I Kž-327/2001-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-327/01-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Zlate Lipnjak-Bosanac i Damira Kosa, kao članova vijeća i višeg sudske savjetnice Snježane Mrkoci, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Č. P., zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 1. KZ, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnijetoj protiv presude Županijskog suda u Zadru od 16. ožujka 2001. godine broj K-79/00, u sjednici održanoj dana 31. listopada 2002. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Pavla Vidića,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika, te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Zadru, na temelju čl. 354. toč. 3. ZKP, oslobođen je optužbe Č.P. da bi počinio kazneno djelo iz čl. 188. st. 1. KZ.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik iz žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, na temelju čl. 373. st. 1. ZKP, predložio je da se žalba državnog odvjetnika prihvati, te sukladno njegovu prijedlogu pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

Državni odvjetnik u svojoj žalbi smatra da je sud prvog stupnja trebao ocijeniti životan i uvjerljiv iskaz oštećenice o samom događaju, kao i njene osnove sumnje zbog kojih

čnost vođenja ovog

ona smatra da je počinitelj djela upravo optuženik, naznačujući specifi

kaznenog postupka zbog proteka vremena i činjenice da je službena kaznena prijava podnijeta tek na inicijativu Hrvatskog pravnog centra 2000. godine.

Suglasno tome, državni odvjetnik smatra da bi posljedično trebalo preocjeniti tako pogrešno utvrđeno činjenično stanje, glede osobe optuženika, koji je, smatra državni odvjetnik, imao pet godina vremena da pripremi svoju obranu, posebno s obzirom na iskaze svjedoka alibija (J.Š. i L.M. ).

Isto tako, državni odvjetnik apostrofira iskaz svjedoka A.P., koji je kao policajac civilne policije tada obavljao radnju prepoznavanja putem fotografija u predkaznenom postupku, te njegovu tvrdnju da je oštećenica putem fotografija identificirala optuženika kao mogućeg počinitelja djela, zbog čega je i sud prvog stupnja kao logičnu i posljedičnu radnju trebao provesti i radnju suočenja između optuženika i oštećenice, što nije učinio, pa je u tom pravcu, smatra državni odvjetnik, činjenično stanje i nepotpuno utvrđeno. Suprotno izloženim prigovorima državnog odvjetnik potrebno je naglasiti da je sud prvog stupnja na temelju potpune i pravilne analize i ocjene svih provedenih dokaza, a posebno iskaza oštećenice, obrane optuženika, te iskaza svjedoka J.Š. i L.M., te M.Ž., kao i A.P. izveo potpun i pravilan zaključak da nije dokazano da bi optuženik počinio kazneno djelo za koje je optužen, tj. kazneno djelo iz čl. 79. st. 1. KZRH.

Stoga se žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, po ocjeni ovog suda drugog stupnja, navođenjem posrednih indicija u vidu onoga što sadrži iskaz svjedoka A.P., koji je obavljao jednu neformalnu kriminalističko-taktičku radnju pokazivanja putem fotografija, koja doista ne može biti dokaz, već se radi samo o jednoj kontrolnoj činjenici radnji prepoznavanja osobe u predkaznenom postupku, koja naravno tada nije izvršena iz koje onda posredne indicije državni odvjetnik izvodi zaključke, suprotne od onih koje je izveo sud prvog stupnja, u odnosu na naprijed izložene okolnosti.

Pritom je bitno reći da sve kada bi se i dopustila mogućnost da pojedine činjenice mogu opravdati drugačije zaključke od onih izvedenih po sudu prvog stupnja, te činjenice ipak ne bi pružile punu izvjesnost o tome da je optuženik osoba koja je drugog ili trećeg dana nakon akcije "Oluja" u mjestu Ž. nad oštećenicom obavio nasilni spolni odnošaj.

Pritom, niti ovaj drugostupanjski sud ne dvoji da je doista nad oštećenicom obavljen nasilni spolni odnošaj, pod uvjetima i okolnostima kako je to opisala oštećenica. Međutim, uz nepostojanje bilo kojeg materijalnog dokaza imanentnog ovoj vrsti kaznenih djela (kaznena prijava podnijeta je pet godina nakon učina djela), s jedne strane, a s druge strane prisutna je i potpuna nesigurnost oštećenice u odnosu na opis mogućeg počinitelja djela, uz njenu tvrdnju da se posebno nije zagledala u osobu počinitelja, a u događaju nije imala naočale, koje inače nosi od svoje šesnaeste godine, tako da može reći samo da se radi o osobi srednje visine, dok druge identifikacijske podatke o osobi mogućem počinitelju, oštećenica nije dala. U tom sklopu potrebno je reći da su traume koje je oštećenica inkriminiranim događajem proživjela bile jedan od provocirajućih faktora o nastanku psihoze – paranoidne šizofrenije, koja je kod oštećenice dijagnosticirana 1997. godine, zbog čega i njenu tvrdnju da se kroz Obrovac i cijelu zadarsku županiju pričalo o tome tko je mogući silovatelj, treba tumačiti samo kao njenu kasniju bolesnu fiksaciju na osobu mogućeg počinitelja. Cijeneći opet s druge strane iskaze svjedoka J.Š. i L.M., iz čijih iscrpnih iskaza proizlazi da je optuženik tijekom akcije "Oluja", pa sve do 6. rujna 1995. godine bio na položajima i mjestima geografski udaljenim od Ž., obavljajući i vojne zadatke nakon akcije "Oluja", zbog čega i s pravom sud prvog stupnja, prihvaćajući iskaze ovih svjedoka, nalazi utvrđenim da se optuženik s postrojbama Hrvatske vojske u sastavu II. bojne 134. domobranske pukovnije nije mogao slobodno kretati bez vojnih zadataka, ako to nisu zahtijevali vojni interesi, a u svakom slučaju njegovi neposredni vojni zapovjednici imali su saznanja o kretanju optuženika u inkriminiranom razdoblju.

Cijeneći, dakle, cjelokupno tako utvrđeno činjenično stanje, a posebno okolnost da niti jednim egzaktnim materijalnim dokazom a niti iskazima svjedoka, osim samog iskaza oštećenice koji je u pogledu opisa osobe mogućeg počinitelja djela krajnje dvojben iskaz, dok je posredna indicijalna činjenica do koje se došlo kriminalističko-taktičkom mjerom pokazivanja fotografija nezakonit dokaz, niti jednim drugim dokazom nisu potvrđene one činjenice koje terete optuženika, tako da je ostalo i dalje potpuno dvojbeno koja je to osoba mogući počinitelj odnosnog kaznenog djela.

Prema tome, sud prvog stupnja je sa svom potrebnom pouzdanošću izveo jedini i mogući pravilni zaključak da optuženik nije počinio kazneno djelo iz čl. 188. st. 1. KZ na način kako ga tereti optužba, odnosno da to nije dokazano.

Slijedom svega izloženog o žalbi državnog odvjetnika odlučeno je na temelju čl. 387. ZKP kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 31. listopada 2002. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Snježana Mrkoci, v.r.

Katica Jelić, v.r.