Rev-701/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-701/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Hautza, kao predsjednika vijeća, te mr. Jasne Brežanski, Ivana Mikšića, Katarine Buljan i Damira Mratovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. P. iz Z.,. kojeg zastupa punomoćnik M. C., odvjetnik iz Z., protiv tuženika C. d.d. Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja presude Županijskog suda u Zagrebu od 9. siječnja 2001. godine, broj Gž- 6725/99-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 2. lipnja 1998. godine, broj Pn-1149/95, u sjednici održanoj dana 9. srpnja 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Zagrebu od 2. lipnja 1998. godine broj Pn-1149/95 odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 119.937,08 kuna, sa zateznim kamatama od podnošenja tužbe do isplate, kao i naknadu parničnih troškova. Presudom Županijskog suda u Zagrebu od 9. siječnja 2001. godine broj Gž-6725/99-2 odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv navedene presude tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka kad je sud određene činjenice utvrdio uvidom u prekršajni spis, jer je time povrijeđeno načelo neposrednosti parničnog postupka, te da su navodi presude proturječni u pogledu sadržaja iskaza svjedoka. Smatra da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno kad je odbijen njegov zahtjev, jer da su odredbe pravila tužene suprotne prisilnom propisu čl. 918. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO). Predlaže preinačiti pobijanu presudu te udovoljiti tužbenom zahtjevu, odnosno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na enje.

ponovno suđ

Tuženik nije odgovorio na reviziju, a državni odvjetnik, kome je revizija dostavljena na očitovanje u smislu odredbe čl. 390. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99 - dalje ZPP) nije se izjasnio o sadržaju revizije.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe čl. 386. ZPP, ovaj sud je utvrdio, da u postupku nije ostvarena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 10. ZPP, na čije ostvarenje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Nisu ostvarene niti bitne povrede odredba ZPP na koje se tužitelj poziva. Povreda načela neposrednosti iz čl. 4. ZPP predstavlja relativno bitnu povredu odredaba ZPP iz čl. 354. st. 1., koja, sukladno odredbi čl. 385. st. 1. toč. 2. ZPP, može biti razlogom izjavljivanja revizije samo ukoliko je učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom, što tužitelj niti ne tvrdi.

U odnosu na navode tužitelja, da bi obrazloženje presude bilo proturječno odnosno da bi postojala proturječnost između onoga što se u razlozima presuda navodi o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih zapisnika, odnosno da bi bila počinjena bitna povreda odredaba ZPP iz čl. 354. st. 2. toč. 13., valja reći da sudovi točno interpretiraju iskaz svjedoka M.Đ. sa rasprave od 2. veljače 1996. Svjedok je izjavio da se ne sjeća da li je policija zahtijevala od tužitelja da se podvrgne alko-testu, odnosno da nije čuo da bi to bilo zahtijevano od tužitelja, a sud niti ne temelji svoj zaključak o ponašanju tužitelja na tom iskazu, već na iskazu svjedoka D.V. koji je sačinio zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka i u svom iskazu potvrdio sve navode iz zahtjeva, pa i tužiteljevo odbijanje ispitivanja alkoholiziranosti.

U provedenom postupku sud je naime utvrdio, da je tužitelj nakon prometne nezgode od 1. listopada 1994. godine odbio testiranje na alkoholiziranost, radi čega je tužena odbila isplatiti mu štetu za oštećenje vozila, koju je potraživao temeljem ugovora o kasko osiguranju od 11. listopada 1993. godine prema polici broj 90579. Svoje odbijanje tužena je obrazložila odredbom čl. 20. st. 2. točka A Uvjeta za osiguranje automobilskog kaska koji su vrijedili u vrijeme štetnog događaja, a koji izričito navode da osiguranik gubi prava iz osiguranja, ako se nakon prometne nezgode odbije podvrgnuti ispitivanju njegove alkoholiziranosti. Nije u pravu tužitelj kada tvrdi, da je navedena odredba Uvjeta protivna odredbi čl. 918. ZOO, koja predviđa ništavost odredbi ugovora koje predviđaju gubitak prava na naknadu ili svotu osiguranja, ako osiguranik nakon nastupanja osiguranog slučaja ne izvrši neku od propisanih ili ugovorenih obveza. Takvim tumačenjem navedenog propisa onemogućilo bi se uopće utvrđivanje opstojnosti prava iz osiguranja. Sklapanjem ugovora o kasko osiguranju tužitelj je prihvatio Uvjete za osiguranje automobilskog kaska, koji predviđaju gubitak prava iz osiguranja u nizu slučajeva, između ostalog i ako se vozač nakon prometne nezgode odbije podvrgnuti ispitivanju njegove alkoholiziranosti. Nema temelja za mišljenje, da bi se pri tom radilo o obvezi čije ugovaranje može za posljedicu imati ništavost ugovora o osiguranju, jer nisu ispunjeni uvjeti za ništavost predviđeni odredbom čl. 103. ZOO, niti navedena odredba nameće tužitelju nekakvu nerazmjerno veliku obvezu već samo takovu koja omogućuje utvrđenje je li vozač bio pod utjecajem alkohola u trenutku upravljanja vozilom, dakle utvrđenje da li su ispunjeni uvjeti za isplatu osigurane štete ili za gubitak prava iz osiguranja. U skladu s navedenim, temeljem odredbe čl. 393. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 9. srpnja 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Hautz, v.r.