Legislator Case Law & Legislation
I Kž-135/2003-7 AI generated

Croatian Supreme Court partially allowed appeals on murder charges, reducing one sentence and vacating another due to diminished responsibility.

Case Number I Kž-135/2003-7
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia partially accepted appeals against a first-instance murder verdict, vacating the judgment for one defendant and reducing the sentence for another. The court found that while the defendant M.N. was legally diminished in capacity, the original sentence of 30 years was excessive given the specific circumstances. Conversely, the court rejected I.B.'s appeal entirely, emphasizing the severity of shooting a defenseless victim despite the defendant's claimed psychological trauma.

Legislator headnote

AI generated

Čl. 91. st. 4. KZ; Čl. 38. KZ; Čl. 63. KZ: The court may reduce a sentence for diminished responsibility if the original penalty is disproportionate to the circumstances, but must uphold the severity of the act against a defenseless victim when it serves the general purpose of punishment.

Keywords

AI generated
diminished responsibility murder sentencing psychiatric evaluation proportionality of penalty criminal appeal procedure

Cited Legislation

AI generated
Article 91, paragraph 4 of the Criminal Law
Article 38 of the Criminal Law
Article 63 of the Criminal Law
Article 82 of the Criminal Law
Article 80 of the Criminal Law
Article 132 of the Criminal Procedure Act
Article 388, paragraph 1 of the Criminal Procedure Act
Article 390, paragraph 1 of the Criminal Procedure Act
Article 387 of the Criminal Procedure Act

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-135/03-7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Hajrije Novoselec, Senke Klarić- Baranović, Zlate Lipnjak-Bosanac i Tome Gložinića, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I. B. i dr. zbog kaznenog djela teškog ubojstva iz čl. 91. toč. 4. Kaznenog zakona i dr., odlučujući o žalbama optuženika I. B., M. N. i S. I. protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj K-173/01 od 1. listopada 2002. godine, u javnoj sjednici vijeća održanoj 26. kolovoza 2003. godine, u nazočnosti branitelja optuženika I. B. J. S.-G. i S. H., branitelja optuženika M. N. S. N., te branitelja optuženika S. I. E. M., svi odvjetnici iz Z., kao i zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Radovana Šanteka,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e:

I. Prihvaća se žalba opt. M.N., ukida se pobijana presuda u odnosu na tog optuženika i u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Djelomično se prihvaća žalba opt. S.I., preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni, te se opt. S.I., za kazneno djelo za koje je tom presudom proglašen krivim, iz čl. 91. st. 4. Kaznenog zakona, u svezi s čl. 38. Kaznenog zakona, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 13 godina, u koju mu se, temeljem čl. 63. Kaznenog zakona, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 20. travnja 2001. godine, pa nadalje.

III. U preostalom dijelu odbija se žalba opt. S.I., a u cijelosti žalba I.B. kao neosnovane i u pobijanom, a neukinutom i nepreinačenom dijelu, potvrđuje se presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski je sud u Zagrebu proglasio krivim I.B. zbog kaznenog djela ubojstva iz čl. 90. Kaznenog zakona (KZ), M.N. zbog teškog kaznenog djela ubojstva iz čl. 91. st. 4. KZ, a S.I. zbog pomaganja u kaznenom djelu teškog ubojstva iz čl. 91. toč. 4., u svezi s čl. 38. KZ.

Za ova kaznena djela sud je optuženika I.B. osudio na kaznu zatvora u trajanju od devet godina, M.N. na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 30 godina, a S.I. na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 20 godina. U izrečene kazne optuženicima I.B. i S.I. sud je, temeljem čl. 63. KZ, uračunao vrijeme provedeno u pritvoru i to I.B. od 26. ožujka 2001. godine pa nadalje, a S.I. od 20. travnja 2001. godine pa nadalje.

Temeljem čl. 82. KZ od S.M., djevojke optuženika I., oduzeto je na ime imovinske koristi 5.500,00 kn i 3.000 DEM.

Temeljem čl. 80. KZ oštećeniku J.C. oduzeta je strojnica, dva revolvera marke "Taurus" call. 38 mm, ručna bomba M75 i radijska postaja "Motorola Radius GP 300", a od I.B. pištolj marke "Glock" call. 9 mm, od D.N. baterija za radijsku postaju "Motorola GP 300", kutija streljiva i zelena pancir košulja.

Temeljem čl. 132. Zakona o kaznenom postupku (ZKP) oštećenici D.G., te malodobni V.S. i M.I.S. se sa imovinskopravnim zahtjevom upućuju na parnicu.

Sud je odlučio da će o troškovima postupka biti određeno posebnim rješenjem.

Protiv ove presude uložili su žalbe sva trojica optuženika.

Optuženik I.B. uložio je žalbu putem svojih branitelja J.S.-G. i S.H., te osobno, a presudu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, te predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, ili da se preinači u odluci o kazni tako da mu se izreče blaža kaznena sankcija.

Okrivljenik M.N. uložio je žalbu putem svojih branitelja S.N. i M.P., odvjetnika iz Z., a presudu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji, te predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili da se preinači u odluci o kazni tako da se optuženiku izreče kazna u kraćem trajanju.

Okrivljenik S.I. uložio je žalbu putem svoga branitelja E.M., odvjetnika iz Z., i osobno, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji, te predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili da se preinači na način da mu se izreče blaža kaznena sankcija.

Odgovor na žalbe optuženika nije podnesen.

Prije održavanja sjednice vijeća temeljem čl. 373. st. 1. ZKP spis je dostavljen nadležnom državnom odvjetniku na dužno razgledavanje.

Postupajući po zahtjevu svih optuženika iznesenom u žalbama o sjednici vijeća obaviješteni su braniteljica I.B. J.S.-G., branitelj M.N. S.N. i branitelj S.I. E.M., koji su u zakazano vrijeme pristupili sjednici, a na sjednicu je pristupio i branitelj optuženika I.B. S.H.

Sud je ocijenio da nazočnost optuženika I.B. i S.I., koji se nalaze u pritvoru, nije svrhovita, pa njihovu nazočnost nije niti osigurao.

Nazočni branitelji su na sjednici vijeća u cijelosti ostali kod podnesenih žalbi i kod žalbenih prijedloga, dok je zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske na sjednici vijeća predložio da se žalbe svih optuženika odbiju kao neosnovane i potvrdi pobijana presuda.

Žalba optuženika M.N. je osnovana, žalba S.I. je djelomično osnovana, dok je žalba optuženika I.B. neosnovana.

Na žalbu optuženika M.N.

U pravu je taj žalitelj kada tvrdi da se odluka o njegovoj odgovornosti za kazneno djelo iz čl. 91. st. 4. KZ temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.

Iako žalitelj prigovara svim činjenicama koje je utvrdio sud prvog stupnja, koje ga na bilo koji način dovode u vezu sa J.C., ovaj sud smatra da je pretežni broj činjenica pravilno utvrđen, ali da se ne mogu, za sada, prihvatiti zaključci činjenične prirode koje je sud iz njih izveo i na temelju kojih je utvrdio da je žalitelj supočinitelj kaznenog djela kvalificiranog ubojstva, za koje ga je proglasio krivim.

Prije svega valja reći da je neosnovana tvrdnja žalbe da je iskaz svjedoka J.C. van L., inspektora Odjela za kriminalističke obavijesti Policije u Amsterdamu nezakonit dokaz, samo radi toga što se sud prvog stupnja, prilikom pisanja zamolnice za međunarodnu pravnu pomoć, koristio podacima iz Zapisnika o informaciji, koju je sastavio taj svjedok, a taj zapisnik sud nije koristio kao dokaz, ocijenivši da se radi o nezakonitom dokazu u smislu čl. 9. ZKP, radi čega ga je i izdvojio iz spisa.

Točno je da je sud prvog stupnja odbio pročitati spomenuti Zapisnik o informaciji iz razloga: "jer je isti dostavljen putem telefaksa, nije u originalu, niti je sačinjen pred nadležnim tijelima Kraljevine Nizozemske, te je ova informacija sama po sebi nezakonit dokaz", kao što je navedeno na raspravnom zapisniku od 17. rujna 2000. godine, ali okolnost što je sud koristio saznanja do kojih je iz nje došao, kada je u zamolnici za međunarodnu pomoć naveo na koje okolnosti treba saslušati svjedoka van L., ne čini iskaz tog svjedoka nezakonitim dokazom.

Spoznaje do kojih sud dolazi iz podataka koje je prikupila policija i koji se, prema odredbi čl. 78. st. 4. ZKP, moraju izuzeti iz spisa, svakodnevno se koriste u kaznenom postupku prilikom ispitivanja svjedoka i počinitelja kaznenih djela. Podaci koje su građani dali policiji orijentacija su sudu o tome na koje okolnosti treba saslušati neku osobu i iskaz tako saslušane osobe pred sudom valjan je dokaz, iako se pismena informacija, koju je ta osoba dala policiji i koju je sud koristio prilikom ispitivanja, mora izdvojiti iz spisa, jer ne može biti dokazom u kaznenom postupku. Za prosudbu da li je takav dokaz zakonit bitno je da je pribavljen u skladu s odredbama Zakona o kaznenom postupku, te da nije pribavljen kršenjem Ustavom, zakonom i međunarodnim pravom zajamčenih prava obrane, prava na dostojanstvo, ugled i čast, te prava na nepovredivost osobnog i obiteljskog života.

Kako se u konkretnom slučaju radi o dokazu pribavljenom putem međunarodne pravne pomoći pravilno je sud prvog stupnja, ocjenjujući zakonitost tog dokaza, utvrđivao da li je dokaz pribavljen u skladu s Europskom konvencijom o uzajamnoj sudskoj pomoći u kaznenim stvarima, kojoj su pristupile i Kraljevina Nizozemska i Republika Hrvatska, te da li je pravna pomoć izvršena u skladu s pravom zamoljene države, dakle Kraljevine Nizozemske, koje, prema odredbi čl. 3. Europske konvencije, ima prednost pred pravom države moliteljice.

Kada je sud utvrdio da je pravna pomoć izvršena u skladu s naprijed citiranom Konvencijom ocjenjivao je, nadalje, da li se pribavljeni dokaz eventualno protivi temeljnim načelima našeg kaznenog procesnog prava, pa ocijenivši da se ne protivi, osnovano je zaključio da se radi o valjanom dokazu na kojemu se može temeljiti sudska odluka.

Ovaj je dokaz i izveden u skladu s procesnim zakonom na glavnoj raspravi 17. rujna 2000. godine, jer su se stranke suglasile da se iskaz pročita, čime su ispunjeni uvjeti iz čl. 331. st. 1. toč. 3. ZKP za izvođenje dokaza na taj način.

Osnovano je, stoga, prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja sud prvog stupnja koristio i iskaz spomenutog svjedoka.

Žalitelj prigovara i ocjeni tog dokaza tvrdeći da ga je sud olako prihvatio, zanemarivši da se radi o svjedoku po čuvenju, a ne neposrednom očevicu, pa je upitna i vjerodostojnost njegovog informatora, a time i vjerodostojnost njegovog iskaza.

Ovaj sud, međutim, smatra da je osnovano sud prvog stupnja ocijenio da nema razloga za sumnju u objektivnost svjedoka, a niti u vjerodostojnost informacija koje je dobio od osobe čiji identitet nije htio otkriti, ali žalba osnovano drži da se radi o bivšoj ženi oštećenika C. S.R.V., što je vrlo vjerojatno, jer je ona izvršila samoubojstvo, a svjedok van L. govori o tome da je osoba koja mu je dala informacije umrla, a i iz spisa predmeta proizlazi da je ona u vrijeme događaja bila u Z., o čemu postoje i dokazi pribavljeni od hotela S., a to proizlazi i iz iskaza svjedoka R.H., šefa recepcije tog hotela.

Kada se usporedi sadržaj podataka o kojima je iskazivao svjedok van L. s ostalim dokazima iz kojih je sud utvrđivao kako su se ponašali oštećenik C. i optuženik I. izvjesno vrijeme prije događaja, gdje su se nalazili neposredno prije ubojstva S., kako su međusobno komunicirali i koje su sve radnje poduzimali, onda nema baš nikakvog razloga za sumnju u vjerodostojnost informacije koju je dobio svjedok od bivše supruge oštećenika C. i o kojima je govorio u svom iskazu.

Pogrešno drži žalitelj da u spisu predmeta postoje dokazi iz kojih proizlazi da se on uopće nije nalazio na mjestu na kojemu je ubijen oštećenik S., pa da, prema tome, s tim događajem nema baš nikakve veze. Pri tome se poziva na dva računa koji su pronađeni prilikom pretrage njegovog stana u I. … i to na račun Gradske ljekarne od 22. ožujka 2001. godine, koji je izdan u 14,45 sati i na račun "Prehrana trgovine" od istog dana, koji je izdan u 14,50 sati.

Točno je da je ubojstvo V.S. izvršeno u 14,39 sati, a da je račun Gradske ljekarne, na koji se poziva žalitelj, izdan 6 minuta iza toga. Međutim, iz zapisnika o očevidu na listu 21 spisa proizlazi da se ljekarna nalazi u M. ulici br. …, dakle gotovo preko puta ugostiteljskog objekta u kojemu se, prema utvrđenju suda, žalitelj nalazio neposredno prije inkriminiranog događaja, pa postojanje računa ne potvrđuje njegov alibi, kao što on pogrešno smatra u žalbi.

Ovo vijeće smatra da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je žalitelj, prenoseći naloge NN naručitelja ubojstva V.S., osigurao sve uvjete da se ono s uspjehom izvrši, ali je pogrešno zaključio da je, pri tome, poduzeo i radnje koje se mogu izjednačiti sa počiniteljskim radnjama, čemu se s pravom prigovara u žalbi.

Nesporno je da je žalitelj početkom rata došao u Republiku Hrvatsku, da je dobio hrvatsko državljanstvo, da je ishodio osobne dokumente – osobne iskaznice i putovnice – na dva imena, na ime M.N. i M.A., te da se njima služio. Nakon izlaska iz vojske bavio se "mutnim" poslovima, pa se i u žalbi navodi da je on osoba koja je imala "određene veze s osobama iz kriminalnog miljea, osoba koja se sasvim sigurno bavila nedozvoljenim poslovima".

U žalbi se izričito navodi da je nesporno da se žalitelj poznavao sa C. još od 1993. godine, da je s njim telefonski kontaktirao u vremenu koje je prethodilo događaju, da je unajmio stan u V. ulici predstavivši se kao M.A., te da je dan iza događaja otkazao korištenje stana i ostavljajući u njemu vrijedne stvari napustio Republiku Hrvatsku.

Točna je tvrdnja žalitelja da niti jedan od saslušanih svjedoka nije potvrdio da ga je viđao tijekom mjeseca veljače i ožujka u ugostiteljskim objektima i u javnim objektima u neposrednoj blizini stana i garaže V.S. Međutim, to provedenim dokazima nije niti isključeno. Naime, svjedok V.K., koja je uočila gotovo svakodnevni boravak oštećenika C. u slastičarnici Z., govori o tome da su mu ponekad prilazila dva muškarca koja ona ne bi mogla prepoznati.

Da je žalitelj u kritično vrijeme bio u vezi sa optuženikom I. i C. proizlazi iz obrane I. koji tvrdi da je u Z. koristio stan u V. ulici, a taj je stan još u prosincu 2001. godine unajmio žalitelj, iz iskaza vlasnika stana koji je optuženik unajmio, svjedoka J.P., koji govori o tome da je u stanu tijekom siječnja mjeseca susretao žalitelja, te iz nalaza i mišljenja vještaka za mehanoskopiju dipl.ing. G.M., koji je utvrdio da ključevi pronađeni prilikom pretrage stana žalitelja u I. … i ključevi sa snopa ključeva koji su pronađeni uz oštećenika C. pripadaju, tj. otvaraju istu bravu.

Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da se žalitelj, u vrijeme događaja, nalazio u ugostiteljskom objektu nasuprot knjižnice B. To ne proizlazi samo iz iskaza svjedoka van L., čiju vjerodostojnost žalba pokušava bezuspješno dovesti u sumnju, već i iz ostalih provedenih dokaza.

Naime, iz iskaza svjedokinje J.Đ. proizlazi da se na galeriji kafića, preko puta knjižnice, nalazio muškarac koji je imao slušalicu u uhu, koji je, nakon pucnjave, sišao pred kafić, brzo se vratio i pozvao dvije djevojke, s kojima se nalazio u društvu, da idu, te su se odmah digli u napustili objekt, prije nego što im je konobar donio naručena pića. S obzirom da je nesporno da se u tom trenutku u slastičarnici Z. nalazio optuženik I., a u knjižnici B.O. oštećenik C., osoba koja je bila u spomenutom kafiću može biti, i po mišljenju ovog vijeća, samo i jedino žalitelj.

U pravu je, međutim, žalitelj kada tvrdi da nema niti jednog dokaza da je on tada poduzeo bilo koju radnju koja se može povezati na bilo koji način sa smrću S., odnosno da nema dokaza da je naoružan točno neutvrđenim oružjem čuvao odstupnicu C.

Utvrđujući ove činjenice sud polazi od iskaza svjedoka van L. koji kaže da je dogovor žalitelja i C. bio da oštećenik puca u S., a da mu optuženik osigura odstupnicu, ali žalba s pravom tvrdi da, ako je i bio takav dogovor, da on nije realiziran i upućuje na iskaz istog svjedoka iz kojega proizlazi da žalitelj nije izvršio svoje obećanje.

To proizlazi i iz iskaza naprijed spomenute svjedokinje J.Đ. koja tvrdi da je osoba sa slušalicom u uhu izašla pred kafić nakon što su ispaljena tri hica, a posredno i iz iskaza V.A. koja tvrdi da su za S. trčale dvije osobe, C., kojega je prepoznala i muškarac kojega ne bi mogla prepoznati, te svjedokinje T.P., S.T. i D.G., koje tvrde da je prije pucanja sa svog mjesta promatranja, sa galerije slastičarne, izašao na ulicu optuženik I.

Kada se analiziraju svi ovi dokazi nameće se zaključak da u vrijeme ubojstva S. žalitelj nije bio uz ili u neposrednoj blizini C.

Činjenica je da su C. nesmetano savladali i razoružali svjedok L.P. i M.R., pa s pravom žalba tvrdi da zaključak suda o tome da je optuženik osiguravao odstupnicu C. nije utemeljena na provedenim dokazima, već da predstavlja spekulaciju suda.

Osnovano se u žalbi tvrdi da je sud, utvrđujući ulogu žalitelja u izvršenju djela, pošao od teorije podjele rada, što i proizlazi iz obrazloženja na stranici 93 presude, koju je hrvatsko kazneno zakonodavstvo napustilo. U čl. 35. st. 3. KZ propisano je da je supočinitelj osoba koja sudjeluje u počinjenju djela, dakle poduzima radnje kojima se ostvaruju elementi kaznenog djela ili bitno pridonosi njegovom izvršenju. Supočiniteljstvo je određeno prema teoriji vlasti nad djelom, što se s pravom ističe u žalbi, ali se ne može prihvatiti žalbena teza da radnja čuvanja straže ili osiguravanja odstupnice, po svojoj prirodi, nikada ne može biti supočiniteljska radnja, već samo pomagačka.

Ako se takvom radnjom bitno pridonosi izvršenju djela, odnosno ako bi bez te radnje izvršenje djela bilo izuzetno rizično ili nemoguće, onda se takva radnja ima smatrati supočiniteljskom, jer se njome bitno pridonosi izvršenju djela.

No, u konkretnom slučaju ocjena prirode radnje koja se inkriminira žalitelju nije od značaja, jer za sada nema dovoljno dokaza o tome da je uopće poduzeta.

Prema tome, ovo vijeće smatra da je činjenično stanje u odnosu na spornu okolnost da li je optuženik N. pružao zaštitu J.C. i osiguravao mu odstupnicu, pogrešno utvrđeno. U ponovnom postupku sud će otkloniti nedostatke na koje mu je ukazano u ovoj odluci.

Pažljivo će analizirati sve dokaze koji se spominju u ovoj odluci, naročito iskaz svjedokinje J.Đ. Izvršit će uvid u račune na koje se poziva žalitelj, pa će tek nakon toga ocijeniti da li je optuženik poduzeo sve radnje koje mu se inkriminiraju, pa dakle da li je i osiguravao odstupnicu oštećeniku C., da li je tim radnjama bitno pridonio izvršenju djela, da li ih je poduzeo iz koristoljubivih motiva i u čemu se ta korist očituje, te iz kojih dokaza to proizlazi, što je izostalo u obrazloženju ove presude, na što se s pravom ukazuje u žalbi. Ako sud ocijeni da nema dokaza o tome da je optuženik osiguravao odstupnicu oštećeniku ocijenit će da li je preostalim radnjama, za koje postoje dokazi da su poduzete, pomogao C. u izvršenju kaznenog djela teškog ubojstva, ili te radnje predstavlja i poticanje i, ovisno o tome donijet će novu odluku.

Na žalbu optuženika S.I.

Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka i kada navodi da je činjenično stanje, na kojemu se temelji odluka o njegovoj odgovornosti, pogrešno utvrđeno.

Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP žalitelj nalazi u tome što je izreka presude nerazumljiva i protivna razlozima, jer se u činjeničnom opisu kao sudionik u izvršenju djela spominje nepoznata osoba, koja je angažirana za likvidaciju i koja je, s ostalima prikupljala podatke o kretanju oštećenika, a nakon toga se ona gubi iz činjeničnog opisa i ne spominje njena bilo kakva aktivnost na dan događaja, a u razlozima presude se navodi da sud nije mogao utvrditi stvarnu ulogu te osobe i rekonstruirati njezine postupke.

Te tvrdnje žalitelja su točne, ali ne i zaključci koje iz njih izvodi da je time izreka presude nerazumljiva i protivna razlozima.

Iz izreke presude potpuno je jasno da nepoznata osoba nije ni na koji način učestvovala u događajima 22. ožujka 2001. godine. Ona je potpuno nepotrebno unijeta u činjenični opis djela i sud je taj dio inkriminacije mogao ispustiti, kao što se tvrdi u žalbi, bez štete za preostali dio, ali time što je taj tekst ostao u činjeničnom opisu izreka pobijane presude u odnosu na radnje za koje su optuženici M.N. i S.I. proglašeni krivim, nije postala ni nerazumljiva ni proturječna.

Ona nije u suprotnosti s razlozima presude u kojima se navodi da sud nije mogao utvrditi stvarnu ulogu nepoznate osobe, niti rekonstruirati njezine postupke, jer stvarna uloga nije niti određena u činjeničnom opisu, a nisu ni konkretizirani postupci koje je ona poduzela.

Neosnovano tvrdi žalitelj da su razlozi presude nerazumljivi, jer je sud najprije interpretirao sadržaj provedenih dokaza, zatim u dijelu pod naslovom "Analiza i ocjena dokaza" ponovo, ali u skraćem obliku, iznosio sadržaj iskaza svjedoka i vještaka, a da je propustio, u skladu s odredbom čl. 351. ZKP savjesno ih ocijeniti i navesti da li su vjerodostojni ili ne, te iz kojih razloga.

Sud je na takav, nesumnjiv, izričiti način, ocijenio obranu optuženika. Navodeći u podnaslovu "Analiza i ocjena dokaza" koje je činjenice i iz kojih dokaza utvrdio sud se istovremeno izjasnio da te dokaze smatra objektivnim i vjerodostojnim, jer se samo na takvim dokazima može temeljiti sudska odluka.

Nije u pravu žalitelj ni kada tvrdi da je sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 2. ZKP time što je presudu temeljio na iskazu svjedoka J.C.v.L., koji je po mišljenju žalitelja nezakoniti dokaz iz istih onih razloga koji su navedeni u žalbi optuženika N.

U tom je dijelu žalba optuženika N. ocijenjena neosnovanom i navedeni su razlozi zbog čega ovaj sud smatra da je iskaz spomenutog svjedoka zakonit dokaz, pa se žalitelj upućuje na taj dio obrazloženja.

U okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj prigovara ocjeni dokaza suda prvog stupnja, prvenstveno ocjeni njegove obrane koju je sud ocjenjivao izolirano od ostalih dokaza, prvenstveno da ju nije usporedio sa iskazima onih svjedoka koji su govorili o ličnosti i karakternim svojstvima oštećenika C. Iz iskaza tih svjedoka proizlazi da je C. interesantna osoba, profesionalni vojnik, nabavljač oružja, osoba koja je organizirala "državni udar" u Kongu, tajanstvena, introvertirana, koja se nikome ne povjerava, pa nitko, zapravo, o njemu ništa i ne zna, svakome je prijatelj, ali nitko ne zna dokle seže to prijateljstvo.

Da je vodio računa o tome žalba smatra da bi se uvjerio da je obrana žalitelja, u dijelu u kojemu tvrdi da je bio uvjeren da C. želi samo naplatiti svoj dug od osobe čije je kretanje žalitelj pratio, potpuno uvjerljiva.

Ovaj sud smatra da je sud prvog stupnja, polazeći od činjenica koje žalitelj ne dovodi u sumnju, pravilno ocijenio da je njegova obrana u dijelu u kojemu tvrdi da nije bio svjestan da C. namjerava ubiti V.S., potpuno neprihvatljiva.

Nesporno je da je žalitelj skrivao podatak da se nalazi u Z. i pred osobom s kojom je bio najintimniji, pred djevojkom S.M., s kojom je namjeravao sklopiti brak. Pred poznanikom B.B. tvrdio je također da se nalazi na radu u Njemačkoj, a i iz iskaza svjedokinje S.B., koja je bila u intimnim odnosima s oštećenikom C., proizlazi da su obojica, C. i žalitelj, pred njom zatajili identitet žalitelja.

Postavlja se pitanje zašto bi optuženik svim osobama, a naročito djevojci, govorio neistinu, ako se radilo samo o tome da još uvijek nije uspio pronaći posao u Njemačkoj i zašto bi S.M., kojoj je predao 5.000 DEM, tvrdio da je to njegova ušteđevina, ako se stvarno radilo o pozajmici koju je morao vratiti, ako za takve postupke nije imao izuzetno važan razlog. Pravilno je sud prvog stupnja, povezujući sve naprijed navedene postupke optuženika, kojima je skrivao mjesto boravišta, s nespornim činjenicama da je boravio u stanu koji nije unajmljen na njegovo ime, pa niti najmodavcu, a niti osobama koje su stanovale u istoj kući, nije bio poznat njegov identitet, da je dolazio na galeriju slastičarnice Z. i obavještavao C. o kretanju V.S. i I.B., da je sa C. komunicirao putem "Motorole", koristeći pri tom slušalicu, da sve to upućuje na siguran zaključak da je žalitelj znao što smjera učiniti C. i da ga je, radnjama koje je poduzimao, upravo u tome podržavao.

Iako u spisu predmeta nema materijalnih dokaza o tome da su optuženik N. i žalitelj bili u kontaktu, u pravu je sud prvog stupnja kada ni u tom dijelu ne prihvaća obranu optuženika I.

Naime, nesporno je da je stan u V. ulici, koji je usput rečeno bio u neposredno blizini stana roditelja žene oštećenika V.S., D.G., kojima su često navraćali oštećenik i njegova obitelj, unajmio optuženik M.N.

Žalitelj u svojoj obrani navodi da je, kroz cijelo vrijeme boravka u Z., koristio taj stan. Iz iskaza vlasnika stana, svjedoka J.P., proizlazi da je on u nekoliko navrata, po pozivu optuženika N. ili samoinicijativno, dolazio u stan i tamo zaticao N., pa je tako u stanu bio 15. siječnja i 15. veljače 2002. godine, kada ga je N. pozvao da produže ugovor o zakupu i platio mu zakupninu unaprijed, te dva puta između ovih datuma, kada je N. priopćio da prodaje stan i s njim dogovorio da omogući kupcima, koje će dovesti predstavnica agencije preko koje se prodaje stan, njegovo razgledavanje, te kada je sa svjedokinjom J.V., predstavnicom agencije i kupcima došao razgledati stan.

Ovaj sud, kao i sud prvog stupnja, ne nalazi razloga za sumnju u objektivnost tih svjedoka, a iz njihovih iskaza proizlazi da je u vrijeme, kroz koje je žalitelj koristio stan, u njega dolazio i u njemu boravio i optuženik N., a ne samo oštećenik C., kao što tvrdi žalitelj negirajući bilo kakav kontakt sa optuženikom N.

Osnovano sud prvog stupnja uzima da je krajnje neuvjerljiva tvrdnja žalitelja da mu je C. pozajmio 5.000 DEM.

Iz spisa predmeta proizlazi da je C. u kritično vrijeme bio bez novca, pa je i sam pozajmio novac, kao što proizlazi iz iskaza svjedoka M.B. Sobu je za svoju bivšu suprugu S.R.V. rezervirao u hotelu S. garantirajući plaćanje kreditnom karticom prijatelja, svjedoka I.A., kao što proizlazi iz iskaza tog svjedoka, a i iz podataka koje je sud pribavio od spomenutog hotela.

Prema tome, C. nije bio u mogućnosti pozajmljivati novac drugim osobama, kada ga i sam nije imao.

Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je žalitelj bio svjestan što će učiniti C., svjesno mu je pomagao da realizira svoju namjeru, jer su radnjama, koje je poduzeo, stvorene povoljne pretpostavke da se oštećenik S. liši života i da je disciplirano i točno odradio svoj dio posla upravo radi toga da pribavi imovinsku korist, koju je i dobio u iznosu od 5.000 DEM, o čemu je u presudi naveo valjane, logične i uvjerljive razloge, koje u cijelosti prihvaća ovaj sud.

U pravu je, međutim, žalitelj kada tvrdi da mu je izrečena prestroga kazna. Kada je sud prvog stupnja odlučivao o kaznenim sankcijama pošao je, prvenstveno od težine kaznenog djela za koje je proglasio krivim i optuženika N. i žalitelja, te vodio računa da se radilo o plaćenoj likvidaciji V.S., koja je dugotrajno pripremana i planirana, da je djelo počinjeno u strogom centru grada, na očigled brojnim prolaznicima čija je sigurnost bila ugrožena, jer je prilikom izvršenja djela upotrijebljeno vatreno oružje, da je takvom spektakularnom akcijom grubo narušen spokoj građana i da se takvim bahatim i bestijalnih činom htio stvoriti dojam svemoći kriminala.

Ova je ocjena suda potpuno prihvatljiva kada se procjenjuju, u cjelini, ponašanja sve trojice osoba koje su bile sudionici u lišenju života V.S., no u pravu je žalitelj kada tvrdi da je sud propustio pravilno vrednovati njegov udio u tom izuzetno teškom kaznenom djelu, već je sve te elemente, koji djelo s pravom izdvajaju od do sada počinjenih kaznenih djela teških ubojstava izvršenih iz koristoljublja, pripisao i njemu.

Sud je utvrdio da žalitelj nije učestvovao u pripremama za ubojstvo oštećenika V.S. od samog početka, dakle od srpnja mjeseca 2000. godine. On je angažiran naknadno, kada je nepoznati naručitelj ubojstva promijenio prvobitni plan i zahtijevao da se djelo izvrši na mjestu s više javnosti. Dakle, žalitelj nije imao utjecaja na izbor mjesta na kojemu će se usmrtiti V.S., već je svojim djelovanjem omogućio da se planirana likvidacija izvrši već na odabranom mjestu.

Naravno da to čini stupanj njegove krivnje manjim nego što je utvrdio sud prvog stupnja, kada mu je pripisao sve postupke koji ovom djelu daju veći značaj, značaj izuzetno opasnog i teškog djela.

Kada se, uz naprijed navedeno, vodi računa o olakotnim okolnostima koje je utvrdio sud prvog stupnja, a te su da je optuženik neosuđivana osoba, da je dragovoljac Domovinskog rata i da se korektno ponašao na sudu, te o činjenici da je prema odredbama Kaznenog zakona pomaganje najbliži oblik sudioništva za koji je propisana i mogućnost blažeg kažnjavanja, onda je po ocjeni ovog vijeća primjerena kazna njegovom postupanju kazna zatvora u trajanju od 13 godina, pa mu je tu kaznu ovom presudom i izrekao.

Ovaj sud smatra da će se takvom kaznom u cijelosti postići opća svrha kažnjavanja propisana u čl. 6. i 50. KZ, dakle da će djelovati na počinitelja da se u buduće ne ponaša na sličan način, ali i na sve druge građane da poštuju pravni sustav i da ne čine kaznena djela.

Temeljem čl. 63. KZ u izrečenu kaznu optuženiku uračunato je vrijeme provedeno u pritvoru od 20. travnja 2001. godine pa nadalje.

Na žalbu optuženika I.B.

Ne mogu se prihvatiti žalbene tvrdnje da je sud počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP time što postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima datim u postupku i samih tih isprava i zapisnika i da su razlozi presude nejasni i u znatnoj mjeri proturječni.

Prvu povredu žalba nalazi u tome što sud u presudi navodi da vještak psihijatar ocjenjuje suicidalno reagiranje I.B. u funkciji izražavanja nezadovoljstva situacijom u kojoj se našao ili pak u smislu očekivanja pomoći koju smatra adekvatnom, iako iz zapisnika o ispitivanju vještaka proizlazi da on pravi razliku između prvog pokušaja suicida optuženika vješanjem i ostalih jer kaže "da se tu najvjerojatnije radilo o različitoj težini psihičkih stanja koja su prethodila suicidalnom reagiranju, od onog koji se odnose na pokušaj vješanja, koji je vjerojatno imao najveću težinu, do nekih drugih, koji su blažeg oblika…". Drugu takvu povredu žalba nalazi u tome što je sud na str. 10. obrazloženja naveo da nije utvrdio "postojanje takvog kratkotrajnog snažnog čuvstvenog uzbuđenja koje bi u konkretnoj situaciji kod I.B. potisnulo sva druga osjetila", dok malo dalje navodi da je optuženik "vidjevši smrtno ranjenog prijatelja doživio narcističku katastrofu i osjećaj totalnog poraza i zakazivanja".

Valja reći da je sud prvog stupnja navodio sadržaj nalaza i mišljenja vještaka psihijatra dr.sc. M.G. pod naslovom Tumači i vještaci, na stranicama 55-58 i interpretacija nalaza i mišljenja je potpuno u skladu sa sadržajem kako on proizlazi iz pismenog nalaza i mišljenja što se nalazi na listu 423 spisa i zapisnika o ispitivanju vještaka što se nalazi na listu 2154 spisa i toj interpretaciji žalba ne prigovara.

Od str. 81-101 spisa presuda sadrži analizu i ocjenu dokaza, pa kada sud na str. 100 navodi kako vještak ocjenjuje postupke optuženika, sud zapravo izvodi svoj zaključak iz mišljenja vještaka.

Ovaj sud ne nalazi da su navodi u pobijanoj presudi, koji su naprijed citirani, proturječni.

Kod osobe, koja je zbog nekog tragičnog događaja doživjela narcističku katastrofu i osjećaj totalnog poraza, što je reduciralo u srednjem stupnju njenu sposobnost shvaćanja vlastitog postupka i vladanja svojom voljom, nužno ne mora postojati takvo kratkotrajno, snažno čuvstveno uzbuđenje koje potiskuje sva druga osjetila, iako je i to moguće. Stoga ova dva navoda suda nisu u koliziji i ne čine obrazloženje nejasnim, a ni proturječnim.

Sličan je prigovor naveden i u drugoj žalbi optuženika gdje se tvrdi da su proturječni navod suda da okolnosti iznimne situacije i nespornog afektivnog stanja, u kojemu se našao optuženik, ipak ne upućuju na stanje jake razdraženosti, odnosno "reakcije kratkog spoja" i daljnja konstatacija da sud nije utvrdio postojanje takvog čuvstvenog uzbuđenja koje bi kod optuženika potisnulo sva druga osjetila.

Afektivno stanje je tako intenzivno duševno stanje pri kojem popušta kontrola volje. Stupanj popuštanja kontrole volje ovisi o intenzitetu osjećajnih tokova koji su proizveli afekt, pa on može u manjoj ili većoj mjeri utjecati na mogućnost kontrole volje od stupnja kada je kontrola potpuno sačuvana, što je najčešći slučaj kod kaznenih djela ubojstava koja se u pravilu vrše u afektu, do onoga kada je potpuno isključena. Stoga navodi suda da se optuženik našao u stanju afekta, ali da to stanje nije potisnulo sva druga osjetila, nisu proturječna.

Žalitelj smatra da je sud počinio relativno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. ZKP time što je tijekom dokaznog postupka, protivno odredbi čl. 326. st. 3. ZKP, dozvolio da svjedoke, koje je predložila optužba, nakon državnog odvjetnika ispituje punomoćnik oštećenika, a zatim obrana i što je protivno odredbi čl. 29. ZKP spojio postupak protiv žalitelja sa postupkom koji se vodio protiv optuženika N. i I., što se sve negativno reflektiralo na pravo obrane koja nije, s jedne strane, mogla na planirati način ispitati svjedoke, a s druge, na pravo optuženika da mu se sudi u najkraćem roku. Osim toga, sve okolnosti pod kojima su optuženici N. i I. izvršili ubojstvo S. neosnovano su se reflektirale na njega.

O takozvanoj relativno bitnoj povredi odredaba ZKP radi se samo onda kada su propusti suda, koji se sastoje u tome da nije primijenio ili je nepravilno primijenio odredbe procesnog zakona, utjecale ili mogle utjecati na presudu.

Točno je da je u čl. 326. st. 1. ZKP propisano da prilikom ispitivanja svjedoka najprije postavlja pitanja stranka koja ga je predložila, zatim protustranka, a potom predsjednik i članovi vijeća. Propisano je i da oštećenik i njegov punomoćnik mogu, uz odobrenje predsjednika vijeća, postavljati pitanja, ali nije propisano kada. Logično je da u takvoj slučaju predsjednik vijeća, koji rukovodi glavnom raspravom, određuje kada će dozvoliti da oštećena stranka postavlja pitanja. Očigledno se predsjednik vijeća pri tome rukovodio odredbama čl. 319. st. 3. i 345. ZKP u kojima je određeno da oštećenik svoja, u tim odredbama, propisana prava koristi neposredno nakon tužitelja.

Načinom ispitivanja kojemu žalba prigovara, u kojemu je obrana u cijelosti iskoristila svoje pravo ispitivanja, iako nakon oštećenika, nije povrijeđeno pravo obrane, niti je to moglo utjecati ili utjecalo na presudu.

Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti da se provede jedinstveni postupak protiv njega i preostale dvojice optuženika.

Prema odredbi čl. 29. st. 6. ZKP sud je ovlašten provesti jedinstveni postupak i kada je više osoba optuženo za više kaznenih djela, ako između počinjenih djela postoji međusobna veza i ako postoje isti dokazi.

Obje ove pretpostavke su u konkretnom slučaju ispunjene.

Nema baš nikakve sumnje da između djela, koje se stavlja na teret optuženiku N. i I., dakle ubojstva V.S. i djela za koje je vođen postupak protiv žalitelja, postoji veza. Ubojstvo V.S. . je C., a on je oštećenik u kaznenom djelu koje je predmetnog postupka protiv žalitelja. Između ova dva događaja vremenski je razmak od svega nekoliko minuta, a izvršena su na udaljenosti od nekoliko desetaka metara. I sam žalitelj tijekom postupka tvrdi da je povod njegovom postupanju bila slika koju je vidio u P. ulici kada je spoznao da je V.S., osoba o čijoj se sigurnosti brinuo, teško ranjena.

Iskazi brojnih svjedoka, za koje žalba tvrdi da nisu od značaja za utvrđivanje žaliteljeve odgovornosti, koji su govorili o okolnostima u kojima je živio i radio V.S., čije je saslušanje produljilo trajanje postupka, nisu bez značaja za utvrđivanje stupnja optuženikove odgovornosti, jer su oni na posredan način potvrdili da je i žalitelj živio u stalnoj napetosti i strahu za S. i svoju sigurnost. Neki od tih svjedoka, kao supruga oštećenika S., D., njegova sestra M.K. i brat M. govorili su o odnosima između oštećenika i žalitelja, pa je, prema tome, sud osnovano odredio spajanje ovih postupaka.

Prigovarajući utvrđenom činjeničnom stanju žalitelj prigovara zaključcima suda koje je izveo iz nalaza i mišljenja vještaka psihijatra prof.dr. M.G. i mr.sc.dr. I.P.-Č., te iskaza nekolicine svjedoka koji su opisivali ponašanje optuženika neposredno prije ubojstva C. i tvrdi da je zaključak suda o tome da se kod njega ipak ne radi o stanju jaka razdraženosti ili prepasti, koje bi potisnulo sva druga osjetila, radi čega se odlučio na nekritičan, gotovo impulzivni postupak, koji treba prosuđivati kroz odredbu čl. 92. st. 2. KZ, odnosno tretirati ga ubojstvo na mah.

Ovaj sud smatra da je taj zaključak suda prvog stupnja pravilan.

Nesporno je da je žalitelj tijekom postupka mijenjao samo onaj dio obrane u kojemu je opisivao razloge zbog kojih je pucao u C.

U istrazi je tvrdio da je, doduše, vidio da napadač na V.S. leži na zemlji savladan, da iznad njega stoji s pištoljem u ruci zaštitar, a na leđima mu jednom nogom kleči mladić i drži mu jednu ruku savijenu na leđima, ali da je opazio da C. u drugoj ruci drži bombu i vidio da mu je u uhu slušalica. Misleći da se radi o manijaku ili psihopati koji je možda omotan eksplozivom, braneći živote prisutnih građana, a štiteći svoju čast, jer je bio S. tjelohranitelj, pucao je u njega.

Tijekom glavne rasprave navodi da se detalja događaja ne sjeća, jer kada je vidio teško ranjenog S. i vidio da jedan zamaskirani čovjek trči, krenuo je automatski za njim, pa kada mu je prišao i vidio da leži na zemlji savladan, osjetio je neizdrživi pritisak. Pao mu je mrak na oči i trenutka ispaljivanja hica uopće se ne sjeća.

Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio da je obrana, koju je optuženik dao tijekom istrage, logična i u većem dijelu objektivna. I po ocjeni ovoga suda upravo se ta obrana uklapa u ostale provedene dokaze.

Naime, iako je između ubojstva V.S. i J.C. proteklo tri minute, što se posebno ističe u žalbi kada se obrazlaže stav da se radilo o ubojstvu na mah, pri čemu se tvrdi da je to vrijeme bilo kraće, oko minute i pol, svi ostali podaci koji proizlaze iz iskaza svjedoka koji su uočili žalitelja i opisali njegovo ponašanje, ukazuju da se optuženik nije nalazio u takvom izvanrednom duševnom stanju koje je dovelo do toga da trenutno, bez daljnjeg kritičkog razmišljanja, odluči oštećenika C. usmrtiti.

Sud je, naime utvrdio iz iskaza svjedoka D.K., da je optuženik dva puta koristio mobitel, prvi puta kad je prišao tijelu V.S., a drugi puta kad se na isto mjesto vratio iz V. ulice, a taj iskaz potvrđen je i ispisom odlaznih poziva sa žaliteljevog telefona. Iz iskaza svjedoka I.B. sud je utvrdio da je žalitelj zaobišao osobe koje su se nalazile uz C., pa tek nakon toga u njega pucao, a iz iskaza svjedoka S.Z., Z.Č. i policajca M.R. utvrđeno je da je optuženik potpuno mirno napustio mjesto događaja, a na pitanje zaštitara, svjedoka L.P., što to radi odgovorio je samo "Ne miješaj se".

Nesporno je da se nakon toga optuženik četiri dana krio.

Takvo ponašanje ne dozvoljava zaključak koji izvodi žalba da se optuženik nalazio u stanju tako jake razdraženosti i prepasti u kojemu je doveden postupkom C. koji je usmrtio V.S., za kojega je on bio ne samo profesionalno vezan nego i emotivno, da mu se može staviti na teret samo kazneno djelo iz čl. 92. KZ.

Pogrešno drži žalitelj da iz nalaza i mišljenja vještaka psihijatra nesumnjivo proizlazi da se optuženik nalazio, u trenutku izvršenja djela, u stanju teške razdraženosti i prepasti.

Ilustrirajući te svoje tvrdnje žalitelj iz nalaza i mišljenja vještaka prof.dr. M.G. izdvaja pojedine kvalifikacije kao što su da se optuženik I.B. nalazio u stanju "povišene afektivne tenzije", "sa efektom oslobađanja kumulirane agresije", "doživljavajući narcističku katastrofu", "doživljavajući ozbiljnu narcističku povredu", da se radilo "o objektivno izuzetno traumatskoj situaciji uvjetovanoj konfrontacijom sa slikom smrtno ranjenog prijatelja" i tako dalje, koje, ovako nanizane, potkrepljuju tezu žalbe. Međutim, žalba ispušta iz vida da iz nalaza istog vještaka proizlazi da je optuženik osoba sa dugogodišnjim psihičkim smetnjama, radi kojih je liječen od 1995. godine pa nadalje, da je kod njega dijagnosticiran poremećaj ličnosti od djetinjstva, dominantno karakteriziran disocijalnim i narcističkim obilježjima. Takve osobe imaju teškoće u poštivanju socijalnih i društvenih normi, teškoće u kontroli agresije, smanjenu toleranciju na frustracije, otežanu mogućnost učenja na temelju ranijih negativnih iskustava i općenito njima je otežana socijalna prilagodba. Upravo zbog svoje narcističke problematike optuženik je i svoju ulogu osiguranja i čuvanja života V.S. doživljavao na jedan hipertrofirano idealizirani način i kada je osjetio da je u toj ulozi zakazao, to je doživio kao ozbiljnu narcističku povredu i razlog za intenzivnu mobilizaciju agresivnih impulsa prema van, znači prema osobi koja je dovela do te situacije i prema unutra.

Dakle, duševno stanje u koje je doveden optuženik u vrijeme izvršenja djela prvenstveno je određeno narcističkom prirodom njegove ličnosti. Da ono čak i ima sve atribute jake razdraženosti i prepasti u smislu odredbe čl. 92. KZ, s obzirom da je vezano uz svojstva optuženikove izmijenjene ličnosti, koji je netolerantan na frustracije, sklon naglom reagiranju, a prvenstveno narcisoidan, ne bi se moglo raditi o ubojstvu na mah, jer pod pojmom jake razdraženosti i prepasti čl. 92. KZ nema u vidu takvo stanje u koje počinitelj dolazi zbog svoje velike preosjetljivosti i sklonosti naglom reagiranju, već uzima stanje prosječno emotivno stabilne osobe.

U pravu je žalitelj kada tvrdi da iz pobijane presude proizlazi da je sud poistovjetio afektivno stanje, dakle, intenzivno duševno stanje prouzročeno vanjskim efektima, koji su podstrek počinitelju da poduzme radnju izvršenja djela, sa patološkim stanjem, reakcijom tzv. "kratkog spoja", u kojemu ne dolazi do nagle reakcije u afektu, već počinitelj, zbog u pravilu neubrojivog stanja, nesposoban da upravlja svojom voljom i postupcima, poduzima radnju koja je strana njegovoj osobnosti i objektivno predstavlja besmisleno rješenje situacije u kojoj se našao.

Međutim, kada se analizira u cijelosti obrazloženje presude u odnosu na spornu okolnost da li je optuženik postupao na mah, doveden u stanje jake razdraženosti i prepasti napadom oštećenika C., onda treba reći da naprijed navedena pogreška suda nije dovela do pogrešnog zaključka u odnosu na tu spornu okolnost. Sud je, analizirajući nalaz i mišljenje vještaka psihijatra i ostale, naprijed navedene dokaze, pravilno isključio obranu optuženika u dijelu u kojemu je nastojala prikazati da se u njegovom postupanju može raditi samo o kaznenom djelu ubojstva na mah i te zaključke u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Nije u pravu optuženik kada smatra da mu je izrečena prestroga kazna.

U žalbi se tvrdi da je sud nepravilno vrednovao utvrđene olakotne i otegotne okolnosti, tako da prvima nije pridao odgovarajući značaj, a da je druge precijenio, te da nije vrednovao brojne okolnosti koje po svojoj prirodi predstavljaju olakotne.

Većina okolnosti koje je, prema ocjeni žalitelja, sud zanemario, su one koje su, po mišljenju vještaka psihijatra, optuženika dovele u stanje smanjene ubrojivosti. Tvrdi se, naime, da je sud zanemario činjenicu da je optuženik reagirao na iznimno jak povod, da on, kao osoba koja se već ranije našla u sličnoj frustrirajućoj situaciji prilikom neuspjelog pokušaja ubojstva V.S. zoljom, u konkretnom slučaju brže reagira od osoba koje nemaju slična traumatizirajući iskustva, da je, utvrđujući da je optuženik postupao s izravnom namjerom, zanemario objektivne i subjektivne okolnosti u kojima je optuženik djelovao, koje su i svijest i volju, koja određuje namjeru, u priličnoj mjeri reducirale.

Sve te činjenice bile su poznate vještacima psihijatrima i, uz ostale okolnosti navedene u nalazu koje se odnose na ličnost optuženika, dovele su zaključka vještaka da je on u vrijeme događaja bio smanjeno ubrojiv.

Priznanje djela predstavlja olakotnu okolnost, ali priznanjem se smatra potvrda opstojnosti svih činjenica i okolnosti koje se optuženiku stavljaju na teret. Takvo priznanje optuženik nije dao. On je priznao da je poduzeo određene radnje, čije bi poricanje bilo krajnje besmisleno, s obzirom da je kroz četiri dana, koliko se skrivao, preko sredstava javnog informiranja znao sve što je poznato organima kaznenog progona.

Prema tome, ne radi se o priznanju djela kojim je optuženik pridonio utvrđivanju materijalne istine, kao što se ističe u žalbi.

Iako je optuženik u vrijeme izvršenja djela bio smanjeno ubrojiv, iako mu je taj događaj teško pao do te mjere da je došlo do razvoja PTSP-a i da je tijekom kaznenog postupka izrazio žaljenje zbog učinjenog, a posebno to proizlazi iz žalbe koju je uložio osobno, način na koji je djelo počinio ukazuje da je pravilna ocjena suda da je primjerena kazna svim okolnostima pod kojim je ono izvršeno kazna zatvora u trajanju od devet godina, koja mu je izrečena pobijanom presudom.

Točno je da optuženik nije odredio mjesto i vrijeme događaja, ali on je bio svjestan da se, u trenutku kada je krenuo za C., oko njega nalazi veliki broj ljudi, pa je i pored toga upotrijebio vatreno oružje. Pred brojnim svjedocima preuzeo je ulogu suda, pa pravilno sud prvog stupnja zaključuje da je time i on, uz ostale optuženike, pridonio stvaranju dojma o svemoći kriminala kojemu ne trebaju ni zakoni ni pravosuđe.

No, okolnost koja njegovom postupanju daje posebnu težinu je činjenica da je pucao u savladanog čovjeka, koji više nikome nije bio prijetnja, nesposobnog da se na bilo koji način zaštiti, koji ga čak nije mogao ni uočiti, jer je ležao potrbuške, licem okrenut prema tlu. Upravo ta nemoć žrtve koju je optuženik iskoristio izaziva takvu društvenu osudu da se blažom kaznom, za koju on pledira, ne bi mogla postići opća svrha kažnjavanja određena u čl.

6. i 50. KZ.

Iz naprijed iznesenih razloga, valjalo je prihvatiti žalbu optuženika M.N. i ukinuti pobijanu presudu u odnosu na tog optuženika, djelomično prihvatiti žalbu optuženika S.I. i preinačiti pobijanu presudu u odluci o kaznenoj sankciji koja je njemu izrečena, a u ostalom dijelu odbiti žalbu optuženika S.I., a u cijelosti žalbu optuženika I.B., te presuditi i riješiti kao u dispozitivu (čl. 388. st. 1., 390. st. 1. i 387. ZKP).

U Zagrebu, 26. kolovoza 2003. godine.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vojimir Katić, v.r.

Milan Gudelj, v.r.