 m i promjera oko 8 cm izvršio napad na oštećenika koji je bio u pijanom stanju, a pri tome od' nikoga sprječavan, pa ni nailaskom L. J. s prijateljima, zadao samo jedan udarac, mada velike snage, u predio glave s posljedicom teške tjelesne ozljede opasne po život, dok su ostala tri ili više udarca bili manje snage i uslijed njih su nastale samo oguljotine brade, podlaktice i potkoljenice, a to su lakše tjelesne ozljede, a samo ona na podlaktici je obrambena, takav zaključak prvostepenog suda da je umišljaj optuženika bio usmjeren na tešku tjelesnu ozljedu i da su ostvarena obilježja krivičnog djela iz čl. 41. st. 2. KZH, prihvatljiv je u potpunosti

Zbog toga žalba javnog tužioca nije osnovana kada prvostepenu presudu pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Žalitelj je međutim u pravu kada pobija prvostepenu presudu zbog odluke o kazni.

Prevelik značaj je prvostepeni sud dao olakotnim okolnostima i to neosuđivanosti optuženika, te doprinosu oštećenika, dok je učestvovanje V. Ž. pogrešno uzeo kao olakotnu okolnost, a okolnost pod kojima je djelo počinjeno uopće nije uzeo u obzir. Doprinos oštećenika, koji je u pijanom stanju prethodno fizički napao i prijetio optuženiku, te mu zadao laku tjelesnu ozljedu, ali koji se na zahtjev vlasnika lokala udaljio i pošao kući, nije tako značajan kako to uzima prvostepeni sud.

Učestvovanje više osoba, konkretno optuženog i mldb.

V. Ž. u izvršenju krivičnog djela ukazuje na veću društvenu opasnost počinioca i djela, pa ta okolnost predstavlja otegotnu okolnost.

Također, kako je utvrđeno, oštećeni je napadnut u mraku, pijan i to bočno s leđa, što također ukazuje na društvenu opasnost počinioca i predstavlja otegotnu okolnost. Kao posljedica ovog djela nastala je kod oštećenika i privremena kljenut noge i ruke, te smetnje u govoru i glavobolje, pa to ukazuje na jačinu povrede zaštićenog dobra i iznad bitnih elemenata ovog krivičnog djela predstavlja također otegotnu okolnost.

Zbog toga po ocjeni ovog drugostepenog suda navedene olakotne i otegotne okolnosti čine opravdanim žalbu javnog tužitelja i pružaju razloge za ocjenu da će se svrha krivičnih sankcija kako je predviđena u odredbi čl. 5. i 33. KZJ ostvariti tek uz strožu kaznu od one iz pobijane presude, tj. uz kaznu zatvora u trajan.iu od dvije godine, kako je to i

I Kž 711/1990-3

odlučeno u ovoj drugostepenoj presudi.

U izrečenu kaznu valjalo je po čl. 50. st. 1. KZJ uračunati vrijeme ko.ie je optuženik proveo u pritvoru.

Zbog iznijetih razloga valjalo je žalbu javnog tužitelja djelomično uvažiti i preinačiti odluku o kazni (čl. 387. st. 1. ZKP), a u preostalom dijelu tu žalbu kao neosnovanu odbiti, te kako nije osnovana ni žalba optuženika, a nisu ostvarene ni povrede zakona koje se ispituju po službenoj dužnosti, trebalo je preostali, nepreinačeni dio prvostepene presude potvrditi (Čl. 384. ZKP).

U Zagrebu, 12. veljače 1992.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata, v. r.

Pavišić dr. Berislav, v. r.