Legislator Case Law & Legislation
I Kž-184/1990-5 AI generated

Croatian Supreme Court quashes theft verdict due to procedural error regarding joint intent and unclear sentencing thresholds.

Case Number I Kž-184/1990-5
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia quashed the first-instance verdict against three defendants for theft, ordering a retrial. The defendants argued the original judgment was procedurally flawed because it inconsistently claimed joint intent while failing to explain why the theft threshold was met. The court found a fundamental procedural violation because the reasoning contradicted the defendants' testimony and the specific circumstances of the case.

Legislator headnote

AI generated

Zakon o krivičnom postupku (ZKP); Zakon o kaznenim zakonima (KZ SFRJ): A criminal verdict must be logically consistent and clearly reasoned; if the judgment's reasoning contradicts the facts or fails to address key elements like joint intent, it constitutes a fundamental procedural violation requiring quashing.

Keywords

AI generated
fundamental procedural violation joint criminal intent contradictory reasoning quashing of verdict retrial ordered theft sentencing threshold court of last instance

Cited Legislation

AI generated
čl. 130. st. 1. KZH
i dr, zbog krivičnog djela iz čl. 130. st. 1. KZH, odlučujući o žalbama optuženika podnesenim protiv presude Okružnog suda u Karlovcu od 9.
čl. 52. st. 1. KZ SFRJ
KZH, za koje im je po čl. 52. st. 1. KZ SFRJ izrečena uvjetna osuda i po cl.
čl. 36. st. 2. KZ SFRJ
Ujedno im je na temelju čl. 36. st. 2. KZ SFRJ izrečena kao sporedna novčana kazna svakom u iznosu od 5,000.000 dinara plativa u roku od mjesec dana od pravomoćne presude.
čl. 370. st. 2. ZKP
Na temelju čl. 370. st. 2. ZKP javni tužilac Hrvatske je predložio, da se žalbe optuženika odbiju kao neosnovane i potvrdi presuda suda prvog stepena.
čl. 371. st. 1. i 4. ZKP
Na temelju čl. 371. st. 1. i 4. ZKP sjednica vijeća održana je u prisutnosti zamjenika javnog tužioca Hrvatske, te branitelja optuženika P.
čl. 380. ZKP
zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka su osnovane, pa je na temelju čl. 380. ZKP po službenoj dužnosti trebalo postupiti i u korist opt.
čl. 364. st. 1. t. 11. ZKP
Kako je zbog navedenih razloga ostvarena apsolutno bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. t. 11. ZKP na koju se pozivaju opt.
čl. 22. KZ SFRJ

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 184/1990-5

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr Zmajević Branka kao predsjednika vijeća, te Gudelj Milana i Svedrović Marijana kao članova vijeća i stručnog suradnika Burkanović Branke kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. R. M. i dr, zbog krivičnog djela iz čl. 130. st. 1. KZH, odlučujući o žalbama optuženika podnesenim protiv presude Okružnog suda u Karlovcu od 9. studenog 1989. K 28/89, u sjednici održanoj 5. ožujka 1991, u prisutnosti zamjenika javnog tužioca Hrvatske Hranjski Marijana i branitelja optuženika M. V., odvjetnika iz Z. i K. B., odvjetnika iz K.,

r i j e š i o j e:

Uvažavaju se žalbe opt. P. S. i I. B., a u povodu tih žalbi i žalbe opt. R. M. i po službenoj dužnosti, ukida se prvostepena presuda za svu trojicu optuženika i predmet vraća nadležnom prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom oglašeni su krivim opt. R. M., P. S. i I. B. da su u vrijeme i na način opisan u izreci te presude učinili krivično djelo kradje iz čl. 130. st. 1. KZH, za koje im je po čl. 52. st. 1. KZ SFRJ izrečena uvjetna osuda i po cl. 130. st. 1. KZH utvrdjena kazna zatvora svakom u trajanju od osam mjeseci, te istodobno odredjeno da se te kazne neće izvršiti ako optuženici u roku od tri godine ne učine novo krivično djelo.

Ujedno im je na temelju čl. 36. st. 2. KZ SFRJ izrečena kao sporedna novčana kazna svakom u iznosu od 5,000.000 dinara plativa u roku od mjesec dana od pravomoćne presude.

Protiv te presude svi optuženici su podnijeli žalbe zbog povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno

I Kž 184/1990-5 utvrdjenog činjeničnog stanja i odluke o krivičnim sankcijama, a opt. P. S. i I. B. još i zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka.

Predložili su da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje, s tim da je opt.

I. B. to stavio kao alternativni prijedlog, ukoliko ga drugostepeni sud ne oslobodi optužbe.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Na temelju čl. 370. st. 2. ZKP javni tužilac Hrvatske je predložio, da se žalbe optuženika odbiju kao neosnovane i potvrdi presuda suda prvog stepena.

Na temelju čl. 371. st. 1. i 4. ZKP sjednica vijeća održana je u prisutnosti zamjenika javnog tužioca Hrvatske, te branitelja optuženika P. S. i I. B., a u odsutnosti branitelja opt. R. M. i optuženika, koji nisu pristupili, iako su uredno obaviješteni.

Žalba opt. P. S. i I. B. zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka su osnovane, pa je na temelju čl. 380. ZKP po službenoj dužnosti trebalo postupiti i u korist opt. R. M. koji ne pobija prvostepenu presudu zbog te žalbene osnove.

U pravu su opt. P. S. i I. B. kad u svojim žalbama ističu da je ostvarena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. t. 11. ZKP, jer da je izreka presude nerazumljiva i proturječna razlozima, da u obrazloženju nema razloga o svim odlučnim činjenicama, te da postoji znatna proturječnost izmedju onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika o iskazu optuženika i samih tih iskaza.

Tako, a prije svega, osim što se iz izreke pobijane presude ne može zaključiti koliku protupravnu imovinsku korist je pribavio svaki pojedini od optuženika, odnosno koje od više stvari nabrojenih u opisu djela je pojedini od optuženika prisvojio za sebe, neovisno o stvarno nanesenoj ukupnoj šteti radnoj organizaciji, iz izreke te presude ne može se ni približno zaključiti kolika je stvarna vrijednost prisvojenih stvari jer u tom pogledu predmet krivičnog djela iz čl. 130. st. 1. KZH, za koje su optuženice oglašene krivim, nije u dovoljnoj mjeri odredjen, iako upravo od tih činjenica i okolnosti neposredno ovisi primjena zakona, odnosno pravna oznaka djela optuženika, napose s obzirom na izmjene u krivičnom zakonu koje su u medjuvremenu nastupile, a prema kojima je granični iznos izmedju krivičnog djela kradje i sitne kradje sada odredjen sa 500 dinara (konvertibilnih), a u izreci presude se taj iznos označava kao "točno neutvrdjeni iznos koji svakako prelazi 500.000 dinara".

Medjutim, osim što je zbog navedenih razloga izreka prvostepene presude nerazumljiva, ona je i proturječna razlozima presude.

Naime, dok su prema izreci presude optuženici djelovali kao suizvršioci na temelju prethodnog dogovora o podjeli uloga u zajedničkom izvršenju djela, iz obrazloženja

I Kž 184/1990-5

presude nedvojbeno proizlazi da je svaki od optuženika, neovisno o drugima, sam za sebe uzimao različitu metalnu robu, koja je od svakog pojedinačno i oduzeta po organima SUP-a.

Neovisno o tome što u obrazloženju prvostepene presude nisu navedeni razlozi iz kojih sud uzima dokazanim postojanje prethodnog zajedničkog dogovora izmedju optuženika, kao uostalom ni razlozi kojima se sud rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, napose u odnosu na implicite izraženo pravno stajalište da se u konkretnom slučaju radi o suizvršilaštvu, prema obrazloženju pobijane presude, a pogotovo ako se pravilno interpretiraju iskazi optuženika, za sada bi bilo osnovano zaključiti da se u ovom slučaju radi o paralelnom izvršilaštvu, a ne o suizvršilaštvu u smislu odredbe čl. 22. KZ SFRJ.

Nadalje, bez obzira što su organi SUP-a od svakog optuženika posebno oduzeli stvari koje su svjedoci identificirali kao proizvode OUR-a, a komisija vrijednost stvari procijenila posebno za svakog optuženika, ako se ima u vidu da opt. P. i I. poriču bilo kakav dogovor ili zajedničko djelovanje, nasuprot opt. R., koji tvrdi da je jedanput na nagovor opt. I. i drugi put na nagovor opt. P. iz kruga poduzeća ovima dovezao do portirnice neke stvari, te da mu je opt. P. omogućio da u toku noći izlazi iz firme a da se to ne registrira, ukazuju se osnovanim prigovori u žalbama optuženika da postoji proturječnost izmedju razloga presude i zapisnika o ispitivanju optuženika, pa utoliko ne stoji ni navod u obrazloženju pobijane presude da su obrane opt. R. i opt. P. suglasne.

Kako je zbog navedenih razloga ostvarena apsolutno bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. t. 11. ZKP na koju se pozivaju opt. P. i I. u svojim žalbama, a ta povreda se jednako odnosi i na opt. R., koji ne pobija prvostepenu presudu iz te žalbene osnove, to je ovaj sud i u odnosu na njega postupio po službenoj dužnosti na temelju čl. 380. ZKP kao da takva žalba postoji, te je u cijelosti ukinuta pobijana prvostepena presuda i predmet vraćen nadležnom sudu na ponovno sudjenje.

S obzirom na utvrdjenu postupovnu povredu zbog koje je prvostepena presuda ukinuta, ovaj drugostepeni sud se nije upuštao u ocjenu činjeničnih utvrdjenja prvostepenog suda i žalbenih prigovora u tom pravcu, što će sve prvostepeni sud trebati imati u vidu pri ponovnom sudjenju.

Na ponovnom sudjenju nadležni prvostepeni sud će prvenstveno otkloniti postupovnu povredu na koju mu je ukazano ovim drugostepenim rješenjem, te će nakon provodjenja dokaznog postupka donijeti novu i na zakonu osnovanu odluku.

U Zagrebu, 5. ožujka 1991.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Burkanović Branka, v.r.

mr. Zmajević Branko, v.r.