P-463/2021-35 · Općinski sud u Splitu

Poslovni broj: P-463/2021-35

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

SPLIT

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Draganu Ramljaku, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupan po Odvjetničkom društvu "Burić i Koudela" d.o.o. iz Šibenika protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB, d.d. Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupana po punomoćnicima PČ, Borisu Biliću i Vani Vrsalović, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Matulić, Bilić i Vrsalović iz Splita, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 21. svibnja 2025 u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Ante Sarića odvjetnika u Šibeniku te zamjenika punomoćnika tuženika VČ odvjetničke vježbenice u Splitu, na ročištu za objavu dana 02. srpnja 2025.,

p r e s u d i o j e

I.Utvrđuje se ništetnom odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi čl. 4 Ugovora o kreditu br. 9011937670 solemiziran po javnom bilježniku Vojislavu Vuletinu pod brojem OU-951/06.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 8.633,73 EUR uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 12. lipnja 2018. kao dana podizanja tužbe kako slijedi:

Na iznos od: od dana:

26,74 EUR 31.08.2007.

26,35 EUR 30.09.2007.

26,20 EUR 31.10.2007.

26,46 EUR 30.11.2007.

26,68 EUR 31.12.2007.

26,83 EUR 31.01.2008.

48,29 EUR 29.02.2008.

49,09 EUR 31.03.2008.

47,75 EUR 30.04.2008.

47,40 EUR 31.05.2008.

47,86 EUR 30.06.2008.

47,01 EUR 31.07.2008.

47,06 EUR 31.08.2008.

47,42 EUR 30.09.2008.

64,98 EUR 31.10.2008.

48,94 EUR 30.11.2008.

56,68 EUR 31.12.2008.

66,15 EUR 31.01.2009.

71,24 EUR 28.02.2009.

67,94 EUR 31.03.2009.

68,40 EUR 30.04.2009.

60,88 EUR 31.05.2009.

57,86 EUR 30.06.2009.

61,15 EUR 31.07.2009.

61,11 EUR 31.08.2009.

61,65 EUR 30.09.2009.

59,43 EUR 31.10.2009.

64,36 EUR 30.11.2009.

67,52 EUR 31.12.2009.

70,51 EUR 31.01.2010.

70,19 EUR 28.02.2010.

77,87 EUR 31.03.2010.

76,43 EUR 30.04.2010.

79,44 EUR 31.05.2010.

89,78 EUR 30.06.2010.

91,39 EUR 31.07.2010.

107,34 EUR 31.08.2010.

102,20 EUR 30.09.2010.

95,40 EUR 31.10.2010.

98,67 EUR 30.11.2010.

113,89 EUR 31.12.2010.

104,32 EUR 31.01.2011.

108,88 EUR 28.02.2011.

102,76 EUR 31.03.2011.

105,11 EUR 30.04.2011.

119,27 EUR 31.05.2011.

111,66 EUR 30.06.2011.

135,93 EUR 31.07.2011.

122,57 EUR 31.08.2011.

111,90 EUR 30.09.2011.

110,57 EUR 31.10.2011.

109,62 EUR 30.11.2011.

114,31 EUR 31.12.2011.

119,24 EUR 31.01.2012.

119,61 EUR 29.02.2012.

116,30 EUR 31.03.2012.

117,94 EUR 30.04.2012.

119,47 EUR 31.05.2012.

118,11 EUR 30.06.2012.

117,86 EUR 31.07.2012.

116,48 EUR 31.08.2012.

112,97 EUR 30.09.2012.

116,28 EUR 31.10.2012.

116,75 EUR 30.11.2012.

117,10 EUR 31.12.2012.

110,06 EUR 31.01.2013.

116,83 EUR 28.02.2013.

116,72 EUR 31.03.2013.

114,32 EUR 30.04.2013.

105,58 EUR 31.05.2013.

107,65 EUR 30.06.2013.

108,17 EUR 31.07.2013.

111,23 EUR 31.08.2013.

115,92 EUR 30.09.2013.

113,51 EUR 31.10.2013.

114,74 EUR 30.11.2013.

113,50 EUR 31.12.2013.

75,05 EUR 31.01.2014.

76,81 EUR 28.02.2014.

76,20 EUR 31.03.2014.

74,22 EUR 30.04.2014.

73,38 EUR 31.05.2014.

73,51 EUR 30.06.2014.

75,48 EUR 31.07.2014.

76,67 EUR 31.08.2014.

77,76 EUR 30.09.2014.

79,61 EUR 31.10.2014.

74,22 EUR 30.11.2014.

80,22 EUR 31.12.2014.

81,14 EUR 31.01.2015.

81,14 EUR 28.02.2015.

81,14 EUR 31.03.2015.

81,14 EUR 30.04.2015.

81,14 EUR 31.05.2015.

81,14 EUR 30.06.2015.

81,14 EUR 31.07.2015.

81,14 EUR 31.08.2015.

81,14 EUR 30.09.2015.

81,14 EUR 31.10.2015.

81,14 EUR 30.11.2015.

81,14 EUR 31.12.2015.

81,14 EUR 31.01.2016.

pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, u roku 15 dana od pravomoćnosti.

III. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju naime parničnog troška iznos od 3. 826,54 Eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 02. srpnja 2025 pa do isplate po stopi po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena.

Obrazloženje

1.U svojoj tužbi od 14. lipnja 20219 tužitelj je naveo da je s tuženikom zaključio ugovor o kreditu 22. rujna 2006 na iznos od 76.574,40 CHF. Isto tako je naveo da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa . Također ej navedeno da je predmetni ugovor konvertiran odnosno zaključen je dodatak ugovoru. Isto tako je navedeno da su ništetne ugovorne klauzule o promjenjivoj kamatnoj stopi.

2. U svom odgovoru na tužbu od 05. listopada 2021 tuženik je naveo:

Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom u cijelosti, te predlaže sudu isti odbiti uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi troškove ovog postupka.

Tuženik također ističe prigovor zastare i prigovor prekluzije.

Istaknutim tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu broj 9011937670 zaključenog između tužitelja i tuženika 22.09.2006.g. kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te isplatu iznosa od 37.000,00 kn uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu koja teče od 12.06.2019.g. odnosno od dana podnošenja tužbe pa do isplate.

Svoje traženje tužitelj temelji na tvrdnjama da banka nije mogla jednostrano mijenjati ugovorenu kamatnu stopu, a koje postupanje da je presudom VSRH, Rev- 2868/2018 i dr. utvrđeno nepoštenim i ništetnim.

Tako tužitelj osnovu svog traženja vidi u navedenim presudama, te odgovarajućim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

Tužbeni zahtjev tužitelja, a kako je to uvodno istaknuto, nije osnovan i to iz sljedećih, niže navedenih razloga:

Tužitelj i tuženik su zaista dana 22.09.2006.godine zaključili Ugovor o kreditu broj 9011937670 kojim je banka stavila na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti iznosa od 76.574,40 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke.

Odredbom članka 4. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom banke a koja je na dan sklapanja predmetnog ugovora iznosila 4,15 % godišnje.

Međutim, iste stranke su sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015 – dalje u tekstu ZID ZPK) zaključile dana 08.02.2016. godine i Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011937670 koju činjenicu tužitelj navodi u tužbi, međutim, sasvim pogrešno drži kako ista nije od utjecaja na

Dakle, tužitelj u svojoj tužbi polazi od sasvim pogrešnih premisa i to: od pogrešne pretpostavke da je predmetni ugovor o kreditu i dalje na snazi, kao i od pogrešne pretpostavke da bi presuda Vrhovnog suda donesena u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imala učinak na konkretni pravni odnos ovih parničnih stranaka, kako po pitanju osnova, tako i po pitanju zastare.

Naime, ZID ZPK kojim je zakonodavac uredio pitanje konverzije kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, stupio je na snagu 30. rujna 2015.godine.

Sukladno navedenom zakonu banka je bila u obvezi u roku od 45 dana računajući od dana stupanja na snagu zakona, dostaviti potrošaču preporučenom pošiljkom izračun konverzije kredita, sa stanjem na dan 30. rujna 2015. izračunatim u skladu s člankom 19.c tog Zakona, zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu.

Korisnik kredita je s druge strane bio u obvezi u daljnjem roku od 30 dana, na isti način izvijestiti banku o prihvatu predložene konverzije. Dok je za banku ponuda konverzije bila stroga zakonska obveza, za korisnika kredita je prihvat konverzije bio opcionalan.

Odredbe tog zakona strogo i precizno uređuju način na koji se konverzija provodi s isključivim ciljem da se korisnik predmetnih kredita dovede u isti položaj u kojem bi bio da mu je umjesto kredita u CHF bio odobren kredit u EUR, pa tako konverzija po slovu zakona obuhvaća sva plaćanja od početka trajanja kredita; obuhvaća promjenu valute ugovora o kreditu iz CHF u EUR ali i preplaćene uplate s naslova ranije ugovorene kamate.

Drugim riječima, prvotni kredit u CHF prestao je postojati nakon što je konvertiran u EUR pa po tom kreditu u CHF ne može biti više nikakvog potraživanja niti zahtjeva. Konverzijom se, neovisno o nominaciji sporazuma (novi ugovor, dodatak, sporazum)… raniji Ugovor u CHF u cijelosti mijenja u ugovor o kreditu u EUR na način kao da je to bio od početka.

Navedeno podrazumijeva uračunavanje i priznavanje svih učinjenih plaćanja od početka trajanja kredita, što naravno uključuje i sva plaćanja učinjena po osnovi kamata.

Tužitelj ne može ovom tužbom tražiti vraćanje pretplate jer je to pitanje određeno ZID ZPK odnosno novim ugovorom sklopljenim na temelju tog zakona. U protivnome bi se tužitelju omogućilo ostvarivanje dvostruke koristi na štetu banke.

Slijedom navedenog, prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru o kreditu, ugovorne strane ne mogu više jedna od druge bilo što potraživati. Tako je i na strani tužitelja prestalo postojati bilo kakvo potraživanje po ugovoru u CHF.

S druge je pak strane, istim zakonom definirana i sudbina onih kredita čiji korisnici nisu prihvatili izračun konverzije. Tako je odredbom članka 19.e st.6 ZID ZPK propisano sljedeće:

(6) Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga Zakona.

Iz citirane zakonske odredbe jasno proizlazi da onaj potrošač koji je prihvatio izračun konverzije i sklopio dodatak ugovoru nema više nikakav pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati.

Nadalje, tužitelju je odredbom članka 5. Dodatka Ugovoru o kreditu, a u skladu s odredbom članka 19.c ZID ZPK utvrđen iznos pretplate u visini od 2.716,08 EUR-a, te je ugovoreno da će se iznos pretplate koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli EUR. Pretplata se dakle priznala tužitelju na ime budućih anuiteta koji će tek dospijevati po novom otplatnom planu.

Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu kojim je nesporno izvršena konverzija kredita, tužitelj je i sam prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa uplaćenih sredstava – sve uplate po svim osnovama, koje je do tada izvršio, a što neminovno uključuje i uplate s osnova kamata i valutne klauzule.

Tužitelj se nadalje u svojoj tužbi poziva na presudu Vrhovnog suda iz predmeta vođenog po tužbi udruge Potrošač protiv banaka, između ostalog i ovdje tužene banke, navodeći da je ista presuda obvezujuća, a da je istom utvrđena ništetnost valutne klauzule.

Predmetna presuda, a kako je to izrijekom naveo i Vrhovni sud, odnosi se samo i isključivo na kredite u CHF!

Kako to ovdje nije slučaj, jer se više ne radi o kreditu u CHF, to je pozivanje na istu sasvim izlišno jer ta presuda nema nikakav učinak na konvertirane ugovore u kojima vrijednost obveze nije vezana uz CHF nego uz EUR.

Obzirom da su konverzijom stranke trajno i potpuno uredile svoj odnos, da su slobodnom voljom, a na način propisan zakonom izvršile konverziju kojom je tužitelju već priznata pretplata koja obuhvaća kako plaćanja učinjena po osnovi valutne klauzule tako i s naslova kamatne stope, to je jasno da nema mjesta usvajanju tužbenog zahtjeva tužitelja koji se tiče tražene isplate odnosno vraćanja. U protivnome, na strani tužitelja bi imali dvostruku naplatu – jednu na temelju konverzije i drugu temeljem presude, a sve na štetu tuženika.

Naime, presudom VSRH poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine sud je u pogledu konvertiranih Ugovora o kreditu dao mišljenje prema kojem nemaju pravni interes voditi postupke na utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu koji je naknadno konvertiran oni korisnici kredita koji su na konverziju pristali a koja je provedena sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju!

Naprijed navedenom odlukom VSRH je nadopunio odluku posl. br. Rev- 2868/2018-2 od dana 12.02.2019.g. na koju se tužitelj poziva razjašnjenjem kako oni korisnici kredita koju nisu prihvatili konverziju imaju pravni interes na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi pozivom na odluke VTS, međutim, takav pravni interes gube upravo oni korisnici kredita koji su svojom voljom, slobodno ugovorili konverziju i koja im je od strane Banke provedena sukladno kogentnim odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

Kao dokaz na navedene okolnosti dostavlja se i pravno mišljenje prof.dr.sc. LČ i doc.dr.sc. KČ s Pravnog fakulteta u Zagrebu u kojem je detaljno pojašnjeno kako je recentnom odlukom VSRH Rev 2221/2018 od 03.09.2019.g. zauzeto upravo naprijed navedeno stajalište u pogledu konvertiranih ugovora o kreditu.

Konačno, tuženik ističe kako je iz recentnog Rješenja VSRH posl. br. Gos 1/2019-36 od dana 04. ožujka 2020.g. u oglednom postupku po pitanju valjanosti Sporazuma o konverziji sklopljenih na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) VSRH zauzeo stajalište kako su Dodaci/ Aneksi ugovorima o kreditu kojima su isti konvertirani u valutu EUR važeći i proizvode valjane pravne učinke:

„ U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.“

Nadalje, da bi presude na koje se poziva tužitelj bile obvezujuće za naslovni sud u smislu odredbe članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača, te članka 502. Zakona o parničnom postupku ova bi parnica trebala biti radi naknade štete - a nije!

Naime, odredbom članka 502.c ZPP-a propisano je sljedeće:

Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete već o parnici radi isplate temeljem stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presudu Vrhovnog suda ukazuju se pravno irelevantnim u smislu prethodno citiranih zakonskih odredbi.

Nadalje, nesporno je Zakonom o obveznim odnosima i to baš člankom 26. izričito dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope.

Navedena odredba ZOO-a nije izmijenjena ni nakon donesenih presuda, niti se istu planira mijenjati obzirom da je u većem broju slučajeva ista u konačnici povoljnija za korisnika kredita, koji, ugovarajući je, može iskoristiti i benefite fluktuirajućeg financijskog tržišta.

Nadalje, tužitelj samo uopćeno navodi kako bi promjena kamatne stope bila sporna i nezakonita, te potražuje povrat pretplate po osnovi povećanja zbog promjenjive kamatne stope te pogrešno zaključuje kako mu presude trgovačkih sudova daju za pravo primjenu fiksne kamatne stope.

No međutim, u postupku vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, sudovi ni na koji način nisu utvrdili da bi bila nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Nepoštena bi bila odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi.

U navedenom se smislu citira presuda Vrhovnog suda Revt 249/14:

„Polazeći od naravi banaka kao novčarskih institucija čiji krajnji cilj je ostvarivanje zarade, ovaj sud ne dovodi u pitanje njihovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu, koja je s aspekta isplativosti njihova poslovanja nužnost (posebno kad se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje) a sve obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine.“ Ne samo sud, već i HNB u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima o radu banaka navodi kako banke koje posluju u Republici Hrvatskoj u svojim ponudama građanstvu uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu – kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke, a građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje svjesno i svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope.

Također je i nesporna činjenica da sve do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. godine, tuženik nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti. Unatoč tome, tuženik je obzirom na druge važeće propise ipak definirao uvjete promjenjivosti kamatne stope. Tuženik nikada kamatnu stopu nije mijenjao proizvoljno, bez točno utvrđenih kriterija. Dapače, svaka promjena kamatne stope rezultat je primjene točno utvrđenih i definiranih kriterija i predviđenih metodologija.

Sukladno odredbama ZOO-a nezakonitost kamatne stope postoji samo ako kamatna stopa prelazi zakonom dopuštenu visinu stope. Kako je to već istaknuto, banka je temeljem jasnih zakonskih odredbi bila ovlaštena ugovarati promjenjivu kamatnu stopu koja definitivno nikada nije prelazila zakonom dopuštenu visinu stope. Pri tome je svakako banka bila dužna postupati sukladno odredbama važećih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i činio. Takve obavijesti su unutar sustava banke bile automatizirane i personalizirane, tako da ne stoji tvrdnja tužitelja da bi ga banka samo jednom obavijestila o promjeni kamatne stope.

Konačno, novi kriteriji promjene kamatne stope uvedeni su izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. godine koji je na snazi od 01.01.2014.godine, pa primjena toga zakona u pogledu reguliranih kriterija promjene kamatne stope, na period prije njegova stupanja na snagu svakako je nedopuštena.

Konkretan Ugovor o kreditu zaključen je 2006. godine u vrijeme važenja Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine (NN 96/03) kao i u vrijeme važenja Općih uvjeta poslovanja tuženika na snazi od 01.11.2004. godine do 14.07.2009. godine, koji su bili javno objavljeni na internetskim stranicama tuženika i dostupni u svim poslovnicama tuženika.

Odredbom čl. 59. ZZP propisan je obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, koji između ostalog treba sadržavati odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Kriteriji promjenjivosti kamatne stope sadržani su i u odredbi članka 3.6. prednje navedenih Općih uvjeta tuženika.

Tuženik je nadalje sukladno odredbi članka 306. st. 4. ZOKI učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela banke.

Nakon stupanja na snagu ZOKI, tuženik je sukladno odredbi članka 308. stavak 1. citiranog zakona informirao tužitelja o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope te je uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan.

Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojala zakonska odredba o osobnom obavještavanju korisnika kredita, već se urednim smatralo obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, tuženik je ipak svojim klijentima dostavljao personalizirane obavijesti o promjenama kamatnih stopa i novoj visini anuiteta.

Imajući u vidu gore izneseno, jasno je da je tuženik prilikom zaključivanja predmetnog ugovora s tužiteljem, u cijelosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu. Pozivanje na zakonsku regulativu važeću danas, a ne u vrijeme zasnivanja obveze, promašeno je i pogrešno.

Svakako, nemogućnost predviđanja kretanja onih elemenata koji utječi na promjenu kamatne stope, a isključivo ovise o tržišnim kriterijima, a ne volji banke, izuzimaju se iz ocjene poštenosti čak i prema primjenjivim kriterijima europskog prava.

U tom smislu i Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993.godine, a koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, sadrži Prilog u vidu otvorene liste ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenim. Tako se pod 1./točka j. Priloga navodi:

Nepoštenim odredbama smatraju se odredbe koje imaju za cilj ili posljedicu: davanje mogućnosti prodavatelju roba ili davatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom… ALI takva se odredba neće smatrati nepoštenom ukoliko se radi …o proizvodima li uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom.

Kako se u konkretnom slučaju kamatna stopa mijenjala upravo zbog kriterija i elemenata čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, to je sukladno Direktivi Vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993.godine, takva ugovorna odredba izuzeta od ocjene poštenosti.

Imajući u vidu da su kriteriji promjene kamatnih stopa, odnosno načina obračuna kamate, kako je već navedeno, određeni Općim uvjetima poslovanja banke, što znači da tuženik ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i proizvoljno, bez adekvatnih kriterija.

Važno je istaknuti i to kako je predmetni Ugovor o kreditu potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku, te ima snagu javnobilježničkog akta. Drugim riječima javni bilježnik je predmetnu ispravu ispitao, utvrdio da oblikom odgovara propisima o javnobilježničkim isprava, a sadržajem propisima o sadržaju javnobilježničkog akta. Nadalje je istu ispravu pročitao sudionicima pravnog posla, upozorio ih na značaj ovršne snage, nakon čega su sudionici posla izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koja za njih iz toga proizlaze i da to odgovara njihovoj volji.

U navedenom je pravcu ustanovljena i praksa Vrhovnog suda RH iskazana u presudi Rev 895/2003 prema kojoj:

„Naime, iz ukupno provedenog postupka jasno proizlazi da je u sklapanju Sporazuma, te prilikom njegovog solemniziranja tužiteljica aktivno sudjelovala ne samo kao direktor trgovačkog društva H d.o.o. već i kao založni dužnik i kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovoga, a time ni pretpostavki za brisanje hipoteke. „

Tužitelj je poslovno sposobna osoba koja tijekom ishođenja predmetnog kredita nije izdvojio niti jednu ugovornu odredbu kao spornu niti je tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza.

Ugovor je višestruko provjeravan kako od strane službenika banke tako i po javnom bilježniku, pa se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno i samostalno, u konkurenciji različitih vrsta kredita, odlučio baš za predmetni sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući je očito i sam ocijenio kako isti po svemu odgovara upravo njegovim potrebama i mogućnostima.

Tužitelj je od tuženika prije sklapanja ugovora nedvojbeno dobio sva tražena pojašnjenja i informacije, kao uostalom i od javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovora.

Iako sada tvrdi drugačije, iz opisanog ponašanja tužitelja moguće je jedino zaključiti kako su mu prilikom sklapanja predmetnog ugovora bile jasne i poznate ugovorne odredbe, kao i prava i obveze koje iz njega proizlaze, što je u konačnici i potvrdio podnošenjem isprave na solemnizaciju.

Štoviše, solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena je neoboriva pretpostavka da je tužitelj kao korisnik kredita upoznat sa svim ugovornim odredbama koje svoj temelj imaju u zakonu, koje stoga nisu ništetne, neodređene i/ili neodredive, niti su ugovaranjem tih odredbi narušena načela obveznih odnosa. Tako se u presudi Županijskog suda u Puli, Gž-265/12 navodi:

„Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom. Ugovor o kreditu je solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka Ugovora.!

U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva

Tuženik u cijelosti osporava i visinu predmetnog potraživanja obzirom da nije razvidno na koji način je tužitelj došao do utuženog iznosa.

U odnosu na prigovor zastare:

Svojim tužbenim zahtjevima tužitelj zahtijeva isplatu iznosa za sada neodređenog iznosa uvećano za zakonsku zateznu kamatu. Budući da tužitelj svoje traženje temelji na institutu stjecanja bez osnove, to tuženik ističe prigovor zastare kojeg drži u cijelosti osnovanim.

Naime, odredbom članka 215. ZOO-a propisano je da:

Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

Tražbina po osnovi stjecanja bez osnove – a to bi bila svota koju je tužitelj isplatio banci na temelju ugovornih odredbi ugovora sklopljenog 2007. godine – korisnik kredita može tražiti prvog dana kada je obavio tu isplatu i tada počinje teći petogodišnji zastarni rok.

Ovo stoga što za stjecanje bez osnove nije propisan neki drugi zastarni rok pa u primjenu dolazi opći zastarni rok predviđen odredbom članka 225. ZOO-a.

Svakako, ukoliko bi se i uzelo da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, što ovaj tuženik negira, a da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa u predmetu P-1401/2012 podnesena dana 4. travnja 2012. godine, to je prije podnošenja tužbe nastupila zastara u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009.godine.

Naime, sukladno odredbi čl. 226. ZOO-a propisano je:

1) Tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.

2) Isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja.

Prema tome na iznose anuiteta (a ukoliko sud ne bi usvojio istaknuti prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja) vrijedi trogodišnji zastarni rok, a ne opće propisani petogodišnji rok, pa tuženik ovim podneskom podredno ističe i prigovor zastare u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009. godine, dakle, prije isteka roka od tri godine do dana 04. travnja 2012.godine, a sve pozivom na naprijed citiranu odredbu čl. 226. i u vezi s čl. 245. ZOO-a.

Zaključno:

Dodatkom Ugovora o kreditu broj 9011937670 od 08.12.2016. g., a koji je sklopljen sukladno odredbama ZID ZPK i solemniziran kod javnog bilježnika Vojislava Vuletina iz [adresa], OV-1092/16. dana 12.02.2016.g., stranke su promijenile ugovorenu valutnu klauzulu i ugovornu kamatnu stopu iz Ugovora o kreditu od 22.09.2006.g. čime je položaj tužitelja kao potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bila da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u

EUR. Iako nije bio u zakonskoj obvezi prihvatiti konverziju kredita, za razliku od banke koja je to bila obvezna ponuditi, tužitelj je nedvojbeno prihvatio izračun konverzije čime je nastala nova pravna osnova koja onemogućuje tužitelja kao potrošača u ostvarivanju restitucijskog zahtjeva s naslova o stjecanja bez osnove.

Drugim riječima, potrošač/korisnik kredita, ovdje tužitelj, koji je prihvatio konverziju nema pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora koji je prestao postojati, niti temeljem takvog ugovora može od banke zahtijevati bilo kakvu isplatu pa tuženik predlaže, kao uvodno, tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao u cijelosti neosnovanima, a istome naložiti podmirenje nastalog troška vođenja postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je u dokazne svrhe pregledao i pročitao ugovor o kreditu, dodatak ugovora o kreditu, djelomičnu prijevremenu otplatu, otplatnu tablicu, plan otplate sa promjenama kamatnih stopa u CHF kreditu, plan otplate s promjenama kamatnih stopa u Euro simuliranom kreditu, knjigovodstvenu karticu kredita, pregled uplata po kreditu, izračun konverzije s planom otplate, financijski izračun sa pripadajućim tablicama, otplatne planove, pregled kamatnih stopa, te nalaz i mišljenje sudskog vještaka Marijana Jovića te iskaz tužitelja HČ.

4.Tužbeni zahtjev je osnovan.

5.Punomoćnici parničnih stranaka su popisali trošak.

6.Iz ovako provedenog dokaznog postupka među parničnim strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik zaključili ugovor o kreditu te da je aneksom ugovora taj kredit konvertiran.

7.Iz ovako provedenog dokaznog postupka među parničnim strankama se ukazalo spornim da li tužitelj ima pravo potraživati razliku više preplaćenih anuiteta s osnova promjenjive kamatne stope

8. Tuženik u svom odgovoru predlaže tužbu tužiteljice odbaciti kao neurednu i nepodobnu za raspravljanje pa je kao prvo kazati kako se radi o institutu "stupnjevite tužbe" predviđene odredbama Zakona o parničnom postupku, stoga tužba nije neuredna i podobna je za raspravljanje, a tužiteljica će ponovno odrediti vrijednost predmeta spora i urediti visinu svog tužbenog zahtjeva nakon provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja, sve kako je to predviđeno odredbama zakona i navedeno u tužbi.

9.U identičnim sporovima protiv istog tuženika - Privrednu banku Zagreb d.d., postoji već opsežna sudska praksa kojom se svi navodi tuženikova odgovora na tužbu otklanjaju. No, tužiteljica neće zatrpavati spis svom tom dokumentacijom već će samo citirati i priložiti određene presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske i županijskih sudova kojima u bitnome:ti sudovi pojašnjavaju subjektivne granice pravomoćnosti kolektivnih presuda potpuno suprotno navodima iz odgovora na tužbu;

10. Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzima izričiti stav prema kojem je dokazivanje ništavosti pojedinih odredbi u ovom postupku potpuno suvišno (npr. saslušanje svjedoka, zaposlenika banke, stranaka itd.) jednako kao i postavljanje takvog petita.

Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom posl.br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. posredno utvrđuje kao neosnovane prigovore i navode iz tuženikova odgovora na tužbu (pitanje zastare i ništavosti i dokazivanja itd.) te ističe kako niže stupanjski sudovi nisu bili dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. st. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. st. 1. ZZP-a obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom članka 118. ZZP-a, a o čemu se radi u ovom slučaju.

11.Odredbe Zakona o parničnom postupku ( dalje: ZPP) i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a. S obzirom na sadržaj točke 2. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/2012, koji se odnosi na tuženika, prema shvaćanju suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi takvo postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a I ZZP-a.

12.Tuženik u svom odgovoru neosnovano ističe prigovor zastare. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim odlukama broj Rev-2245/2017, Rev- 3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO/05) te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dana 30. siječnja 2020. na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske revidirano je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka koji glasi:

„Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Prema iznesenom shvaćanju utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću ove odluke kojom su utvrđene ništetnim predmetne odredbe Ugovora o kreditu.“

13.Tuženik neosnovano kroz svoj odgovor na tužbu ističe kako tužiteljica nema pravo na vraćanje iznosa plaćenih po osnovnom ugovor o kreditu pa je naglasiti kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. već utvrdio da potrošači imaju pravo na punu restituciju, pritom poštujući svoju obvezu da nacionalno pravo tumači u duhu prava i sudske prakse Suda Europske unije. Navedenom presudom Vrhovni sud je zauzeo pravno shvaćanje o punoj restituciji potrošača koje, između ostaloga, sadrži i tri temeljna pravila o učincima ništetnosti iz presude Europskog suda u predmetu HČJ i HČJZ protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15, koja glase:

- učinak djeluje unatrag, od dana sklapanja ugovora, tj. smatra se kao da nepoštena ugovorna odredba nije nikada niti bila ugovorena. Posljedica toga je ponovna uspostava pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da takve odredbe nije bilo,

- proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom i ništetnom, za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju,

- potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa od trenutka sklapanja ugovora.

Tuženik u svom odgovoru navodi kako je promjenjiva kamatna stopa dopuštena kao i valutna klauzula, a što je pak notorna činjenica. Tužiteljica drugačije nije ni tvrdila niti tvrdi, uostalom kao ni presude u kolektivnom sporu. Tuženik, očito pogrešnim tumačenjem pokušava nametnuti sudu zaključak kako tužiteljica osporava samu promjenjivost, a ne način promjenjivosti kamatne stope. S obzirom na navedeno, tužiteljica posebno još jednom ističe slijedeće:

promjenjivost kamatne stope sama za sebe nije uzrok ništavosti već način njezine promjene i to jednostranom odlukom banke koja u trenutku sklapanja ugovora nije bila niti određena niti odrediva što je utvrđeno kolektivnim presudama. Kamatna stopa jest ugovorena kao promjenjiva, ali banka nije odredila uvjete i parametre tih promjena, slijedom čega se ima primijeniti ona kamatna stopa koja je bila poznata početkom otplate,

valutna klauzula sama za sebe nije nevaljana, već njezina ništavost proizlazi iz razloga što je ugovorena na nepošten način kako je to već sve pojašnjeno u tužbi.

Presudama u "kolektivnom sporu" je naglašeno kako upravo kombinacija prethodna dva navedena elementa dodatno pojačava ništavost/nepoštenost predmetnih odredbi ugovora o kreditu.

14. Prema tuženikovim tvrdnjama, vrijedila bi bilo koja kamatna stopa koja ne doseže iznos najviše dopuštene ugovorne kamatne stope, što svakako nije točno, jer tužiteljica na takvo što nikada nije i ne bi pristala. Isto tako, tuženik tvrdi da su se promjene kamatnih stopa odvijale primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika – a koji kriteriji tužiteljici nikada nisu prezentirani, niti su isti valjano inkorporirani u ugovor. Trgovački sud u Zagrebu u presudi P-1401/2012 se o tome jasno i nedvojbeno očitovao na način da je istaknuo kako se u tom slučaju radi o gomilanju različitih kriterija i nejasnom odnosu između njih samih, a sve s ciljem da se po potrebi banka može pozvati na bilo koji od njih te da kriteriji koje banke navode, a naročito njihova mješavina, ne daju temelja za zaključak da se radi o kriteriju koji bi bio objektiviziran do tog stupnja da se može govoriti o „podacima s pomoću kojih se može odrediti predmet obveze“ odnosno o objektiviziranim kriterijima, a još manje se radi o kriteriju kojeg bi prosječni potrošač mogao razumjeti.

Na isti način o tome je stav zauzeo i Vrhovni sud RH u presudi i rješenju Revt- 249/2014, gdje je naveo da je terminologija koja je korištena u odlukama banaka, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna visoko stručna i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem te da je za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva.

15. Tuženik nadalje tvrdi da odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli nisu ništetne. Naprotiv tome, ističe se kako je tuženik tipskim ugovorom o kojem se nije pregovaralo ugovorio s tužiteljicom valutnu klauzulu CHF na temelju koje je u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika određen iznos isplaćenoga kredita te na temelju čije kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika su određivani i iznosi anuiteta odnosno kamata u anuitetu. Tužiteljica u vrijeme kada je ugovarala kredit nije znala ništa o valutnom riziku koji za nju predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF niti je bila informirana od strane tuženika da bi se moglo dogoditi da tečaj CHF-a naraste u tolikom obujmu. Ono o čemu je tuženik morao informirati tužiteljicu, i to pisanim putem, jesu rizici i karakteristike konkretne valutne klauzule CHF te moguće pojave tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužiteljice. Tužiteljica nije bila upozorena niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF. Tuženikovo medijsko oglašavanje za sklapanje kredita sa valutnom klauzulom u CHF-u pritom je bilo agresivno i kontinuirano, odnosno predstavljalo je nepoštenu poslovnu praksu jer su reklame svojom učestalošću i naglašavanjem da se radi o povoljnim ponudama koje se nude na akciji, bez naknade i samo do određenog roka kod tužiteljice uspjele stvoriti uvjerenje da se radi o zaista povoljnim kreditima i jedinstvenoj prilici.

Sve navedeno te sama već utvrđena činjenica u presudi Visokog trgovačkog suda Pž- 6632/18 nedvojbeni je dokaz da je valutna klauzula CHF ugovorena na nepošten način zbog čega je i ona ništetna.

16. Nadalje, potpuno je pogrešna tvrdnja tuženika da nema objektivnog identiteta ugovornih odredbi koje su presudom Visokog trgovačkog suda utvrđene ništetnima, kao i ugovornih odredbi u konkretnom slučaju. Upravo je u svrhu vođenja pojedinačnih postupaka radi isplate i pokrenut kolektivni spor. Izreka presude u dijelu koji se odnosi na Privrednu banku Zagreb d.d. nedvojbeno i jasno proklamira ništavost spornih odredbi. Navedeno je razvidno i iz samog načina stipulacije spornih ugovornih odredbi i općih uvjeta i drugih akta koji se primjenjuju, ali i iz drugih činjenica – kao što je "špranciranost" bankarskih ugovora o kreditu itd. Tuženik je diljem Republike Hrvatske koristio iste obrasce ugovora o kreditu i postupao je istovjetno, o čemu svjedoče i mnogobrojne presude sudova različite mjesne nadležnosti protiv istog tuženika.

17.Tuženik također potpuno pogrešno navodi kako je solemnizacijom predmetnog Ugovora o kreditu od strane javnog bilježnika stvorena neoboriva pretpostavka da je tužiteljica kao korisnik bila upoznata sa svim ugovornim odredbama. Neosnovanost ovog navoda proizlazi iz činjenice

što prema odredbi članka 59. st. 2. Zakona o javnom bilježništvu, javni bilježnik privatnu ispravu ispituje u skladu s odredbama članaka 24., 57. i 58. istog Zakona i ako za to ne nađe zapreke, potvrdit će je odnosno solemnizirati. Odredbom članka 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati da li su stranke ovlaštene i sposobne za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Ako korisnik kredita izjavi da ugovor kojeg je podnio na solemnizaciju ne razumije, javni bilježnik ugovor neće solemnizirati, no razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice pravnog posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba, a koji stav je jasno zauzeo Visoki trgovački sud u presudi Pž-6632/2017. U konkretnom slučaju, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije ništetna zato što je nejasna, nego zato što je nepošteno ugovorena, a odredba o kamatnoj stopi ništetna je osim zato što je na nepošten način ugovorena i zato što je neodređena i neodrediva. Osim navedenog istaknuti je kako se ni ne može solemnizirati ono što među strankama nije ni bilo ugovoreno, a to su način i uvjeti za promjenu kamatne stope.

18. Konačno, istaknuti je kako su odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III/4150/2019 od 03. veljače 2021. odbijene sve ustavne tužbe banaka ( pa i tuženika) podnesene u povodu presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018-11 od 03.rujna 2019. čime je još jednom potvrđena ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u svim kreditima tih banaka s valutom.

Štoviše, tužitelj uopće ne osporava da je proveo konverziju i nastavio s otplatom kredita u valuti EURO međutim da samom konverzijom tužitelj nije doveden u početno stanje niti je konverzija uopće potrošače vraćala u stanje kao da su odredbe o valuti i kamati utvrđene ništetnim, dakle u stanje početnog tečaja za CHF u kunama i početne kamatne stope. Nikada nije u konverziji uopće niti utvrđivan iznos koji je tuženik neosnovano stekao i za koji je tužitelj oštećen, a o tome da tužitelj nije doveden u stanje kao da su odredbe o kamati i valuti nepoštene i ništetne ukazuje upravo glavnica kredita koja je nakon konverzije i dalje bila veća nego li je trebala biti po početnim parametrima, a kamoli da je tuženik navodno već u konverziju uračunao preplaćene iznose od 127.915,13 kn pa je sasvim jasno i očito da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža povratka u početno stanje kao da nepoštenih ugovornih odredbi nije bilo i povrata sve neosnovano stečene koristi. Što se tiče primjene prava Unije za reći da je presudom C-567/2020 nije rečeno ništa novo,odnosno navedeno je da se Direktiva 93/13 ne primjenjuje izravno na ugovore koji su sklopljeni prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, međutim činjenica je da je citirana direktiva implementirana u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o zaštiti potrošača,što je uostalom i propisani način primjene direktiva EU, sve sukladno čl. 288. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (dalje UFEU).Pošto je direktiva prenesena u nacionalno zakonodavstvo i postala njegov dio, ovdje Direktiva 93/13, njezin najznačajniji učinak, kao uostalom svih direktiva, jest njezin interpretativni učinak u nacionalnom pravu koji znači to da su nacionalni sudovi dužni interpretirati nacionalno pravo u skladu sa Direktivom, a kako je to već Sud Europske unije obrazložio u svom predmetu C-106/89, H, u kojem jasno navodi:odnosno u predmetu, C-282/10, P, u kojem navodi:

Tužitelj posebno ukazuje kako iz stajališta Suda unije proizlazi dužnost interpretacije svog nacionalnog prava u skladu s pravom Unije kako bi se postigao cilj i djelotvornost direktive u pitanju i to bez obzira jesu li odredbe o kojima je riječ donesene prije ili poslije direktive. O tome pak koji je to cilj Direktive 93/13 ukazuje se na presudu Suda unije, C-269/19, Banca B, t. 37. u kojoj se navodi kako je cilj i svrha konkretne Direktive visoka razina zaštite potrošača:

Prema tome, ne bi trebalo biti sporno kako je i ovaj konkretan predmet u dosegu prava Unije iako su ugovori o kreditima o kojima se raspravlja sklopljeni prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, odnosno kako svaki sud mora primjenjivati pravo Unije upravo u interpretativne svrhe i nacionalno pravo tumačiti usklađeno sa pravom Unije, dakle usklađeno sa presudama Suda unije kao najvišeg interpretatora i tumača normi prava Unije, a što je u svojoj praksi dosad Vrhovni sud i poštovao te kakvo je stajalište uostalom revizijski sud već zauzeo u sporu kolektivne pravne zaštite, u presudi VSRH poslovni broj Revt-249/14-2 od 9.4.2015. godine u kojoj se navodi:a istovjetno tumačenje imaju i Županijski sudovi, primjerice ŽS u Sisku, u presudi poslovni broj Gž-834/20-3 od 5.5.2022.:U tom svijetlu treba i sagledati odluke Suda Europske unije, koji je primjerice u predmetu C-118/17, V, utvrdio kako konverzija kredita ne smije i ne može biti prepreka za potpuno obeštećenje potrošača temeljem Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje Direktiva 93/13), implementirane u Zakon o zaštiti potrošača,te je jasno ustvrdio kako je svako drugačije postupanje kršenje odredbi prava Unije. A tužitelj ponovno ističe kako nacionalni propis, čak i bez obzira na bilo kakvo pravo Europske unije, i to upravo ZID ZPK 2015 nije predviđao niti tražio od tužitelja odricanje od punog obeštećenja, odnosno povrata svega što mu je tuženik neosnovano oduzeo, niti o tome postoji bilo kakva odredba o tom zakonu ili izjava tužitelja. Dakle ističe se kako se tužitelj nikada i nigdje nije odrekao sudske zaštite, prava na tužbu ili prava na obeštećenje koju mu pripada temeljem Zakona o zaštiti potrošača.

Uostalom, čl.41. Zakona o zaštiti potrošača jasno je propisano kako se potrošač ne može odreći prava koja mu pripadaju te kako bi takve odredbe bile ništetne:

Članak 41.

(1) Potrošač se ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ovoga Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača.

(2) Ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih ovim Zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača ništetne su. odnosno odreda čl. 19.e st. st. 9. upravo ZID ZPK 2015 navodi:

Članak 19.e

(9) Ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik neće tražiti dodatne instrumente osiguranja plaćanja, u odnosu na ugovorene, niti postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima bi se derogirala njegova druga prava.

Tužitelj ističe kako je od podnošenja tužbe u ovom predmetu donesen i čitav niz presuda koje potrošačima daju pravo na puno obeštećenje, a Županijski sud u Zadru zauzeo je na svojoj sjednici građanskog odijela od 10.9.2021. i pravno shvaćanje pod poslovnim brojem 6. Su:

7/2021-14 koje glasi je jasno i glasi:

„Potrošač ima pravo na restituciju u slučaju konverzije ugovora o kreditu.“

16. Nadalje se ukazuje na odluke Županijskih sudova pa tako:

Županijskog suda u Zadru, poslovni broj Gž-1191/2020-2 od 16.9.2021. Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-2614/2019-2 od 23.2.2021.:

19.Sudski vještak Marijan Jović u svom nalazu i mišljenju od 09. travnja 2024 je naveo:

Vještvo je napravljeno sukladno Rješenju Općinskog suda u Splitu od od 22. veljače 2024. godine, u predmetu koji se vodi pod brojem P-463/2021.

Prilikom izrade vještva izvršen je uvid u priloženu dokumentaciju u spisu.

Na osnovi podataka i izvršenog obračuna mišljenja sam:

Tužitelj (kao korisnik) i Tuženik (kao kreditor) su sklopili ugovor o kreditu broj 9011937670. U razdoblju od 01.08.2007. do 31.12.2013. tuženik je mijenjao kamatnu stopu na više u odnosu na ugovorenu, te je za plaćanje anuiteta korišten srednji tečaj CHF/KN kreditora važeći na dan plaćanja.

Tužitelj je kao korisnik kredita zbog mijenjanja kamatne stope u razdoblju od 31.08.2007. do 31.12.2013. platio veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjena početno ugovorena kamatna stopa u ukupnom iznosu 3.431,91 Eur. Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Tužitelj je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu važeći na dan korištenja kredita u ukupnom iznosu 5.201,82 Eur.

Zbirni iznos preplate anuiteta iznosi 8.633,73 Eur. Navedeni iznosi su kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Prikaz pojedinačnih mjesečnih iznosa je predočen tablično u nastavku

U svom nalazu i mišljenju od 19. veljače 2025 sudski vještak Marijan Jović je naveo:

Tužitelj u svom podnesku od 12. srpnja 2024. traži od vještaka da dopuni svoj nalaz i mišljenje na način da uključi iznos preplate po osnovi konverzije kako bi mogao konačno utvrditi tužbeni zahtjev

Tuženik u svom podnesku od 30. rujna 2024. također traži da se iznos preplate po osnovu konverzije ukalkulira u nalaz i mišljenje. Također prigovara jer je izvršen izračun preplate s osnove valutne klauzule.

U ovoj se dopuni očitujem na prigovore tužitelj i tuženika. Prvenstveno je prigovor tuženika na izračun s osnove valutne klauzule pravno pitanje, odnosno odluka je Suda da li će isti biti prihvaćen.

U odnosu na uračunavanje preplate s osnove konverzije, očitujem se kako navedenu preplatu nije moguće uvrstiti u izračun preplate anuiteta do ugovaranja konverzije.

Preplata s osnove konverzije nije niti dio tužbenog zahtjeva, niti se odnosi na promjene kamatne stope i valutne klauzule, odnosno ne mijenja izračun preplate.

Radi se o iznosu kojeg je tuženik isplatio tužitelju nakon razdoblja obračuna vještaka.

20.Sud u cijelosti poklanja vjeru nalazu i mišljenju sudskog vještaka.

Sud također poklanja vjeru nalazu i mišljenju sudskog vještaka iz razloga što je isto vještvo stručno i argumentirano i u skladu s dokumentacijom dostavljenom u sudski spis te kako je tužitelj uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka Marijana Jovića to je tužbeni zahtjev trebalo usvojiti.

21. U svom iskazu od 19. prosinca 2024 tužitelj HČ je naveo.

Mogu kazati da sam ja odlučio riješiti svoj e stambeno pitanje 2007 god i pronašao sam jedan stanu [adresa] za sebe i svoj obitelj. Mogu kazati i to da je kupoprodajna cijena tog stana bila nekih 74.000,00 eura. Ja sam imao neki iznos novca ušteđevine te mi je nedostajao neki iznos od 48.000,00 eura pa sam za taj iznos morao predići kredit. Otišao sam u poslovnicu tuženika u Šibeniku gdje sam i otvoren i tekući račun. Razgovarao sam s djelatnikom banke koja mi je kazala da je tek počela raditi da mi najpovoljniji kreditu valuti CHF i isto tako je tražila da se upiše hipoteka.

Mogu kazati i to da je meni prodavatelj postao i založni dužnik te je upisan hipoteka h na tom stanu koji sam ja kupio. Kredit je zaključen negdje 2007 god, , ne znam o kojem se točno iznosu u valuti CHF radilo. Mogu kazati da meni nisu nuđeni krediti u drugoj valuti. Nakon što je sastavljen ugovor ja sam otišao u poslovnicu banke gdje mi je ponuđen ovaj tipski ugovor s založnim pravom. Ja sam ugovor pročitao, potpisao i solemizirao kod javnog bilježnika. Mogu kazati i to da se radilo o tipskom ugovoru i nije se moglo pregovarati o pojedinim odredbama ugovora.

U to vrijeme ja sam znao što su pojmovi promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula ali nisam očekivao da će doći do tolikog povećanja kamatne stope i tečaja CHF. Mogu kazati i to da meni banka nije slala obavijesti o promjeni kamatne stope i tečaja CHF nego bi ja samo dobio 3 uplatnice za 3 mjeseca gdje bi bio naznačeni iznos. Mogu kazati i to da je predmetni ugovor o kreditu konvertiran. Isto se radilo o tipskom dodatku ugovora i o tom dodatku ugovora se nije moglo pregovarati o pojedinim odredbama. Mogu kazati da je meni predočen samo iznos vezan za konverziju.

Mogu kazati da je namjena ovog kredita bila ta da ja riješim stambeno pitanje za sebe i svoju obitelj i kupim taj stan. Stan se nikada nije iznajmljivao u turističke svrhe i dana s se ne iznajmljuje u turističke svrhe niti sam ga davao bilo kome u najam cijelo vrijeme do dana današnjeg. Isto tako ja sam izgradio jednu kuću i tamo se preselio iz razloga što je ovaj stan mali i ima samo nekih 50 tak kvadrata pa sam se morao preseliti s obitelji u tu kuću. Na posebno pitanje pun. tuženika da li tužitelj bio kreditno sposoban za krediti u Eurima.

Tužitelj odgovara da mu je nuđen samo ovaj ugovor u valuti CHF i tada mu je kazano da su to najpovoljniji ugovori za mlade a rok vračanja kredita je 30 god i još ga nisam otplatio , vraćam ga već 17 god a dug kredita je nekih 35.000,00 eura. Na posebno pitanje pun. tuženika gdje je radio tužitelj u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu je li radio u pravnoj struci. Tužitelj odgovara da je bio odvjetnik u Šibeniku. Na posebno pitanje punomoćnika tuženika kolika je bila početna kamatna stopa. Tužitelj odgovara da se ne sjeća ali to sve ima u dokumentaciji koju sam priložio u sudski spis.

N a posebno pitanje pun. tuženika da li je tužitelj bio svjestan u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu da postoji mogućnost fluktuacije tečaja. Tužitelj odgovara da je bio svjestan mogućnosti fluktuacije tečaja ali nisam očekivao povećanje tečaja i povećanje rata i da sam to znao sigurno ne bi zaključio taj ugovor o kreditu. Na posebno pitanje pun. tuženika da li je nakon što je došlo do povećanja rata tužitelj otišao raspitivati u banku a vezano za promjenu tečaja i kamatne stope. Tužitelj odgovara da bi on otišao kod banke platiti ratu kredita a tada bi mu djelatnik banke kazao da je to tako i da se svima povećavaju rate kredita a nekim se povećavaju i više. U to vrijeme je pričano da se radi o tzv. balon kreditu i da se on može zamrznuti na način da fiksirate ratu a ostatak vraćate nakon nekog vremena.

Na posebno pitanje pun. tuženika da li je tužitelj pročitao dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija. Tužitelj odgovara da je dobio poziv od banke vezano za konverziju. Ja sam otišao nakon toga do poslovnice banke gdje mi je predočen dodatak ugovora i ja sam samo pročitao taj ugovor, nije se moglo pregovarati o pojedinim odredbama niti o iznosu konverzije te sam ja otišao u javnog bilježnika ovjeriti potpis i predao sam taj ugovor u banku.

22. Sud u cijelosti poklanja vjeru iskazu tužitelja iz kojeg iskaza bi nedvojbeno proizlazilo da je predmetni kredit predignut da bi tužitelj riješio svoje stambeno pitanje , da je predmetni ugovor pročitao o potpisao te da se radilo o tipskom ugovoru te se nije moglo pregovarati o pojedinim odredbama te da ju vrijem zaključenja ugovora radio kao odvjetnik u Šibeniku. Isto tako sud poklanja vjeru iskazu tužitelja u kojem on navodi da djelatnici banke niti javni bilježnik nisu upozorili na rizike promjenjive kamatne stope i promjene tečaja.

23.Zbog svega iznesenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

24. Odluka o troška temelji se na odredbi članka 154. st 1 ZPP-a, a isti troškovi se sastoje od zastupanja na ročištu od 03. svibnja 2022, 10. listopada 2023, 22. veljače 2024 , 05. studenoga 2024, 19. prosinca 2024, 14. veljače 2025, 21. svibnja 2025, sastava podneska od 13.travnja 2022, 02.veljače 2024,17.07.2024, 19.12.2024,27.12.2024,21.05.2025, svaka radnja po 250,00 Eura uključen PDV, troškova pristojbe tužbe i presude 25,54 Eura te troška vještačenja 300,00 Eura pa zbrajajući te iznose dolazi se do iznosa od 3.826,54 Eura koji iznos je i naveden u izreci ove presude.

U Splitu, 02. srpnja 2025.,

S U D A C

Dragan Ramljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od primitka. Žalba se podnosi ovom sudu u 3 primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

(Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.)

DNA:

-punomoćniku tužitelja

-punomoćniku tuženika

- u spis