Rev-298/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 298/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća te dr. sc. Ivana Kaladića, Gordane Matasić–Špoljarić, mr. sc. Lucije Čimić i Jasne Guštek, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. M. iz Z., …, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Š. i partneri iz Z., protiv tuženika D. J. iz S., …., kojeg zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-3215/06 od 4. listopada 2007., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj I P-1183/05 od 21. studenoga 2005., u sjednici vijeća održanoj 10. lipnja 2009.

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 1.530.693,54 kn sa zateznim kamatama tekućim od 23. kolovoza 2002. do isplate te mu naknaditi parnični trošak u iznosu 37.718,61 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu odnosno ukine pobijanu presudu i vrati predmet sudu drugog stupnja na ponovno odlučivanje.

Tužitelj nije podnio odgovor na reviziju tuženika.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392. a. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05 – dalje: ZPP), koja se primjenjuje u ovom

nom

predmetu na temelju čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parnič postupku („Narodne novine“, broj 84/08), revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je 25. listopada 2001. između tužitelja, kao prodavatelja i V. d.o.o., kao kupca, sklopljen ugovor o prodaji dionica trgovačkog društva A. I. d.d. kojim ugovorom je ugovoren način plaćanja i instrumenti plaćanja, da je tuženik mjenični sudužnik na temelju vlastite mjenice bez protesta serije A, broj 03050882 od 25. listopada 2001. koju je izdao radi osiguranja plaćanja kupca V. d.o.o. iz ugovora o prodaji dionica trgovačkog društva A. I. d.d.

Na temelju navedenih utvrđenja sudovi nižeg stupnja su prihvatili tužbeni zahtjev ocijenivši da potraživanje tužitelja prema tuženiku u konkretnom slučaju predstavlja mjeničnu obvezu tuženika, da je mjenična obveza apstraktna obveza i odvaja se od osnovnog posla pa protiv iste tuženik nije ovlašten podnositi prigovore vezane uz osnovni posao, a mjenica nema nedostataka koji bi je činili nevaljanom.

Nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo.

Suprotno stajalištu revidenta da je predmetna mjenica izdana kao osiguranje plaćanja po osnovnom pravnom poslu koji je reguliran i odredbama Zakona o obveznim odnosima te da je primjena Zakona o mjenici kao lex specialis u konkretnom slučaju pogrešna, treba reći da iz činjenice da je tuženik potpisao mjenicu kao izdavatelj, proizlazi da u pravnom poslu s tužiteljem ima položaj mjeničnog dužnika pa i njegovu obvezu treba ocjenjivati u skladu s odredbama Zakona o mjenici, a ne Zakona o obveznim odnosima, kako to pravilno ističu nižestupanjski sudovi.

Tuženik u reviziji neosnovano ističe da je predmetna mjenica izdana kao dio dvostrano obvezujućeg pravnog posla iz kojeg se tužitelj želi naplatiti, a nije ispunio svoju obvezu preuzetu pravnim poslom.

Naime, mjenična obveza je apstraktna obveza i odvaja se od osnovnog pravnog posla pa protiv mjenične tražbine tuženik nije ovlašten na podnošenje prigovora vezanih uz osnovni pravni posao iz kojeg proizlazi predmetnom mjenicom osigurana tražbina.

U mjeničnim postupcima se mogu isticati prigovori koji mogu biti objektivne i subjektivne naravi. Subjektivni prigovori se zasnivaju na osobnom odnosu između vjerovnika i dužnika te ako su imatelj mjenice i mjenični dužnik istodobno i sudionici iz osnovnog pravnog posla, onda se može i u mjeničnom sporu raspravljati o materijalno-pravnim prigovorima iz osnovnog posla. Naime, svaka mjenična obveza ima za temelj osnovni posao. Navedeno proizlazi iz odredbe čl. 16. st. 1. Zakona o mjenici („Narodne novine“, broj 74/94, dalje: ZM) prema kojoj dužnik može uspješno istaknuti prigovore koji se odnose na osnovni pravni posao kad je mjenicu podnio na isplatu prvi imatelj mjenice.

U konkretnom slučaju imatelj mjenice – tužitelj i mjenični sudužnik – tuženik nisu istodobno i sudionici osnovnog pravnog posla – ugovora o prodaji dionica pa se u ovom mjeničnom sporu ne može raspravljati o materijalno – pravnom prigovoru na koji ukazuje tuženik, a koji se odnosi na osnovni pravni posao. Mjenica sadržajno nema nedostataka koji bi je učinili nevaljanom.

S obzirom da je izdavatelj vlastite mjenice mjenični sudužnik, u konkretnom slučaju tuženik, i odgovara onako kako bi odgovarao glavni dužnik trasirane mjenice, dakle akceptant (čl. 112. st. 1. ZM).

Kako tuženik kao mjenični obveznik nije o dospijeću mjeničnog duga isti platio osnovan je tužbeni zahtjev.

Zbog toga ne postoji revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 385. st. 1. t. 3. ZPP).

Na temelju odredbe čl. 393. ZPP revizija tuženika odbijena je kao neosnovana.

U Zagrebu 10. lipnja 2009.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.